Miljenko Jergović

Miljenko Jergović

Bicikl

10. 07. 2017. u 16:17:00

Shares:20

Nikad više takve čiste i svete ljudske dobrote kao u ratu.

Odnekud je, iz gomile smeća što je rasla nasred dnevnog boravka dok sam čekao da ona pođe u dućan i donese velike crne vreće, iskrsnuo papir, bijeli bez crta, iskinut iz jedne od onih reklamnih bilježnica. Ne znam kako se zatekao tu, odakle sam ga prethodno izvadio, iz ormarića s jeftinim sovjetskim šalicama za čaj ili iz komode, ne znam ni što me je njemu privuklo, da ga uzmem s poda i počnem čitati, možda sam to učinio zbog neobičnih, urednim rukopisom ispisanih krupnih štampanih slova, tek na papiru je pisalo ovo:

“Mnogo poštovana gosp. Javorka!

Ja sam vas više puta pokušavao dobiti putem telefona, ali na žalost nisam imao sreće da vas dobijem. Sinoć sam dobio (16.VIII/93.) jedno pismo od njega i htio sam vam pročitati šta piše, ali vas između 19,30 - 20h nije bilo ili vaš telefon ne radi.

Oni su dobro i zdravo. Žive kako mi on piše bolje nego mi, a pored toga su nabavili kokoške pa imaju i jaja.

Dragan vas sve puno pozdravlja i piše mi da je sa vama stupio u kontakt preko nekog Slovenca i da vas je zamolio nešto u vezi 200 DM koje biste dali nama.

Žao nam je što sgte se zamučili i tražili nas, a mi smo taj dan bili u posjeti kod onog ranjenog sina.

Gosp. Javorka, što se tiče stana vašeg brata, vi se za to ništa nemojte brinuti, a molim vas ako se dopisujete i vi mu javite da ništa ne brine, jer je sve na svome mjestu, a vi ste čuli šta ste sve radi i kako se kradu stanovi i stvari iz njih.

Ja sam do sada poplaćao sve njegove obaveze za stan koje datiraju još od aprila 1992.g, iako sam izbjeglica i nisam obavezan bio ništa plaćati.

Jedino je ostalo centralno grijanje za koje su rekli da se ne plaća, a ja sam i to htio platiti.

Poštovana gospođo Javorka, ja sam imao samo jednu štetu za Dragana i to sam mu pisao. Rekao mi je da se mogu služiti njegovim biciklom i zamislite peha, ja sam ga jednom i to prvi put uzeo i neko mi ga je ukrao.

Ako Bog da kad se oni vrate mi ćemo se nas dva dogovoriti i za to, kao i za sve ostalo.

Žao mi je što vas nisam našao, ali ja ću se ponovo navratiti jedan dan malo ranije ujutro.

Primite mnogo pozdrava, vi i vaš zlatni sin i javite se ako budete u prilici

Suad

Memić Suad - stan gosp. Rejc D.”

Ispisan s obje strane plavom kemijskom olovkom ovaj je papir preživio sljedeće dvadeset i četiri godine, i sad je u mojoj ruci, pred mojim očima, dok čučim sam nasred sobe u kojoj sam odrastao, i čini mi se da će mi srce puknuti.

Ono što osjećam je iracionalno: snažna, neopisiva nostalgija za vremenom rata u Sarajevu, tim najljepšim danima koje sam odživio. Znam, kad me ovo prođe bit će mi neugodno od ove misli i osjećaja. Nikome o tome neću govoriti, jer nitko ne bi razumio.

Ne znam tko je bio Suad Memić, odakle je izbjegao - s Grbavice? iz istočne Bosne? - pamtim da je Javorka spominjala njegova sina, ranjenog borca Armije BiH, vjerojatno je i o njemu pričala nadugo i naširoko, kao i o svemu drugom, ali ja sam to zaboravio. Iako znam, to naravno pamtim, da su nepoznati ljudi čuvali i održavali Draganov stan tokom tri dvije i pol ratne godine. I da ništa nije falilo.

A sad, eto, saznajem da je zafalio bicikl.

Suad ga je provozao, brže je i lakše s biciklom, i odmah ga je netko ukrao. I sad je tom čovjeku neugodno, pravda se, objašnjava, nekako nastoji objasniti, kako je moguće da mu netko povjeri bicikl, a on tako, ne pobrine se, ukradu mu ga.

On u strahu da ga se ne bi za nešto optužio napominje u kakvom vremenu živimo i kako se kradu stanovi i stvari iz njih. U nekom drugom vremenu, u drukčijim prilikama i odnosima ovakva bi napomena bila nepristojna. Zvučalo bi to kao emocionalni pritisak, kao iznuđivanje zahvalnosti, ali ne i u ratu. U onome ratu. Čovjek je samo molio da ga se nekako izuzme od krivnje i sramote za taj vražji bicikl. Molio je da mu se oprosti.

U ljudima je bila vrlo živa svijest o onostranom. O onome što je nespoznatljivo, nematerijalno, u iskustvu neprisutno i nepoznato. Ali to više nije bio ni Bog, ni kraljevstvo nebesko, ni svijet koji nastupa nakon nestanka ovoga našeg svijeta. Temeljno onostrano iskustvo zasnivalo se na vjeri u kraj rata i u to da ćemo se kada završi rat kao ljudi dogovoriti oko svih nestalih bicikala.

Bilo bi lijepo da su ljudi nakon rata - nakon što smo, dakle, potonuli u onostranost i vinuli se u kraljevstvo nebesko i u onaj žuđeni dženet - mogli ostati onakvi kakvi su bili u ratu.

On kaže da je Draganu dobro tamo gdje sad jest - a to gdje jest je: Drvenik - kaže da su nabavili i kokoši, pa da imaju jaja.

Iz sarajevske perspektive ljeta 1993. golemo je bilo imati jaja. A život u nekom svijetu izvan opsade i izvan rata bio je tako nezamislivo bogat i ispunjen jer se u tom svijetu mogu imati kokoši.

Trebalo je jedva malo više od godine dana rata, pa da se u ljudskoj glavi izmijene sve predodžbe i prioriteti.

Životna sreća svela se na kokošje jaje.

Šteta što takve i tolike sreće nismo mogli ostati svjesni. Ništa nam više nakon rata ne bi trebalo da se osjećamo kao najbogatiji ljudi na svijetu.