Desa Ergas, od Sepetarevca do Izraela i natrag

Miljenko Jergović
Desa Ergas, od Sepetarevca do Izraela i natrag
Foto: Tanja Draškić / Miljenko Jergović
Ispod mojih nogu, tu ispod groblja, svijet je isti onakav kakav je bio iznad, u Sarajevu, dok su ljudi čija imena čitam na pravilno istesanim kamenovima, na drvenim križevima, piramidama, nišanima, još uvijek bili živi.

Sve je dolje kako je tada bilo, robna kuća Sarajka, a na njenom mjestu prije 1973. hotel Istra, Titovom tutnje tramvaji vašingtonci, na stalažama UPI-jevih dućana i prvih samoposluga neki proizvodi čiji dizajn gore još možda postoji u podsvijestima živih; dolje je grad, i u tom su gradu oni, onakvi kakvi su nekada bili, ili onakvi kakvi će biti u trenucima smrti, blijedi i žuti, bez pola glave, tijela razdrobljenih u prometnoj nesreći kod Jablanice, ali svejedno nekako čili, kreću se tim ulicama, zastaju pred izlozima, razgovaraju međusobno svojim nečujnim govorima - jer dolje je, u tom gradu, potpuna tišina - i sve je na neki način isto kao gore, ili je samo malo drukčije, pošto su vremena različita i ono dolje je jučer, prekjučer, prije pet i prije pedeset godina. Jedina stvarna je razlika u gravitaciji.

Taj svijet pod mojim nogama, tu ispod groblja, naglavce je okrenut, tako da nam se tabani dodiruju dok hodamo, pa ponekad osjetim poznata stopala. Kada bih imao vremena pa kada bih na Barama provodio mjesece, možda i godine, kada bih svakodnevno dolazio, fotografirao, zapisivao, bilježio i crtao nadzemne slike njihova svijeta, naučio bih i taj jezik koji se govori između nas i njih, jezik tabana, stopala, nožnih prstiju.

Pri samom vrhu brežuljka jevrejske parcele drvena piramida s Davidovim slovom: Desa Ergas 1910. - 2009. U nepokošenoj ranoproljetnoj travi, u sasvim ulegnutom, potonulom grobu iz kojeg kao da je odšetala, nadgleda ona svijet u dolini. Položaj gotovo da joj je prirođen. Tako je s vrha Sepetarevca, s kapije i s prozora malene jednokatnice, sazidane iznad Čarkadžijine kuće, nadgledala svijet koji se uspinjao i koji je silazio niz našu ulicu. Bez prevelike mahalske znatiželje, bez zagledanja, prebrojavanja, sortiranja i razvrstavanja, bez donošenja konačnih zaključaka o svijetu, teta Desa je nadgledala svijet. To je bio njezin život, i ona ga je lijepo i staloženo, s mirom nosila.

Sijede glave, s frizurom kakvu su nosile onovremene gospođe, u haljini koja se naprijed kopčala, golih nogu, u cipelama za hodanje, u ljeto sedamdeset, osamdeset i neke. Dedi Ergasu nedavno sam zaboravio ime. Znam da sam ga još prije dvije-tri godine znao, činilo mi se da ga nikad neću zaboraviti, i onda sam ga, eto, bespovratno izgubio i zaboravio. Nema više Javorke da je pitam, a jedva da je još i ostalo živih sa Sepetarevca koji bi se sjećali njega, a kamoli njegova imena.

Sitan i mršav, vazda dobro raspoložen i ljubazan gospodin, umro je u godinama našeg odrastanja. Imali su kćer, našu dragu komšinicu Cicu, nasmijanu i pomalo smotanu, mislim da je predavala u nižoj muzičkoj školi, bila je Javorkina prijateljica, i imala je nešto vudialenovsko u sebi. Volio sam tu njezinu očiglednu nesnađenost, pa bih skoro i rekao da mi je bila najdraža komšinica. Jedna od dvije Cice: Cica Šneberger i Cica Ergas.

Cica je imala sina Jasenka, crvenokosog dječaka kojeg smo zvali Eko. Bio je tri godine mlađi.

Poslije sam, gledajući tu minijaturnu kućicu na četiri vode, pomišljao da im je u njoj bilo tijesno. Ali nekako je to bilo vrijeme kada se živjelo u manje prostora. Sve je bilo tješnje: naše sobe, liftovi u novosarajevskim neboderima, fićo, buba i stojadin… A onda se kosmos pošeo širiti.

Pamtim jasno glas Dese Ergas. Glasovi se, kažu, prvi zaboravljaju, tako da više nisam siguran da u uhu imam glas oca, majke, None. Nanin i Nonetov glas sam zaboravio, zatvorim li oči vidim ih kako nijemo otvaraju i zatvaraju usta. Kao ribe, riboliki, podvodni, mrtvi moji preci. Ali njezin glas, koji bih čuo samo u prolazu, na ulici ili pri pozdravu, taj glas pamtim. Zvučan i zveketav, kao kad prebireš po ladici s beštekom, tražiš onu jednu kašičicu srednje veličine, jakoga sarajevskog građanskog naglaska, onoga birvaktilskog, koji se još može čuti u crno-bijelim televizijskim snimcima ili u govoru ponekog starca ili starice o kojima se u nekom Torontu, Hamiltonu, Seatleu brinu njihovi bosanski sinovi i njihove američke snahe.

Kada je započeo rat, čini mi se već u rano ljeto 1992, jednim od onih jevrejskih konvoja, teta Desa, Cica i Eko pošli su u Izrael. Njoj su već bile osamdeset i dvije, ali je, po svemu sudeći, ona bila organizatorica selidbe. Kao što je, godinama kasnije, kada je rat već bio gotov, teta Desa organizirala povratak. Bila je vrlo smirena, autoritativna žena, od koje su malo strepili i kojoj su vjerovali njezini susjedi, a kamoli neće kći i unuk. Ne znam, niti bih to ikada pitao, zašto su se Ergasi vratili iz Izraela. Nikada, ni u čijem slučaju, ne radi se tu o nemogućnosti prilagodbe, niti o odvažnosti. Mnogo je odvažnije vraćati se nego ostajati, i veća je prilagodba potrebna da bi se vratilo u Sarajevo iz kojeg se jednom odlazilo, nego da bi se ostajalo u Izraelu, u Americi, u Kanadi ili u Vinkovcima i u Kruševcu, gdje nitko od tebe ništa ne očekuje i gdje, zapravo, ništa ni ne moraš biti.

Kada si stranac, onda imaš pravo da ostaneš samo stranac. Ljudi će to poštovati i neće te dirati. Kada si domaći, moraš biti i koješta drugo. Muka je biti domaći, pogotovo ako si manjinac. Ljudi ne vole manjince, jer manjinci ugrožavaju njihova iskonska prava. Stvarna ili umišljena. Među tim pravima najprije i najvažnije: pravo na patnju. A većih manjinaca od Jevreja koji se nakon rata vraćaju u Sarajevo nije nikad bilo.

Teta Desa je po povratku iz Izraela već imala blizu devedeset. Stranstvovanje ju nije promijenilo, kao što je nisu mijenjale ni godine. Stamena žena u tijelu ženice pobrinula se za kćer i unuka, pa se zajedno s njima vratila u kućicu navrh Sepeterevca, uz koju su Ergasi imali još i garažu, ali ne i auto u garaži. Njihovo je Sarajevo bilo simbolično, načinjeno od sjećanja, od naglasaka i od sudbina, od grobova i od grobalja, a ne od konkretnih materijalnih i egzistencijalnih razloga da se u Sarajevu živi. I zato su oni bili tu.

Umrla je s navršenih devedeset i devet. Bila je to jedna od onih smrti koje mi je majka telefonski dojavljivala u Zagreb. Bilo mi je žao, ali sam osjećao i neki neobični, budalasti ponos. Način na koji je teta Desa Ergas minula svijetom, njezino izbjeglištvo i povratak kući, i cijelo to jevrejsko i sarajevsko stoljeće što ga je ostavila za sobom, bili su nešto zbog čega je vrijedilo živjeti na Sepetarevcu i to sarajevsko brdo nositi kao najvažniji svoj životni toponim, pa ga zatim izgrađivati, nadopisivati i polagati u njega vlastiti krvotok i živčevlje kao što se polažu telefonske žice, vodovod, struja. Tu sam ženu samo poznavao, nikada nismo sjedili za istim stolom, nikad joj nisam ušao u kuću, pa čak ni pozvonio na vrata, ali kao da ne bih bio baš sasvim ovakav da nije bilo nje i njezine priče, i da nije ove žute drvene tahte u obliku piramide pri vrhu jevrejske parcele, što strogo stoji preda mnom i ne pušta me da tek tako prođem.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" ne odražavaju nužno stavove i mišljenja redakcije portala Radiosarajevo.ba.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Povezano

/ Najnovije