Bjelave

Radiosarajevo.ba
Bjelave

Krv i lug

Na dnu Bjelava, s desne strane Nemanjine, mala je trafika. U prizemlju jednokatnice ili dvokatnice - to ne možeš dozvati pred oči, od četiri puta četiri koraka, tako da već troje mušterija učini gužvu. 

Piše: Miljenko Jergović za Radiosarajevo.ba

S lijeve i s desne strane su stalaže sa šarenim novinama i magazinima, a ravno niski pult s dnevnom štampom, za kojim sjedi starija, natmurena žena, u ručno pletenom džemperu na kopčanje. Ili ona, ili jedna mlađa, blijeda i plavokosa, s vječnim herpesom na donjoj usni. Starijoj trafikantici ne pamti se ime, a mlađa se zvala Majda (s vječnom dilemom koju je tih godina podrazumijevalo ovo ime: je li bila Maida ili Majda, a ako je bila Majda, je li njeno ime tako i mišljeno, ili je, ipak, mišljeno kao Maida...). 

Obje su pušile, tako da je dućančić vazda bio zadimljen. Zimi bi noge grijale na električnoj grijalici, na kojoj bi se neprestano žarile dvije ili tri šipke. Četvrtu nisu uključivale, jer bi, to se znalo, iskakao osigurač ako bi se uključile sve četiri. Nije iskakao samo u trafici na dnu Bjelava, nego svugdje u Sarajevu, gdje god bi se zažarile četiri šipke na grijalici, i to je bila jedna od onih stvari koja se znala i podrazumijevala, tako da nitko o njoj nije razmišljao, i bila je brzo zaboravljena, čim je nestalo električnih grijalica.

Nekoliko godina pred rat u preuređenju trafike pojavila se siva termoakumulacijska peć. Postalo je još tješnje, ako su dvije mušterije u dućanu, treća ne bi ni ulazila, nego bi pričekala vani. Poznati bi sjedali na peć, da popričaju.

S lijeve strane ulice bio je drveni telegrafski stup, na koji su rajsneglama pričvršćivane smrtovnice. Zelenih bi uvijek bilo više, ali nije falilo ni crnih. Kada bi umro netko mlad, smrtovnica je bila plava. Na crnim smrtovnicama bio je križ, krst, palmina grana ili zvijezda petokraka. Jednom ili dvaput vidio si crnu smrtovnicu s Davidovim slovom. Jevreji su se, većinom, sahranjivali pod crvenom petokrakom, znakom pod kojim su se 1941. i spašavali.

Pothrastovi su bili drugo ime za pluća.

Uspon uz Bjelave bio je blag. Nije to jedna od onih teških sarajevskih strmina. Moglo se tako, korak pred korak, bez žurbe i plahih misli, preći Bjelavama, a da se ne zadiše. Bjelavski sokak je uzak, kuće ga stiskaju s obje strane, tako su ga jedva razredili u dvije kolovozne trake, a pločnici su široki pola dječjeg koraka, tako da se oni odozgor i oni odozdol ne mogu mimoići ako jedan ne siđe na kolovoz. Uvijek je tu mnogo prometa, kamioneti s kruhom i somunima, kombiji, automobili koji nervozno trube, djeca koja idu u školu, žene što žure na posao i starci koji se sporo kreću, toliko sporo da se promatračima s prozora čini kako stoje; vraćaju se iz grada, i čini se da će njihov povratak danima potrajati, toliko su spori, i da se neće zaustaviti sve negdje do Pothrastova i bolnice za plućne bolesnike. Tamo se, i u Kasindolu, sarajevski umiralo. S mnogo zdravih voda, ali s malo zraka, ustajalog i memljivog, koji se teško diše, na kratak i prazan srk, kao slabu rakiju na gladan stomak. Od takvog su zraka stradavala pluća, a Pothrastovi bili su drugo ime za pluća.

Vazda je neka gužva uz Bjelave i niz Bjelave. Je li to zato što je strmina lakša, pa se svijet radije zaputi okolo, pa preko Velikog parka i Džidžikovca, nego uz Dalmatinsku i Sepetarevac, ili je stvar u tome što Bjelave povezuju dva dijela grada, kraj oko Titove ulice i gornje, slabo urbanizirane nadbjelavske mahale, ili je - što najprije i može biti - sve to stvar navike, pa ljudi uz Bjelave idu jer se tako išlo i prije stotinu godina, za nas zapravo više i nije važno. Treba samo zatvoriti oči, i ići bez mogućnosti da se taj put usporedi s onim kojim danas, kad prelaze Bjelave, idu neki drugi ljudi. Ova dva puta sigurno se razlikuju, a za priču važan je samo onaj prvi, kojim se kreće iza zatvorenih očiju ili u snu.

S desne strane nailazi se uličica Pinje Barjaktara, krivudava, uska i nepravilna, kao da ju je, zajedno s njezinim kućercima, netko od tijesta zamijesio. U turska doba zvala se Pinjin sokak, kasnije Pinjina ulica, a 1931. ponijela je ime Pinje Barjaktara. Ibrahim barjaktar Pinjo, sin Mehmedov, bi jedan od vođa otpora sultanovim reformama. Bio je junačina, očito s nekim samoubilačkim nagonom u sebi, i ponašao se sasvim mimo sarajevskih adeta i naravi ovog svijeta. Drugi su šutjeli i gledali, sve čekajući neki povoljan trenutak za sebe i za svoje interese, ili su naprosto živjeli u uvjerenju da je čovjek sitan mrav usred velikih svjetskih zbivanja, pa se treba na vrijeme ukloniti i pokloniti, a ako bi se i pobunili, činili su to s mogućnošću uzmaka, ili su se - bilo je i toga - bunili iz paničnog straha pred novim i drukčijim. Ibrahim barjaktar nije bio takav. On je, naprosto, bio divlji i nezaustavljiv, i unaprijed se moglo predvidjeti kakva će mu biti sudbina. Sarajevo ga je voljelo upravo zbog te predvidljivosti: umjesto njih on je bio hrabar i odvažan, pritom nesvjestan vlastite ranjivosti i smrtnosti. Junak je poput životinje, poput psa koji kidiše na jačega od sebe, bez svijesti o svome ograničenju i o tome da će ovaj trenutak isteći, a da u sljedećem, možda, slijedi ništavilo. E, takav je, kaže priča, bio Pinjo Barjaktar.

Sudjelovao je u znamenitom otporu sarajevskih janjičara iz 1826. na 1827, kad pogibe i neki Mustafa Nurudin efendija Šerifija. Tada je, ne bez razloga, Pinjo Barjaktar obilježen kao jedan od kolovođa pobune, i na prijevaru je, zajedno s desetak suboraca, priveden u Zvornik, pod noge veziru Abdurahimu paši. U Zvorniku je i pogubljen, 9. ožujka 1827.

U sokaku koji će ponijeti njegovo ime stanovala je porodica Pinjo, ali Ibrahim se odselio u Ferhadiju, gdje je, u blizini, u najmu držao han Kolobaru. Iz isprave o njegovoj ostavini Alija Bejtić otkrio je jedan zanimljiv podatak: iza Pinje Barjaktara ostao je golem imetak, ali i još veći dugovi. I to docrtava njegovu narav i objašnjava njegove postupke, ali i činjenicu da su Sarajlije o ovom čovjeku pjevali pjesme. Ibrahim barjaktar Pinjo, sin Mehmedov, bio je utjelovljenje njihovih neostvarenih čežnji, onakav kakvim se oni nisu usuđivali biti. I ti, dok o njemu pričaš, u sebi nalaziš ono nezdravo divljenje prema tom čovjeku, takvo da bi o njemu mogao napisati stotinu i jednu priču, a sve pripovijedajući o sebi i o onom što te čini uskraćenim u odnosu na njega i na divlji muški ideal onog Sarajeva iza zatvorenih očiju i iz sna.

Kako li je tu preživljavao odrastao čovjek, normalne visine, sa svojim običnim odraslim potrebama? 

S lijeve strane Bjelava za tobom je ostala ulica Romana Petrovića, nastavnika crtanja, scenografa i ikonopisca, koji se slikarstvu učio u Krakovu, Beogradu i Parizu, i ostao jedan od najvećih, amblematskih, bosanskih slikara, uglavnom nepoznat ili nevažan u Srbiji i Hrvatskoj. Osim što je bio darovit i vrlo dobrog obrazovanja, Roman Petrović bio je i vrlo suvremen slikar. Njegov senzibilitet odražavao se jasno u međuratnoj Europi, tako da ne bi bilo krivo reći kako je predstavljao jednu od najeuropskijih pojava u onodobnom Sarajevu. Samo što nitko za to nije znao, niti se o tome daleko čulo izvan njegova sokačeta, koje se zvalo Doklade, sve dok 15. veljače nije ponijelo ime po svome najznamenitijem stanovniku. Rijetkost je da ulica dobije ime po nekome tko je tu stanovao, ali nijednoj sarajevskoj ulici ime njenoga bivšeg stanara ne stoji tako dobro kao ulici Romana Petrovića. Atmosfera Bjelava, osunčanih i jarkih, u njihovom kolorističkom i kulturološkom šarenilu, vidljivija je na slikama Romana Petrovića, nego u stvarnosti kakva je nekad bila.

Stotinjak koraka dalje, zdesna nailazi Nušićeva, slijeva ulica Jelene Vitas. Još je tješnje i tako je vijugavo, intimno i maleno, kao da smo u dječjoj igrački, u gradu lutkinih kuća, u nekoj staroj njemačkoj robnoj kući, u osamnaestome vijeku, kada je Europa čeznula za Orijentom. Kako li je tu preživljavao odrastao čovjek, normalne visine, sa svojim običnim odraslim potrebama? 

Sarajlije su se navikle i srodile s otomanskom arhitekturom i njenim prometnicama, punim pravih i oštrih uglova, ali će gostima do kraja biti zagonetno kako se ovim ulicama vozi, i kako iz Jelene Vitas udjenuti auto u Nušićevu, a da se ne očešu zid i tarabe tetke Anđine kuće? (Vidim li sad nju, krupnu i dobro temeljenu, u šarenoj suknji, nalik na dimije, ili je to varka, kakve proizađu iz prevelike potrebe da se nečega ili nekog zaboravljenog sjetimo?)

Nakon što u tri koraka prekoračimo Nušićevu, stigli smo na one prave Bjelave. Tu se ulica najednom širi i zadobiva pločnike, a s obje strane uzdižu se neke važne kuće, koje su odredile djetinjstva ovoga grada i njegovih mahala u šezdesetim, sedamdesetim i osamdesetim godinama našega vijeka. Desno je sablasna zgrada doma za nahočad, koji nosi ime Ljubice Ivezić, okruženog visokim kao bolničkim zidom, stupovima između kojih je ograda od kovanog željeza ili od obične metalne mreže - sve to više nije jasno pred tvojim očima, i koliko god gledaš, vidiš čas jedno, čas drugo, čas treće: visoki bolnički zid, stupove s ogradom od kovanog željeza ili običnu metalnu mrežu.

Prekoputa doma je pekara Kod Krunića. Ne zove se tako, ali svi još govore "kod Krunića", pa neka joj bude takvo ime. To je jedna od rijetkih pekara u starome dijelu grada koju ne drži ni musliman, ni Albanac. Osamdesetih, Mejtašom i okolnim mahalama raširit će se ružan trač: noću Krunić potajice peče krmad u onoj istoj peći u kojoj u zoru peče svoje kifle i somune. Naravno, to nije istina, svi znaju da nije istina, ali odnekle slute iz čega je ova priča nastala i što ona, zapravo, znači, pa je izgovaraju tiho, ispod glasa. Ne zato što ne bi htjeli da se u komšiluku zna da i oni prenose tu priču - jer je, na ovaj ili onaj način prenosi svatko - nego zato što se plaše milicije. Hulje slute, a slute, bogme, i pristojni građani, da bi milicija u ovoj priči mogla naći nacionalnu i vjersku mržnju, te širenje lažnih vijesti s ciljem uznemiravanja... Nevjerojatno kakva se lucidnost nekada pripisivala miliciji.

Ali ne bi te priče ni bilo da Krunić nije pekao takve kifle i somune, među najboljima u gradu. Zavist će progristi i rastočiti svijet, kao solna kiselina lice ljepotice koja se nije dala starcu. Iza zavisti ostaju priče, kao i iza drugih grešnih navada i osjećaja, ljudskih mana i nastranosti. Iz vrline ne izvire ništa što bi bilo vrijedno priče. Sretan život i uredna svakodnevica, sklad, poštenje i bogobojazni mir ako i postoje nisu vrijedni priče ni sjećanja. Bit će da je Atlantida bila fatalno sretna i spokojna zemlja, pa je zato i nestala.

Kako su se iz mržnje rađali naši prvi šovinizmi.

Pitomcima Doma bilo je strogo zabranjeno da ulaze u pekaru. Novaca ionako nisu imali. Ako bi ga se dokopali pretpostavljalo se da je ukraden ili isprošen. I jedno i drugo bilo je zabranjeno. A iz pekare širio se miris, koji je sve jednako opijao i privlačio, odrasle i djecu, nas i njih. Samo što se za naš novac ne bi posumnjalo da je ukraden ili isprošen. Ulazili smo u pekaru i kupovali i kifle, a oni su vrebali iz mračnih haustora, iz dvorišta i bašči zaraslih u koprivu, zaskakali nas i otimali vruće Krunićevo pecivo. Tamo smo ih naučili mrziti. Sve njih, zato što nam je jedan među njima oteo kiflu. Iz te su se mržnje rađali naši prvi šovinizmi. 

Domci. Tako ih se zvalo. Domac. Riječ ne zvuči prljavo onome koji riječ ne zna. Ali same po sebi prljave nisu ni druge riječi: Ciganin, Šiptar, Ćifutin... Usput se riječi zaprljaju, tako da se više nikako ne mogu oprati. Opere ih samo zaborav, kada se jednom pojave ljudi koji se riječi više ne sjećaju. 

Katkad bi privučen mirisom kifli, ili da pokaže drugovima svoju hrabrost, domac utrčao kod Krunića i kupovao kifle. Pekarke bi ga poslužile, iako su iz doma molili da to ne čine, da njihovim pitomcima ne prodaju pecivo ni kruh, jer im je zabranjeno, a novac je isprošen ili ukraden, ali kako da djetetu ne daju kiflu?

Jednom je, u zimu 1979, ispred pekare kombi pregazio domca. Bilo je hladno, Bjelave su poledile, vozač je kočio, ali umjesto da se zaustavi kamionet se nastavio klizati. Kotačima je samljeo dijete, niz ulicu se, sve do Nušićeve i Romana Petrovića, razmazao krvav trag, kao iza zgaženog psa. Ali nije bio pas, nego domac. U Oslobođenju je, pri dnu crne kronika, objavljena kratka vijest od četiri i pol reda, u kojoj je naveden tip vozila (IMV 1600 BR) i inicijali zgaženog dječaka ("osmogodišnji T.J.). Vozač nije bio kriv, nije mogao zakočiti, dijete mu se bacilo pod kotače, pa mu nisu objavili ime ili inicijale.

Izrezana iz novina, vijest se dugo čuvala u kući na Sepetarevcu, u kutiji za sitnice, pored ključa za tavan, članske knjižice Saveza izviđača Jugoslavije, ručnog sata bez narukvice (ujakov poklon iz Moskve, kada si kretao u školu), ukrasnog katančića kojim se zaključavao djevojački dnevnik, fotografija za ličnu kartu Franje, Olge i Javorke Rejc, čvora za izviđačku maramu, načinjenog od kože, značke Crvenog križa na koju bi se ubo svatko tko je nešto tražio po kutiji, jednog oraha u ljusci, smrtovnice Matije Sokolovskog, također izrezane iz Oslobođenja, i još nekih predmeta koji nemaju imena ni jasne svrhe, a na čije bi se opisivanje potrošilo previše prostora.

Tko je izrezao vijest o stradanju domca koji je pretrčavao Bjelave, zašto je spremljena u kutiju za sitnice, i kako je sačuvana sve do rata, to se više ne zna, ali je skoro izvjesno da je u njoj, u toj kutiji, najduže preživjelo sjećanje na "osmogodišnjeg T.J.-a". Njegovi drugovi odavno su bili odrasli, razišli se po zatvorima, periferijskim automehaničarskim radionicama i rudnicima oko Breze i Kaknja, ili u sretnijim slučajevima krijumčare traperice i drugu robu na granici kod Sežane, a na groblju na Barama njegova se humka slegla i potonula u travu, istrunula je drvena piramida na kojoj je crnom bojom bilo ispisano njegovo ime, jer se metalna slova na nadgrobniku posebno plaćaju, ali ga je konačno nestalo tek kada je iz kutije za sitnice nestao novinski izrezak. Možda se to dogodilo u ratu, a možda i u prvim poslijeratnim mjesecima, kada je majka prvi put nakon četiri godine prozračila kuću, i pobacala u smeće ono što joj se prvo našlo pri ruci.

Kako se zvao T.J.?

Zapamtio si njegove inicijale, tako da ih možeš navesti u poglavlju o Bjelavama, jer si, kad god bi naišao na taj novinski izrezak, pokušavao da iz inicijala rekonstruiraš domčevo ime i prezime. Činilo ti se kako postoji način, postoji formula, kao u matematici, koja inicijale pretvara nazad u imena, a iz imena da se naslutiti i slika onog koji ime nosi. Ako se duboko zamisliš i živa ti je imaginacija, vidjet ćeš njegovo lice i stas, znat ćeš koliko je visok, i koliko bi porastao i kako bi izgledao da nije tog dana pretrčavao Bjelave, da kod Krunića kupi kifle, ili da nije bilo tako hladno da poledi cesta i pretvori se u sjajnu glatku ploču, u sanjkalište.

Kako se zvao T.J.? Često si zamišljao njegovo ime, i tako ga zauvijek zapamtio. Tajno ime stradalog domca, čiji se krvavi trag prelijeva i sjaji po bjelavskom ledu, žene ga ne uspijevaju prebrisati, pa se dosjete i krv zasipaju lugom, sve mrmljajući molitvu: jadno moje dijete, jadno moje dijete...

Sunce prvo ogrije Bjelave, pa tek zatim ostalo Sarajevo. 

Kako dalje koračamo, Bjelave se šire i sunce se po njima štedro rasipa. Kada nakon mjeseci magle, koja po dolini popada početkom studenoga i ne diže se do proljeća, u siječnju ili veljači jednoga podneva grane sunce na sat ili dva, a onda ga ponovo nema do potkraj ožujka, tad prvo ogrije Bjelave, pa tek zatim ostalo Sarajevo. Prvi sunčani zraci prospu se po raspucalom asfaltu tu gdje se ulica proširila, a krovovi spustili do iznad prvoga, drugog kata, tamo gdje na Bjelave izbijaju Duvanjska i Zatikuša. Tih stotinjak koraka, koliko ih se izbroji u tvome sjećanju i snu, najosunčaniji su kraj ove doline.

S lijeve strane Bjelava, u tom najsunčanijem dijelu živio je nekad, imao kuću, filmski radnik, scenograf Vlado Branković. Jednom si, prvih tjedana opsade grada, kada je Sarajevo bilo najljepše u svojoj povijesti, sjedio u njegovoj bašči, pod razgranatom starom trešnjom. Mezio je travnički sir, koji su mu poslali prijatelji, nutkao te njime i pričao anegdote sa snimanja. Partizan na način Hajrudina Krvavca, čudotvorac pod čijim su se rukama stvarala Potemkinova sela jugoslavenske kinematografije, rodom iz Gline, ustaše su mu u onome ratu spalile i poklale zavičaj, pa je došao u Sarajevo, koje je u njega uraslo kao nokat u meso, Jugoslaven iz uvjerenja i osjećaja upravo se navikavao da bude Srbin i da na svoja udarnička pleća prihvaća breme naroda kojemu se, eto, mimo svoje volje vraća, nakon što je proveo život, lijep život, pripadajući svima jednako. Dvije godine kasnije, lipnja 1994, Vlado Branković će već biti mrtav. Umrijet će svojom smrću, a ne od metaka i granata, tako da ne dočeka kraj rata.

Između 1528. i 1530. ovdje je još uvijek bilo selo, naseljeno kršćanima. Od vremena bosanskoga kraljevstva, dok u dolini još nije bilo grada, selo se zvalo Bilave. Godinu dana kasnije, 1531. neki je hadži Alija usred Bilava podigao džamiju, a seljani su jedan za drugim mijenjali vjeru. Bila su to gladna i krvava, ali blaga vremena, kada se vjera mijenjala lako, bez osjećaja da time čovjek biva ponižen ili poražen. Malo zatim, do deset godina kasnije, Bilave su u katastarskim defterima ubilježene kao Mahala hadži Alijina mesdžida, i tako je selo postalo dijelom grada. Na mjestu hadži Alijinog mesdžida u kasnija je vremena nastala Nabrdilo džamija, koja je tu i sad.

Bjelave izbijaju na ulicu Zaima Šarca. Na tom je mjestu bila ulična česma, a pokraj česme samoposluga. U toj je samoposluzi zabrinuta rodbina kupovala sokove i čokolade, koje će nositi u bolnicu na Pothrastove svojim stričevima, braći, očevima, za koje se dijagnoza još ne zna, ali im se nešto vidi na plućima. Potajice kupuju i cigarete, trpaju kutije duboko u džepove, i puše po klupama u bolničkom parku. Dok uvlače dim vjera biva izvjesnija da će na kraju sve izdobriti, i da je sjena na plućima posljedica upale preležane u vojsci.  

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najnovije