Miljenko Jergović

Miljenko Jergović

Duško Trifunović, pjesnik i stihoklepac

06. 05. 2019. u 11:06:00

Shares:0

Bilo je dječaka u školi koji bi po sav dan smišljali rimovane rugalice, i djevojčica koje bi u spomenare umjesto tipiziranih spomenarskih formula i odnekud prepisanih stihova upisivale slične takve formule i stihove, koje bi same smislile. Dječaci će, kada odrastu, postati majstori u sastavljanju svadbenih zdravica - tamo gdje takve zdravice još uvijek postoje - novojunačkih pjesama u desetercu i pohvalnica narodnim vođama, smišljat će najbolje, obično rimovane, natpise za trasparente i parole pred proturežimske demonstracije… Djevojčice će, pak, kada odrastu sastavljati majstorske tužbalice pred sahrane ili će zabavljati djecu i unuke šaljivim rimovanim komentarima na račun komšiluka i istim takvim uputama za snalaženje u svakodnevici, koje će ponekad, iglom i koncem, ispisivati na komadima bijelog platna, pa ih zatim vješati po zidovima kao kuhinjske ukrase.

U najsuvremenijem će slučaju takvi dječaci i djevojčice odrasti u izvanredne kopirajtere i marketinške stručnjake, koji će posmišljati sve one reklamne slogane, parole i nove uzrečice, što će ih zatim pamtiti generacije.

Njihov dar, dar kopirajtera, autora svadbenih zdravica i grobljanskih tužbalica, u vrlo je dalekoj vezi s književnim darom. Zajedničko im je da se služe riječima. Ali nema gotovo nikakve dodatne veze s pjesničkim darom. Poezija nije stihoklepstvo. Za poeziju nije potreban stihoklepački dar, pa ga većina pjesnika, uključujući i genije rime i sroka, zapravo nema.
Među rijetke pjesnike, velike pjesnike, među najvećim u našim svjetovima, koji su istodobno bili sjajni i vrlo daroviti stihoklepci, spadaju, recimo, Bertolt Brecht, Ivan Slamnig i Duško Trifunović. Sva trojica umjeli su misliti u vrlo kratkim, eliptičnim i ritmiziranim frazama, i mogli su, svaki na svoj način, ispjevati i najprozniji i najprozaičniji tekst pod kapom nebeskom. Osim što su mogli, to ih je i veselilo. Brecht i Trifunović pisali su namjenske tekstove, koje su na svaki način nastojali odvojiti od svoga pjesništva. Brecht je to činio u svrhu političke agitacije, ali i za pisanje kazališnih songova. Trifunović je pisao tekstove za zabavne i pop-rock izvođače, te za ponekog narodnjaka. Tko god bi ga zamolio, on bi mu i napisao. Da je taj posao naplaćivao onako kako se među zlobnicima i zavidljivcima govorkalo, samo bi se od tog posla obogatio. Ivan Slamnig malo je drukčiji slučaj. On se umijećem i radošću stihoklepstva služio u pisanju poezije. Stihoklepačkim je umijećem postizao pjesničke efekte, stihoklepstvom se ponekad rugao poeziji, poezijom je gradio spomenik stihoklepstvu. I bio jedan od najvećih pjesnika ovoga jezika, uopće.

Duško Trifunović napisao je najmanje 303 namjenska teksta, koja je zatim snimilo stotinu i devedeset četvero izvođača. Mnoge od tako nastalih pjesama nalaze se na gramofonskim pločama, kazetama i kompakt diskovima, ali ih je mnogo i u fonotekama bivšeg Radija Sarajevo i bivšeg Radija Novi Sad.

Bogomir Mijatović novosadski je rock kritičar, povijesničar rock’n’rolla u Vojvodini, bivši glazbeni urednik na radiju, novinar, neobično temeljit i akribičan čovjek, koji svojim temama prilazi na način leksikografa i enciklopedista. Duško Trifunović mu je, pretpostavljam, postao opsesivna tema kada se kao izbjeglica, kao muhadžir, našao u Novom Sadu. Veliki pjesnik, koji je u međuvremenu ostao bez grada, zemlje i zavičaja, u Vojvodini će steći konačni dom i grob. (U našem slučaju, a možda i inače, vjerojatno je najuputnije kulturnu pripadnost i identitet nekog pisca i umjetnika određivati po - grobu.) Mijatović se za njega vezao, te se još Duškova života počao baviti poslom kakvim se drugdje bave cijeli instituti: prikupljao je snimke njegovih pjesama, presnimavao ih, analizirao razlike između zabilježenog i otpjevanog teksta, bilježio datume, imena izvođača, eventualnu namjenu snimke, te na taj način katalogizirao nepregledni materijal, koji će tek kao cjelina dobiti neki smisao.

Tako nastaje knjiga od 605 stranica, koju 2018. pod naslovom “Pamtite me po pjesmama mojim” objavljuje novosadski Prometej, i u kojoj su - čini se - sve snimljene i sačuvane pjevane pjesme Duška Trifunovića. U njoj je stihoklepačko djelo Duškovo, koje bi često, pod sigurnom rukom majstora, prelazilo u ozbiljnu poeziju, da bi se zatim, u skladu s potrebama žanra, vraćalo stihoklepstvu.

Premda će ga se generacije pažljivijih slušatelja sjećati po pjesmama Bijelog dugmeta i Zdravka Čolića, najviše je kompozicija po Trifunovićevim tekstovima napisao Gabor Lenđel (46), slijede Narcis Vučina (34) i Ranko Boban (26). Izvođač najvećeg broja njegovih tekstova je grupa Teška industrija (31). Pa Vajta (25) i Narcis Vučina (24). Pjesma s najviše različitih snimaka je “Ti si mi bila naj, naj”, koju je uglazbio Gabor Lenđel, a postoji u devet verzija.

Duško Trifunović pisao je u ona sarajevska i jugoslavenska izgubljena, davna doba ono što nitko drugi ne bi mogao ni znao. Recimo, pred zatvaranje Zimskih olimpijskih igara, tog najvećeg mirnodopskog događaja u povijesti grada, hitno je trebalo napisati pjesmu za ceremoniju rastanka. Tako je nastao tekst za pjesmu “Lijepo je bilo u Sarajevu - do viđenja u Kalgariju”, koji će uglazbiti Nikica Kalođera, a pjesmu će snimiti Plesni orkestar i mješoviti zbor RTV Zagreb, a mi ćemo je samo jednom čuti, ali je po vragu nikad nećemo zaboraviti. Danas, trideset i pet godina kasnije, otkrivam sebi prvu strofu ove pjesme:

Rastanak je kruna svake ljubavi
Neka suze olimpijski sjaju
Što je lijepo da se ne zaboravi
Da što duže uspomene traju

Sviđa mi se to - Neka suze olimpijski sjaju, ali ono po čemu se ova nabrzinu napisana pjesma pamtila i zbog čega je bila efektna, istina više domaćinima nego gostima, bio je refren, koji, premda malo nepravilan, čuva ritam deseterca. Ritam u kojemu se riječi našeg jezika najduže čuvaju i pamte.

Zanimljivo je čitati tekstove Duška Trifunovića za pjesme po narudžbi političkog trenutka. Za razliku od drugih, među njima i nekih nacionalnih klasika i kasnijih nacionalističkih bardova, on nema ispjevanu (kao ni neispjevanu) pjesmu o Titu. Ali, recimo, ima cijeli ciklus tekstova o ženama iz Bosne i Hercegovine, narodnim herojima Jugoslavije. Pjesme su se našle na konceptualnom albumu onodobnog sarajevskog ženskog hora Aprilke, koji me, na žalost, tada nije zanimao, pa ga nikad nisam imao u rukama ili na gramofonu. A bilo bi zanimljivo. Naziv LP-a je malo podugačak: “Pozdrav Desetom kongresu SSO BiH - Pjesme o ženama narodnim herojima”. Nakladnik: Republička konferencija Saveza socijalističke omladine Bosne i Hercegovine.

Najzanimljiviji je tekst Duška Trifunovića za pjesmu “Vahida Maglajlić”, posvećen banjalučkoj heroini, jednoj od onih figura koje traju i izvan konteksta epohe. Evo ta tri četverostiha:

Mogla si biti kaduna mlada
koju gospodin prosi
bez muških briga i bez jada
što tvoje vrijeme nosi

Mogla si bolje čekati dane
ponosna sestro Vahida
al ti si znala za tuđe rane
i umrla bi od stida

Dobro si znala da treba ići
i preko Prijekoga suda
kud idu braća Maglajlići
kroz ono vrijeme čuda

Vahida je bila jedno među desetero djece u oca Muhameda, šerijatskog suca, i matere Ćamile. Poslije četverogodišnje osnovne i ženske stručne škole, babo je nije puštao na fakultet, iako je željela za braćom ići u Zagreb. Dalje se školovala sama, u otporu i prkosu.

Kada je počeo rat, bile su joj trideset i četiri. Odavno povezana s komunističkom ilegalom, u svibnju 1941. postaje članica partije. Ustaše je uhićuju u listopadu iste godine, kao važnu osobu u ilegalnom pokretu. Muče je, ali ona im ništa i nikog ne odaje.

Dvadeseti je prosinac 1941, kada je spremaju odvesti pred Prijeki sud u Zagreb. Vahida Maglajlić im bježi skokom kroz prozor. Skupa s drugaricom Danicom Marić skriva se po Banjoj Luci, i pred novu 1942. bježe u partizane.

Sudjeluje u borbama, i prvoga travnja 1943. gine u njemačkom napadu na Bosanski Novi. Čitava njena obitelj, svi njeni Maglajlići, u ratu su sudjelovali kao antifašisti, partizani.
Eto, od toga je Duško Trifunović napravio tekst za pjesmu, koju nitko više ne zna i ne pamti, ali pjesma je i dalje važna, kao što je i Vahida Maglajlić važna, važno je ono za što se ona borila i za što je pala. Činjenica poraza nije njezinu ideju i vjeru učinila nevažnom. Suprotno mišljenjima lakomislenih i lakoumnih, pobjede i porazi ne čine razliku između važnog i nevažnog. Tako je barem među ljudima.

Slično je i s Duškom Trifunovićem. Premda, za razliku od Vahide Maglajlić, nije bio nikakav heroj, i on je, u istom ratu kao i Vahida Maglajlić, konačno poražen. Srećom, postoji knjiga koja je mogla posvjedočiti njihovu povezanost. Tko bi, da nije bilo njezina sastavljača, ikad znao da je Duško Trifunović napisao tekst za pjesmu o Vahidi Maglajlić, u kojem je tako tačno i bolno ispisao razloge Vahidine borbe. Smrt od stida zbog tuđih rana nešto je što se danas teško može razumjeti. Zato više nema ni pjesnika kakav je bio Duško Trifunović.