Miljenko Jergović

Miljenko Jergović

Čovjekova jazbina

17. 04. 2017. u 07:30:00

Shares:0

Adresar s kalendarom za 1972.

Po raznim ladicama sakupio sam sedam njezinih adresara. Kada bi se nanizala sva imena, brojevi telefona i adrese koja su u njima zapisana, a usto još, poput didaskalija, sitne bilješke i zapisi što stoje uz imena i brojeve, mogao bi se načiniti svojevrsni dramski imenik njezina života, od sredine šezdesetih - otkad je prvi sačuvani adresar - sve do kraja stoljeća, kada s pojavom mobilnih telefona i njihove elektronske memorije nestaju knjižice s adresarima.

Pri ruci mi je adresar bez reklamnih oznaka, vjerojatno kupljen u knjižari ili ga je to bio nečiji dar za Dan žena, s kalendarom za 1972. godinu.

Sedmog je listopada te godine umro Franjo Rejc. Tjedan nakon toga, u subotu, bio je četrnaesti, i ona je zaokružila taj datum u kalendaru. Sljedeća je zaokružena nedjelja, 12. studenog, pa opet nedjelja 10. prosinca. Lako je pretpostaviti da je tih dana dobijala menstruaciju. Iako ju je smrt oca potresla, njega je za razliku od manje voljela, kao što je i on volio nju, ciklus se nije poremetio ni za dan. Imala je trideset godina, jedan porod i jedan abortus, i još uvijek nije imala ginekoloških problema (ranica na grliću materice bit će joj dijagnosticirana nekoliko mjeseci kasnije, a na operaciju u Ljubljanu će ići u jesen 1974.), bila je mlada, iako je u mnogo čemu njen životni ciklus već bio zaključen. Uz njega je bila i dok je umirao - Nona je nakon dvije probdjevene noći otišla prileći - njoj je među prste ispustio dušu i izgovorio posljednje riječi: “Ostali smo samo ti i ja, nikoga više nema”. Bila je to prva smrt kojoj je prisustvovala. Možda i trenutak kada je postala onakva kakvom sam je poznavao.

Uz kalendar umetnuta su uredno složena dva neispunjena formulara Službe društvenog knjigovodstva, dva izvještaja nadležnom organu o izvršenom plaćanju.

Na pozadini oba papira su recepti, ispisani kemijskom olovkom:

            Sok od lipe

            30 cvjetova lipe

            3 kesice limuntosa (20 g.)

            Istresti na to i 3 kg šećera kristala i 6 l vode, izmiješati, poklopiti i ostaviti da stoji 24 sata. Procijediti i flaširati

            Sok od ruže

            U teglu staviti 10 cm ružinih latica, 3 kašike limuntosa, preliti punu teglu vode.

            Staviti na sunce.

            Nakon 10-15 dana na jednu šolju šećera jedna šolja soka, izmiješati i flaširati.

Na papiru istrgnutom iz Lipa bloka je i treći recept (ne piše za šta):

            7 žumanjaka muti se sa 7 kašika šećera, doda se 7 kašika ulja, 7 kašika mlijeka, 7 kašika oraha i 7 kašika brašna (pomiješano sa pola praška za pecivo.)

            Staviti peći, kad je pečeno doda se istučeni snijeg od 7 bjelanjaka.

            1 kg šećera sa čašom vode skuha se, usipa se vrelo u istučeni snijeg i sve prespe preko ispečene mase.

U adresar je umetnut i kalendar za 1973. Uz rub kalendara je iscrtan i mjerač od osam centimetara, kolika je i širina kartonske kartice. Na prednjoj strani fotografija je dva plavokosa dječaka. Jedan u plavom, drugi u crvenom, zagledani u marionetu Pinokija.

Ispod je logotip: ORWO i slogan Freunde am Bild

I sitnijim slovima: “VEB FILMFABRIK WOLFEN Fotochemisches Kombinat Deutsche Demokratische Republik”.

Drugih papirića nema.

Prvo što pomislim dok pratim imena u adresaru jest da smo, ipak, imali brojnu rodbinu. Nekih imena nisam se sjetio još od prije rata. Nismo ih spominjali u telefonskim razgovorima. Jednostavno su nestali. Za druge više ne znam u kakvoj smo bili vezi, s koje su grane porodičnog stabla, ali dobro znam da su nam bili rođaci.

Tu su i telefonski brojevi prvih susjeda sa Sepetarevca, Fehima Kasumovića, Olge Liješnić i Bernarde Maltarić, koja je, čini mi se, bila pedikerka, Noni i majci sređivala je kurje oči. Zašto žene danas više nemaju kurje oči?

Njezini kolege s posla, čija su mi imena prolazila kroz uši prije četrdeset i pet godina, poslije ih više nikada nisam čuo, ali mi tako jasno izranjaju iz zaborava da im se sjećam fizionomija. Recimo, Novica Bogdanović, malen i debeo, radio u SDK u Novom Sarajevu, u onoj novopodignutoj modernoj jednokatnici, s prostranom aulom i mnoštvom zastakljenih šaltera. Iza jednog je šaltera majka godinama radila, sve dok nije prešla u Centralu SDK, koja je nalazila u zgradi ispred koje gori vječna vatra, jednom davno sagrađenoj da u njoj bude hotel.

Porodični prijatelji. Aleksandar Fajgelj, slavni sarajevski internist, profesor na Medicinskom fakultetu, Nonetov predratni prijatelj. Obilazili smo se i pazili s njime i s njegovom ženom, koju su svi zvali Vela, iako se zvala Velinka, i bila je jedna od onih rođenih dama, što gospodstvo ne povuku ni iz podrijetla, ni iz bogatstva, ni iz oholog odnosa prema svijetu, nego se takve rode i tako žive, pomalo se čudeći finoći kakvu drugi u njima vide.

Saša Fajgelj - ovo Saša nije se kratko naglašavalo, kao u modernih Saša, nego dugo i starinski, tako da se Saša Fajgelj po tome kako su mu naglašavali ime razlikovao od svih drugih Saša - bio je krupan i jak muškarac, strogoga držanja i moćnog glasa. Jedan od onih liječnika kojima se vjerovalo. Iako je život provodio u Sarajevu, u percepciji okoline zauvijek je ostao Slovenac. Bilo je u tome i njegove zasluge, naprosto je htio da bude to što jest, ali još više od toga - projekcije okoline. Nalazeći u doktoru Fajgelju Slovenca, njegovi su ga pacijenti zamišljali kao nekoga naddoktora i čudotvorca s višim medicinskim i duhovnim ovlastima.

Kod Fajgelja se išlo na dnevna i popodnevna sijela. Nona bi s Velom raspredala o koječemu, a Nono bi sa Sašom tabirio po prošlosti. Razgovarali su na ovom jeziku, ali kada bi trebalo reći nešto što im je netko rekao prije dvadeset, trideset godina, sasvim bi prirodno prešli na jezik kojim je taj govorio. Ja sam sjedio sa strane, pravio se da sam zabavljen nekom svojom igrom, a zapravo sam vrlo napeto slušao njih dvojicu, i čekao kada će rečenice na slovenskom ili njemačkom. I onda bih zamišljao što znače riječi koje ne razumijem. U njemačkom je tako postojala jedna riječ, koja se često ponavljala i u kojoj sam uživao, a u mom se uhu čula kao - jarak. Ili ja-rak.

Danas je, vjerojatno, nemoguće rekonstruirati koja je to bila riječ i kako sam je ja čuo. Bio sam četverogodišnjak. Ili godinu stariji.  

U vrijeme ovoga adresara na Sepetarevcu nismo imali telefon.

Majka je govorila da su je prevarili u Energoinvestu.

Govorila je da s u to učinili zato što je sama žena.

Da ima neko muško iza sebe ne bi tako smjeli.

U tom slučaju, da je muška u našoj kući, po propisu bi i zakonu, telefonska veza koju smo imali u JNA ulici, bila preseljena na Sepetarevac.

Istina je, međutim, bila da je ona zaboravila da na vrijeme podnese zahtjev za prebacivanje telefonske linije na novu adresu, a poslije je bilo kasno. Socijalizam je bio takvo društveno uređenje: ako nešto na vrijeme ne učiniš, država te prevari. Pa onda svi misle da si i zaslužio da budeš prevaren zato što ono nešto nisi na vrijeme učinio.

Novi telefonski priključak dobili smo tek 1976, i to nakon što je majka ispisala stotinu i jednu molbu i potegnula isto toliko veza. Naš prvi telefon na Sepetarevcu imao je broj 26-362, i mogao se čitati kao palindrom. Kada je nestalo petocifrenih brojeva promijenjen je u 514-489. Osamdesetih broj je još jednom mijenjan u 510-343. Taj broj na Sepetarevcu ostaje sve do rata, do 2. svibnja 1992, i onoga velikog napada na grad u kojem je zapaljena Glavna pošta.

Prije nego što nam je vraćen telefon majka je, uglavnom, telefonirala s posla. Najbliža telefonska govornica bila je na Mejtašu, preko puta Doma izviđača, gdje će ostati sve do rata. Za hitne potrebe - dva-tri puta u tih sedam godina koliko smo bili bez telefona - telefoniralo se od komšije Kasumovića. Malo nakon što smo dobili telefon on je umro. Bio je partizan, komunist, ali mu je klanjana dženaza. U ono vrijeme to je bilo nešto o čemu je romorila cijela mahala.

Broj komšije Kasumovića bio je 35-439.

U adresaru se našla i Lukač Ana, selo Bazin, Domaljević (a trebalo bi: Domaljevac), zadnja pošta Bosanski Šamac. U zagradi uz adresu je i napomena - ponjave.

Zašto se majka zanimala za ponjave - nigdje u kući ih nismo imali - to ne znam. Ili je i ovo bila jedna od onih bespotrebnih informacija, poput recepta za sok od lipe koji nikada neće iskoristiti ili, dvadesetak godina kasnije, molbe za dodjelu micelija. Bit će da joj je tako netko napričao o Lukač Ani, od Domaljevca - velikog posavskog sela za koje, međutim, nije znao, pa ga je prezvao u Domaljević - koja izrađuje najbolje ponjave od Beča do Stambola, na što je ona, da priču održi živom i da se oko nje nešto zbiva, zapisala ime i adresu žene koju nikada neće vidjeti.

Ali ovo je još zbog nečega zanimljivo.

Lukač Ana, naravno, nije imala telefon. Početkom sedamdesetih telefoni su još bili rijetkost po selima Bosne i Hercegovine. Tako da ju je oko ponjava bilo nemoguće drukčije kontaktirati nego poštom. U tu svrhu su se, obično, slale dopisnice: kartonski obrasci koji su se od razglednica razlikovali po tome što je umjesto slike bio prostor za pisanje.

I onda bi se, bit će, pisalo Lukač Ani, raspitalo bi se oko ponjava - u kolikim ih dimenzijama izrađuje, kad ih i na koje vašare donosi, kako ih šalje u Sarajevo (bit će preko redovnih autobusnih linija, tako što majstoru šoferu plati kafu da joj prebaci ponjave…) - i sve to bi trajalo i trajalo. Te dok dopisnica stigne do Bosanskog Šamca, te dok poštar odnese dopisnicu do sela Bazin kod Domaljevca, te dok se Lukač Ana nakani da otpiše, pa da da odnese dopisnicu do prvog poštanskog sandučića, koji je, pretpostavljamo, na kući u kojoj je najbliža mjesna zajednica… Od prve ideje o nabavci ponjava baš kod najbolje ponjavuše između Beča i Stambola do kupovine prošlo bi najmanje dva mjeseca. Taman onoliko koliko je danas potrebno da čovjek podigne stambeni kredit.

Džafić Mejra, Zmajevac br. 2, Sarajevo - također nije imala telefon. Mejra je na Sepetarevcu bila prva naša žena za po kući. Ne pamtim preko koga ju je majka našla. Ili nam je, možda, Mejra dolazila još dok smo stanovali u JNA ulici. Jednom mjesečno, obično nedjeljom, jer su subote bile radne, Mejra nam je klofala ćilime i prala prozore. Majka bi “nadignula kuću”, i obično je ne bi sredila do večeri, nego bi sljedećih sedam dana Sepetarevac ostajao nadignut. Meni je to bilo neizdržljivo. Taj stalni osjećaj izvanrednog stanja, kao pred selidbu, kada se nigdje ne može ni sjesti ni leći, jer su stolice naglavce izvrnute po kaučima, dok se u sinuse zavlači teški vonj sredstva za glačanje parkata koje se, ako se dobro sjećam, zvalo Četiri asa.

Tako će biti sve do sredine osamdesetih, kada majka malo-pomalo posustaje. Ne da joj se više da nadiže kuću, jer nije u stanju da je poslije dovodi u kakav takav red, pa nered i prašina s vremenom Sepetarevac pretvaraju u čovjekovu jazbinu, u gnijezdo obloženo smećem i uspomenama.

To je referen koji će se ponavljati sve do kraja ove selidbe. I mnogo duže, sve dok posljednju stvar ne popišem, evidentiram i arhiviram, i sve dok ne razotkrijem posljednje ime iz njezinih imenika i adresara.

Recimo, tko je bio Aleksić dr Sergije, Pelješka 14, Dubrovnik, telefon 65-84?

Ime mu je zapisala cifrastim rukopisom i nalivperom, uz ceremonijalni umetak akademskog statusa između prezimena i imena. Nije bila ceremonijalna. Niti bi “dr” tek tako unijela u tijelo nečijeg identiteta, kao da se Aleksić dr Sergije rodio kao doktor ili kao da mu je doktorat naslijeđeno plemstvo.   

Na internetskoj stranici www.geni.com začudo nalazim i ime Sergija Brace Aleksića, liječnika ortopeda iz Dubrovnika, sina Sergijeva i Lucijina (rođena Gluščević). Rodio se 1931, umro 1975. Nakon što ga je majka upisala u svoj adresar živio je još samo dvije-tri godine.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" ne odražavaju nužno stavove i mišljenja redakcije portala Radiosarajevo.ba.