Miljenko Jergović

Miljenko Jergović

Crveni makovi

29. 07. 2019. u 08:45:00

Shares:0

Prvi sat glazbenog odgoja, ili muzičkog vaspitanja, kako se u ono vrijeme insistiralo, započeo bi zajedničkim pjevanjem neke svima poznate pjesme. Nastavnik je dirigirao s katedre, a zatim bi, korak po korak, krenuo u obilazak razreda. Kretao se ritmično, kao da pleše, otvarao je usta kao da pjeva, ali nije pjevao. Zastajao je uz svaku klupu, naginjao glavu, kao da se najednom nečega sjetio, pa se naglo ispravljao i nastavljao dalje. Uz neke bi se duže zadržao, dok bi pored drugih žurno prošao, sve se mrgodeći, kao čovjek koji nije zadovoljan stanjem stvari u svijetu, ali je svjestan da ih ne može promijeniti, pa samo bježi dalje. Za to su vrijeme đaci pjevali svoju dugu pjesmu, svatko po svom temperamentu i sluhu, jedni glasnije, drugi tiše, a kada bi im ponestalo teksta, jer nijedna se onovremena pjesma nije mogla znati do posljednje strofe, nastavnik bi pokazao prstom prema ploči na kojoj je prije početka sata velikim štampanim slovima napisao cijeli tekst, svih osam strofa.

Takav je sredinom sedamdesetih bio pedagoški standard, tako je počinjao sat glazbenog u svim bosanskohercegovačkim školama, a vjerojatno i u svim školama u Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Makedoniji i Sloveniji. Jedina je razlika bila u pjesmi koja bi se pjevala, iako je to posvuda bila neka revolucionarna, partizanska pjesma, od onih koje se pedesetak godina kasnije nigdje više neće pjevati.

U Osnovnoj školi Silvije Strahimir Kranjčević, koja se nalazila u samostanskog zgradi, koja je nakon Drugoga svjetskog rata oduzeta Katoličkoj crkvi, a u kojoj će nakon još jednoga rata biti Katolički školski centar, na prvom satu glazbenog odgoja pjevala se pjesma “Crveni makovi”. 

Nastavnik je, plešući od klupe do klupe, osluškivao glasove đaka kojima još ni imena nije znao, i raspoređivao ih za školski zbor. Prvi glas, drugi glas, prvi glas, drugi glas… Tako bi probrao četvrtinu razreda, a preostale bi tri četvrtine ostale bez glasa. Jednima je bilo na čast, drugi su bili oslobođeni jedne od onih izvannastavnih aktivnosti od kojih se ne uspijevaš izvući sve do kraja školovanja. Svaka je škola za socijalizma imala svoj hor, koji ne samo da je bio na ponos nastavnika glazbenog, nego se po uspjehu školskoga hora procjenjivala njegova pedagoška efikasnost i stručnost. Školski je hor u ono vrijeme bio glas škole pred svijetom. Pred gradom Sarajevom, Bosnom i Hercegovinom, Jugoslavijom, i cjelokupnom našom socijalističkom zajednicom, nad kojom su vihorile zastave na sva tri koplja - u sredini jugoslavenska trobojnica sa zvijezdom petokrakom posred bijelog polja, s lijeve strane crvena zastava svjetskog proletarijata, sa srpom i čekićem u zvijezdi petokraki, udmah uz stijeg, i skraćenicom SKJ unutar donjeg zvijezdina kraka, te parolom uz gornji rub zastave: “Proleteri svih zemalja, ujedinite se!”, a s desne strane republička, bosanskohercegovačka zastava: crvene boje, s jugoslavenskom trobojnicom uz gornji rub zastave, u omjeru 1:4.

Suzvučje svijeta tih triju zastava je, pogotovu za dana koji su u kalendarima bili crveno naglašeni, bilo obilježeno zborskom pjesmom. U čast praznika revolucije horovi su povezivali zajednicu, od porodice kao osnovne ćelije društva, do kongresa SKJ, kao skupa društvene avangarde u svečane dane pjevale su se i slušale svečane zborske pjesme. I svi su u te svrhe morali imati svoj hor.

Pjesma “Crveni makovi”, od koje je sve počelo i preko koje se razredno čovječanstvo podijelilo na one koji će pjevati u školskome zboru i one koji će biti u publici, bila je otpočetka pa do kraja jugoslavenske socijalističke povijesti jedina pjesma iz obaveznoga prazničnog repertoara koja nije imala veze ni s partizanima, ni sa socijalističkom revolucijom, ni sa Jugoslavijom. Iz nekog neobičnog razloga pjesma je krivo shvaćena: makovi su, istina je, bili crveni kao komunizam, ali ti su cvjetovi bili negativno konotirani, “čemer je ono procvao”, “umjesto zlatne pšenice, korov je tamo niknuo”, tako da je, za razliku od pozitivno konotiranog i kolektivno zapovjeđenog komunizma, koji se crvenio na svakoj našoj zastavi, crvenilo makova bilo izrazito negativno konotirano. Crvena je tu bila boja prokletstva: “Prokleo seljak zemljicu vražjih gospodara, niknuli crven-cvjetovi, umjesto božjeg dara! Krvlju su kmetskom sijani, kletvama, bunom miješani, suzama, znojem pojeni, zato su tako crveni…” Tako glase sedma i osma strofa, u kojima se, suprotno društvenom idealu, spominje i sam Bog, ali moglo se reći da je to samo metafora. Proklinjanje, međutim, nije bilo metafora. Kao ni korov-cvijet boje komunizma.

To je iz perspektive đaka bio ozbiljan problem. Ili iz perspektive pojedinih među njima, koje skoro da je već hvatao strah od pjesme koju su pjevali. Za odrasle, pak, problem nije postojao. Oni bi se odmah navikli na svaki tekst koji bi izgovarali ili pjevali, i ne bi o njemu razmišljali. Pa kao što se nije mislilo o paradoksalnom jezičnom nesporazumu između riječi demokracija i diktatura, makar i proletarijata, tako odraslome nije bio problem ni što su crveni makovi korov, a crvena je negativna boja pjesme. Dječja misao je tačna i istinita, odrasla misao je usklađena sa životom. Pakao je život bez navike.

Mihovil Pavlek, seljak iz Đelekovca pokraj Koprivnice, rodio se 1887, i u rodnom je selu završio svih pet razreda pučke škole. Bistro i okretno dijete, dobričina s interesom za knjigu, u nekom bi drugom slučaju, ili u neka druga vremena, nastavio sa školom i postao svećenik. Ovako je ostao na zemlji, gdje bi proživio život mimo velike povijesti, e da mu stoljeće nije bilo dvadeseto, kada je svaki, pa i najneizgledniji ljudski život zadobio svoj povijesni kontekst i smisao.

Godina je 1905. kada se prvi put, licem u lice, susreće s utemeljiteljem Hrvatske pučke seljačke stranke, narodnim tribunom Stjepanom Radićem. Pavlek je osamnaestogodišnjak, Radiću su trideset i četiri. Radić je odavna već slavan po suprotstavljanju banu Khuen-Héderváryju i javnom spaljivanju mađarske zastave, predvodnik buna i otpora, izbačen sa svih sveučilišta u Austro Ugarskoj, i već je 1899. obilazio Rusiju, majku svih revolucija. Pavlek se poveo za Radićem, i to mu je u značajnoj mjeri odredilo život i sudbinu, kao i načine na koje će poslije smrti biti upamćivan i zaboravljan.

Mihovil Pavlek Miškina - undefined

Foto: Hrvatski povijesni portal: Mihovil Pavlek Miškina

Početkom Velikog rata Mihovil Pavlek u dobrim je godinama za smrt. Mobiliziraju ga u varaždinsku XVI infanterijsku regimentu, koja ratuje na Drinskome frontu, u prvim je redovima dramatične Cerske bitke, nakon čega biva prebačena na istok, najprije u Bukovinu, pa u Galiciju, da bi manji broj preživjelih infanterista 1917. i 1918. ratovao i na zapadu, na talijanskoj bojišnici, ali se tokom sve te četiri krvave godine Pavlek nije maknuo dalje od Bjelovara. Zbog slabog je vida izuzet od niza bespotrebnih junaštava, ali i od iskušenja da se negdje na europskim frontama, u krvi i očaju, zametne u njemu klica revolucije.

Neoštećen se 1919. vraća kući, gdje ga u veljači 1919. zatiče vijest o smrti Stjepanova brata i suosnivača Hrvatske pučke seljačke stranke Antuna Radića. Potresen viješću, Pavlek piše nekrolog, ali sram ga je malo vlastitih osjećaja i poetske forme, nisu te stvari za muškarca pa ktomu seljaka, i on se potpisuje nadimkom - Miškina. (Čovjek mora znati čemu mu služe prezime i ime: u obraćanju s vlastima, policijom i poreznicima, rođenju, kada ga upisuju u matice rođenih, vjenčanju, te smrti, kada ga upisuju u matice umrlih, a onda i suobraćanju s precima i potomcima, s onima na čije se ime poziva, i onima koji će se na njegovo ime pozivati; ali prezime i ime sigurno ne služe nečemu tako neozbiljnom kao što je sastavljanje pjesmica, zdravica i oproštajnih slova, tomu početkom dvadesetog stoljeća, ne samo u našim krajevima, služe nadimci i pseudonimi.)

Nekrolog Antunu Radiću čita se među stranačkim sljedbenicima i simpatizerima, tako da Mihovil Pavlek zadobiva neočekivanu, a pomalo i neželjenu slavu. Od tog vremena piše i objavljuje, a drugi njegovu imenu i prezimenu pridodaju i ono Miškina.

Godina je 1925, kada se pojavljuje kao kandidat na izborima, stranke koja je u međuvremenu preimenovana u Hrvatsku republikansku seljačku stranku. Ubrzo zatim načelnik je općine Đelekovac, i kandidat na svakim sljedećim izborima. Rodonačelnik je skupine prosvijećenih seljaka, seljaka-pjesnika i seljaka-novinara, koji se povode za Stjepanom Radićem u velikom nacionalnom i klasnom emancipatorskom projektu. Taj projekt bit će uvelike dokinut atentatom u Skupštini i Radićevom smrću. Ti će događaji, a onda i šestojanuarska diktatura kralja Aleksandra, trajno narušiti i osvetničkim gnjevom ispuniti odnose između Hrvata i Srba, dok će same Hrvate međusobno antagonizirati i odvratiti ih od ideja o vlastitom prosvjećivanju. Nacionalni pokret, koji je za Radićeva života bio izrazito nenasilan, gandijevski i u osnovi nesklon revoluciji - premda je sam Stjepan Radić bio itekako sklon Sovjetskom Savezu i oduševljavao se društvenim i klasnim preobražajima najavljivanim u prvoj zemlji socijalizma - nakon njegove se smrti okrenuo ideji o nasilnim prevratima i revolucijama, crnim ili crvenim, to će ovisiti o okolnostima, te o karakteru i temperamentu pojedinca kad doživi iluziju o slobodnom izboru.

Mihovil Pavlek Miškina bio je od onih, tada već manjinskih čuvara Radićeve baštine, čije ideale nije mogla preokrenuti ni vođina smrt. Takav nije mogao biti mio ni crnim ni crvenim. Godine 1938. on objavljuje pamflet naslovljen “Zašto hrvatski seljak nije komunista”, koji će 1992. u novim okolnostima biti pretiskan i objavljen u Koprivnici. (Osim što je kontekst bio novi, nije više bilo ni onoga završnog “A” u riječi komunistA, iz čega bi se dalo zaključiti da ni pretisak nije bio do kraja korektan prema formi i sadržaju teksta.)

U svom naivističkom, zdravorazumski utemeljenom tekstu Miškina navodi, a zatim svaki ponaosob obrazlaže, pet razloga zbog kojih hrvatski seljak ne može biti komunist. On se, pod 1, ne može odreći privatnog vlasništva, pod 2, ne može se odreći obitelji, pod 3, ne može se odreći svoga “ja”, pod 4, ne može se odreći svoje narodnosti i pod 5, ne može se odreći svoje vjere. Seljak je, propovijeda Miškina, vezan za zemlju, i to mu brani da pristane uz revolucionarno mijenjanje svijeta i uz nasilje, “seljak vjeruje da se ljudski život može postići jedino prosvjetom i znanjem, organizacijom i slogom, a ne nasiljem”.

Brošuru “Zašto hrvatski seljak nije komunista” previđali su, svaki iz svojih razloga, i ustaše, i komunisti. Ustašama nije odgovarala, jer su Mihovila Pavleka Miškinu pogubili kao komunista. Komunistima nije odgovarala, jer ih je lišavala ne samo Miškinine žrtve, nego i “Crvenih makova”. Ponekad je teško odreći se pjesme, jer pjesma, ako je često i iz mnogih grla pjevana, stvara svoj vlastiti imaginarij, u koji se nasele jedna ljudska povijest i kultura, ali i stotine tisuća osobnih povijesti, sjećanja i imaginarija onih koji su pjesmu čuli i zapamtili. Nije važno što je i tko je bio Mihovil Pavlek Miškina u odnosu na ono kako autora “Crvenih makova” zamišljaju oni koji pjesmu znaju.

U isto vrijeme kada je Miškina pisao svoj pamflet, i u pod brojem 5, da Hrvat ne može biti komunist, jer da se ne može odreći svoje vjere, klerikalna katolička Hrvatska straža proglašava ga neprijateljem Isusa Krista. (Miškina je, kao dosljedan radićevac, bio antiklerikalan, bio je protivnik popova i crkvene organizacije, ali bio je vjernik u tradicionalnom smislu riječi.)

Čim je uspostavljena Nezavisna Država Hrvatska počinju mu raditi o glavi. U koprivničkom kraju, gdje je Miškina i zavičajan i nemjerljivo ugledan, HSS se cijepa na one koji dosljedno slijede nauk braće Radića i na one koji pristaju uz crnu ustašku revoluciju. Ovi drugi u Miškini vide najvećeg neprijatelja. Osim toga, odranije je na zubu nekim ustaškim emigrantima, koji su se upravo vratili u domovinu, i radi su da s njime izravnavaju neke svoje račune.

Protiv sebe on ima Miju Bzika, ustaškog doglavnika, emigranta i sudionika u atentatu na kralja Aleksandra, Pavelićeva pobočnika još od 1934, te Martina Nemeca, također emigranta, osnivača i zapovjednika logora Danica, prvog koncentracijskog logora u NDH, osnovanog 18. travnja 1941, po nevolji baš u Miškininoj Koprivnici. 

Već u travnju Miškina je prvi put uhićen. Zatim je pušten, pa ponovo uhićen. Maltretiraju ga, prijete mu, traže da pristupi ustašama, da potpiše izjavu o lojalnosti. U jednom trenutku on je, piše Ivo Goldstein u knjizi “Jasenovac”, “dao podršku ‘državi’, ali uz brojne ‘ograde’ - posve različito od drugih sličnih izjava, kad su ljudi javno izricali pristupanje ustaškom pokretu. No, i ta je  izjava, smatra izvrsno informirani Ilija Jakovljević, ‘bila iznuđena. Pritisnuli su ga, prisilili.’” U rujnu i listopadu 1941. opet je u zatvoru u Koprivnici, gdje je pred prijekim sudom osuđen na smrt, ali je presuda povučena. Jesen i zimu na 1942. provodi u kućnom pritvoru, e da bi mu svibnja 1942. na noge i na kućni prag došao osobni Pavelićev izaslanik, koji je krajnje ljubazno u podužem razgovoru od njega zatražio da surađuje s ustašama, a da će se modalitet suradnje već dogovoriti. Pružio mu je Miškini priliku da sačuva osobno dostojanstvo.

O tom se događaju malo zna, te se iz knjige u knjigu prenosi ono što se zna. Ovaj čitatelj, i jedan od onih đaka koje nastavnik glazbenog osluškuje dok onoga rujanskog dana sedamdeset i neke pjevaju “Crvene makove”, svaki put kada naiđe na epizodu s Pavelićevim izaslanikom kod Miškine u Đelekovcu, doživi istu senzaciju fantomskoga sjećanja. Naime, sam doživljaj je toliko snažan, u prilikama tako beznadnim, da se pred mojim očima, i to vrlo živo, počne odvijati isti svibanjski susret iz 1942, o kojemu jedva da se nešto zna. Ali sada sam ja Miškina…

Ljudi čvrste vjere, dogmati nebeske ili zemaljske ideologije, spremni su dati život, i daju ga lako. Njihovim olakim herojstvima ispunjena je povijest čovječanstva, ona stvarna i ona legendarna. Od Stjepana Prvomučenika, kojeg su kamenovali jer je vjerovao mesiji Isusu Kristu i tu je vjeru ispovijedao i pred sudom, do Rade Končara, partizanskog junaka, koji od talijanskih fašista milosti nije tražio, niti bi im milosti dao, odvija se ista pripovijest o ljudima čvrste vjere. Iza svakoga od njih stajala je ideologija koja će, na nebu ili na zemlji, to je na kraju i svejedno, osvetiti i osmisliti njihovu žrtvu. U skladu s tim oni su se i žrtvovali.

Naravno, ne može se osporiti ni umanjiti njihovo junaštvo. A ne bi ga trebalo ni mjeriti valjanošću i moralnom ispravnošću ideje za koju su pali. Između bombaša samoubojice, koji vjeruje da na svijetu smiju preostati samo muslimani, i bilo kojeg čovjeka koji se tokom povijesti žrtvovao za bolji i pravedniji svijet, ne bi u tom pogledu trebalo biti razlike.

Mihovil Pavlek Miškina nije, međutim, 1942. godine za sobom imao nijednu veliku ideju ni ideologiju. Bio je rat, i više nije bilo ni njegove seoske arkadije, ni Radićeve seljačke pravice. Samo on, i pred njim izaslanik poglavnika Ante Pavelića, kojemu Miškina navodno ovo govori: “Ja ne mogu s vama surađivati. Ono, čim se vi ponosite - da ubijate komuniste, Srbe, Židove i sve svoje, ja se upravo toga stidim. Ono pak, čim se ja ponosim - da su nam Srbi braća, da smo Slaveni, da nam je svima Rusija mila mati, toga se vi stidite.” I tako su se, prema legendi, sučeljena našla dva stida.

Čitatelj se, kao i pisac, identificira sa svojim junacima. S Radom Končarem, svetim Stjepanom i bombašem samoubojicom iz Afganistana mogu se identificirati. S Mihovilom Pavlekom Miškinom, koji onako govori Pavelićevom izaslaniku, ne mogu nikako. Jer ne znam zašto tako govore, jer me je, naprosto, strah. Jer nemam, kao ni Miškina, iza sebe vjeru u ime koje bih se sa crnim vragom tako razračunavao. Umjesto da slaže i pritrpi, umjesto da lažno prisegne, umjesto da se izvlači, Miškina je zakoračio u pakao. Ništa što je bilo prije toga nije ukazivalo na to da bi tako moglo biti. I zato mi se u svojoj životnoj priči i sudbini Miškina čini većim junakom od drugih.

A možda je tako i zbog pjesme. Što je to u “Crvenim makovima” čega nije u drugim pjesmama iz jučerašnjeg doba, pjesmama koje se više ne pjevaju, ali oko kojih je i dalje okupljena naša imaginacija, pjesmama koje su mamac za sjećanja?

Dva dana nakon razgovora s Pavelićevim izaslanikom, 5. svibnja dolaze po Mihovila Pavleka Miškinu da ga vode u Jasenovac. Ne govore mu istinu, nego kažu da ga vode u Zagreb, na razgovor s Pavelićem. Dvadesetak dana kasnije, eto ga u Staroj Gradiški, u Hotelu Gagro, na samom dnu pakla. Hotel Gagro podrum je, sistem samica ispod logorske bolnice, deveti krug logorskog pakla, nazvan po svom čuvaru i šefu, vodniku Nikoli Gagri, čiji je lik i djelo vrlo precizno opisao Ilija Jakovljević u “Konclogoru na Savi”. Seljak iz Međugorja, rođen 1912, Jakovljević ga zove Gazda, bio je osoba od najvećeg povjerenja jasenovačkog faktotuma Maksa Luburića. Mrk, okrutan i zao, primitivac, po Jakovljevićevim riječima, ali ne od onih logorskih koljača koji su se voljeli mnogo pokazivati i čija bi se nedjela dugo i sa strahom prepričavala. Visoka logorska dužnosnica Maja Buždon Slomić poslije rata je, tokom suđenja, posvjedočila da je Gagro “predvodio grupe ustaša koji su odvodili na likvidaciju stotine žena i djece izvan logora”.

Prema jednom svjedočenju, Nikola Gagro je u lipnju 1942. zajedno zaklao Mihovila Pavleka Miškinu i sarajevskog slikara i komunista Daniela Ozmu. Prema drugoj verziji ubio ga je, po naredbi Dide Kvaternika, ustaša Drago Gašparović Bonzo. Sam Gagro je Iliji Jakovljeviću, logorašu i hercegovačkom zemljaku, govorio da na Miškininu sudbinu nitko u logoru nema utjecaja i da je to stvar Zagreba…

Tko god da ga je ubio, zaštićen je neznanjem i zaboravom. Nakon što se pjesma “Crveni makovi” više ne pjeva, nego tone sve dublje u svijest sve starijih i starijih koji se pjesme sjećaju, njegova smrt je anonimizirana, nema je se po čemu pamtiti, ni nju, ni onoga koji je umro.

“Crveni makovi” od ostalih pjesama našega doba razlikovali su se po ugođaju. Između uspavanke i tužbalice, jednostavni na način dječje pjesmice, gotovo da su djelovali neprilično u odnosu na svečanu revolucionarnu prigodu. Nepoznati skladatelj Miškinine je narodske osmerce ugodio u skladu s duhom teme. Djete se obraća majci, pita kakvi su ono cvjetovi, lijepi, od svega drukčiji, što su na sve strane preko noći procvjetali. Majka mu odgovara da je to čemer zemlje, da je korov. I pripovijeda priču o seljačkoj muci i o gospodarima koji na toj muci žive. Miškinin svijet bio je jednostavan. U njemu se tako jasno dijelilo dobro od zla kao što su se u razredu djelili pjevači od nepjevača. Samo je trebalo prošetati između klupa i osluhnuti. Svud naokolo odjekivala je povijest. Nisu je primjećivali jedino oni na koje se odnosila. Đacima nije na um padalo da ih nastavnik osluškuje.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" su isključivo lični stavovi autora tekstova i ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.