Miljenko Jergović

Miljenko Jergović

Aspergerov sindrom

09. 04. 2018. u 17:26:00

Shares:187

Ponekad subotom s Mehom sjedim na utrinskoj tržnici. Razgovaramo kao dva stara Kineza, u kineskoj četvrti, trideset i neke. Meho je klinički psiholog, pa ima dara i alata da rasprema svijet oko nas. Ali, naravno, ne može tim alatom pospremiti svoj vlastiti svijet. Bit će da zato i razgovaramo. I tako priča dolazi na aspergerov sindrom.

Kaže da su mu tako jednom doveli dječaka, potpuno asocijalnog, hladnog i nezainteresiranog, koji, međutim, koristi svaki trenutak da nešto kaže o klima uređajima. Sve o njima zna, tipove, proizvođače, način upotrebe, slabosti pojedinih modela, i nejasno je gdje je sve to naučio. Ništa ga drugo ne zanima, ni prema čemu drugom nema odnos, svijet je za njega izvor prijetnje i frustracije, a jedini smisao u tom svijetu su - klima uređaji.

I tako mi se, dok ga slušam, u pamet vraća jedna davna povijest. Kasnije, na internetu, čitam o aspergerovom sindromu, listam neke knjige i časopise, odlazim na forume, gdje roditelji razmjenjuju iskustva o svojoj djeci, a onda se, sljedeće subote, ponovo nalazim s Mehom, ispričam mu tu povijest, i on potvrđuje: da, vjerojatno je to bio aspergerov sindrom.
Hans Asperger bio je bečki pedijatar i dječji psiholog.

Najstariji među trojicom sinova dobrostojeće seljačke obitelji iz okolice Beča, bio je čudno, krajnje nedruželjubivo i distancirano dijete, uvijek negdje po strani, osamljen i zabavljen nekim svojim interesima. Bio je jezično jako darovit, odrana opčinjen Grillparzerovim pjesništvom, koje bi rado recitirao svakome, onima koje to zanima, jednako kao i onima koje to uopće ne zanima. Često je o sebi govorio u trećem licu, i bio je, u najmanju ruku, veoma, veoma neobično i krajnje neprilagođeno dijete. Kasnije će se, desetljećima nakon njegove smrti, vrlo ozbiljno raspravljati o tome je li sindrom koji je opisao bio svojevrsni njegov psihološki autoportret i je li Hans Asperger i sam “bolovao” od aspergerovog simptoma. (Premda se rečeni simptom, kao ni većina stanja iz takozvanog autističnog spektra, ne može nazvati bolešću, nego se radi o stanju, o svojevrsnom psihološkom manjinstvu, izuzetka od socijalne ugođenosti zajednice.)

Hans Asperger nije bio slavan ni poštovan čovjek. Živio je i radio u Beču, tamo ga je zatekao rat, u koji je bio mobiliziran kao liječnik s vojnim činom. Služio je na prostorima Nezavisne Države Hrvatske, po Slavoniji i Bosni. Tamo se, barem teoretski, mogao sresti, ili se preko nišana gledati, sa čovjekom čija će se sudbina fatalno uplesti u ovu priču, kirurgom i budućim profesorom Medicinskog fakulteta u Sarajevu Blagojem Kovačevićem. No, vjerojatnije je da ova dvojica ljudi, koje će povezati povijest našega vijeka, velika i mala, društvena i porodična, ne samo da se nikada nisu sreli, nego jedan za drugog nisu ni čuli.

Nakon dvogodišnje vojne službe, koja je, vjerojatno, za njega bila vrlo neugodna - po svoj prilici se loše snalazio među tolikim ljudima - doktor Asperger se vratio u Beč, gdje je nastavio s praksom dječjeg psihoterapeuta i istraživača čija su istraživanja, zapravo, malo koga interesirala. Godine 1944. objavio je definiciju “autistične psihopatije” kod djece, do koje je došao proučavajući ponašanje četvorice dječaka kod kojih je uočio: nedostatak empatije, nisku sposobnost zasnivanja prijateljstava, vođenje jednostranih razgovora, stanovitu verbalnu agresivnost u nastupu i tjelesnu nespretnost.

Vrlo sličan opis istog sindroma dala je još 1926. sovjetska dječja psihijatrica Grunja Efimovna Sukareva, nazvavši ga “shizoidna psihopatija”, ali njezin je rad, naravno, izazvao još manji interes. Čovječanstvo je, barem što se tiče individualnih psiholoških stanja, još uvijek bilo na svojim počecima, i ljudi su se dijelili na sumanute i pribrane, na lude i normalne, tako da, vjerojatno, nikome nije ni bilo jasno o čemu to doktorica Sukareva govori. I kakva je korist od njezinog govorenja. Grunja Sukareva utemeljiteljica je dječje psihijatrije u Sovjetskom Savezu, ugledna, zaslužna i odlikovana, poživjela je punih devedeset godina, i umrla na početku vremena u kojem će njezin rad, kao i rad doktora Aspergera, svijetu postati važan.

Naime, tek se osamdesetih godina počinje ne samo javno govoriti o autizmu, nego je to vrijeme kada niz dijagnoza poremećaja iz autističnog spektra ulazi u kliničku praksu i, što je vjerojatno i najvažnije, kada autisti dobivaju pravo građanstva, kada stječu pravo na sebe i na svoju ličnost. Prije tog vremena smatrali su se ludim, sumanutim, mentalno zaostalim, defektnim, psihotičnim… Prije tog vremena bili su osuđeni na nerazumijevanje i na konačnu životnu nesreću. Uglavnom su živjeli u azilima, u sanatorijima za duševne bolesnike, među ljudima s kojima, uglavnom, nisu imali ništa zajedničko. Tragali su za mirom i tišinom, a nailazili na buku i uznemirenje.

Slobodan je bio sin jedinac doktora Blagoja Kovačevića. Visok, krupne, vrlo snažne figure, lijepih, jakih šaka, dobrih za kirurga, rodio se na kraju jednoga rata. U ranom djetinjstvu bio je čudo od djeteta, imao je izrazito bogat rječnik, i lako je razgovarao s odraslima. Zapravo, obično nije razgovarao, nego je izlagao svoja saznanja, i zatim postavljao kratka ciljana pitanja o onom jedinom što ga je uopće i zanimalo. A zanimalo ga je ono što je, zapravo, u to vrijeme zanimalo i sve odrasle iz njegova okruženja, sarajevsku gospodu, uglavnom građane, kuferaše, ostatke ostataka srpsko-pravoslavnog tašlihanskog svijeta, očeve kolege liječnike i njihove u pravilu natprosječno obrazovane žene: odakle je netko, odakle je i kada stigao, tko je kome u rodu. Bilo je to početkom pedesetih, kada su se nanovo rekonstruirala ratom pustošena porodična stabla, rastvarali su se stari i stvarali novi identiteti, i na zasadima narodne revolucije i komunizma gradio se novi privatni svijet, koji je, pogotovu u Sarajevu, uvijek bio važniji od onoga vanjskog, javnog svijeta. 


O tome se svakodnevno razgovaralo, pa roditelji u početku, vjerojatno, nisu ni vidjeli ništa čudno u tome da se njihov petogodišnji jedinac tako živo umiješao u diskusiju. Uostalom, sigurno su bili i ponosni, jer je pokazivao začuđujuću sposobnost razumijevanja i povezivanja vazda kompliciranih unutarobiteljskih i međuobiteljskih odnosa, te gotovo zastrašujuće pamćenje. Problemi će nastupiti s polaskom u školu, kada se ustanovi da njega ne samo da ništa drugo ne zanima osim toga tko je kome u rodu i odakle je netko, nego se ni trenutka nije u stanju na bilo što usredsrijediti.

Nije trebalo proći puno vremena da Slobodan zauvijek iskoči i iz generacijskog toka i iz društvene zajednice. U to vrijeme su, istina je, postojale škole za “mentalno zaostale”. U Sarajevu takva će škola ponijeti ime hrvatskog pjesnika Vladimira Nazora, pa će se i danas, u mnogo blažem tonu i jeziku zvati “Centar za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju Vladimir Nazor”, ali u ono vrijeme Slobodan nije bio ni za takvu školu, ne samo zato što nije bio “mentalno zaostao”, nego i zato što je, takav kakav je bio, mogao samo ometati drugu djecu i još biti silno uznemiren time što ona nisu u stanju pružiti zadovoljenje njegovih interesa.
Ako je Slobodan Kovačević bio dijete aspergerova sindroma, a sve su prilike da jest, premda mu to nikad nitko neće dijagnosticirati, tada je on spadao među lakše slučajeve. Naučio je pisati i čitati, i bio je opsjednut i opčinjen vrlo kompliciranim i kompleksnim svijetom porodičnih odnosa, rodoslova i podrijetla, ali i svega onog što je u Sarajevu iz nečijeg podrijetla proizlazilo. Iako je bio nesposoban za uobičajene socijalne kontakte, Slobodan ih je u teoriji i na razini porodične mitologije sasvim ispravno razumijevao i primjenjivao.

Pritom, tipično za asperger, govorio je ubrzano i jednolično, bez unošenja osjećaja i sintaksičkih naglasaka, što će mu, pogotovu kad malo poodraste, donijeti pouzdanu reputaciju nekoga tko nije normalan. I naravno, ta razlika u govoru, kao i Slobodanova verbalna nasrtljivost i agresivnost, kao i sklonost da vam se previše približi, da vam se, onako ogroman, tijelom unese u lice, u svakome, ili skoro svakome, budili su nelagodu i strah.
Ludilo nije zarazno, ali ljudi se zbog nečega više plaše kad im se prikuči lud nego okužen. Pritom, strah od Slobodana, koji na svoju nesreću i nije bio lud, njemu je stvarao čitav niz nevolja. Kako su ga se plašili, nisu htjeli s njim da razgovaraju, niti su uopće i bili sposobni s njim razgovarati na normalan način i o nečemu tako intimnom kao što je porodica, Slobodan je ostajao uskraćen za svoje opsesivne interese. Uzalud je pritrčavao ljudima da ih pita kako se zovu. Žene su bježale od njega, od bi trčao za njima, tražeći da mu kažu; muški su ga provocirali, izbezumljivali, izrugivali ga i ponekad tukli, i tako je, već od sredine šezdesetih, najavljena njegova žalosna sudbina, koju će se, da paradoks bude potpun, jednoga više ne tako dalekog budućeg dana čudesno sjediniti sa sudbinom grada ili barem njegovoga značajnog dijela.

Doktor Blagoje Kovačević rano je umro, vjerojatno zatravljen sinom jedincem. Njegova bista stajala je nasred cvijetnjaka, ispred jedne koševske klinike - zbog nečega mi se čini da je stajala ispred urologije - možda tamo stoji i danas, tko zna, ja to više neću provjeravati, plašim se onog što bih osjetio ako je tamo ne bih našao. Brigu o Slobodanu nastavila je voditi njegova majka, starija gospođa, uvijek savršeno uređena, lijepa, sjedokosa, vazda kao da je upravo od frizera. On bi išao dva-tri koraka iza nje, obično bi s njom, ili sa sobom, vodio neki razgovor. Bio je u dobrom odijelu, sa snježnobijelom, savršeno ispreglanom košuljom. Ta je košulja, njezina bjelina i urednost, bila najtužniji detalj u njihovoj pojavi. Od tuge se nije moglo gledati u Slobodanovu pojavu.

Imao sam pet-šest godina kada smo jednoga petka, u rano jutro, oko pola osam, Nona i ja išli na pijacu u veliku kupovinu. Taman da ćemo skrenuti u Radojke Lakić ulicu, kad me je spopao Slobodan:
- Kako se ti zoveš? - promrsio je dubokim, jednoličnim glasom, na što sam ja pokušao ustuknuti.
- Reci mu - rekla je Nona, i kao da me je gurnula prema njemu.
- Reci mu, reci mu! - ponovio je on, istim onim glasom.
Meni je srce bilo u petama.

Rekao sam mu kako se zovem. Pa sam mu morao reći kako mi se zovu roditelji. A čim sam rekao za djedovo ime, Franjo Rejc, Slobodan me je prekinuo, pa krenuo da bifla i vergla Franjino podrijetlo i rodoslov, ime oca, ime majke, mjesto rođenja, zavičajnost, godinu dolaska u Sarajevo…

Nekoliko koraka ispred stajala je gospođa Kovačević i čekala. Nasmiješila se Noni kada je sve ovo završilo, i to je bilo sve. Otišli su dalje, Slobodan je nastavio govoriti o Franji Rejcu, ponavljati ono što je već rekao, svako malo umećući: Slobodan zna, Slobodan zna… Nakon čega bi počinjao otpočetka.

Bio je to vrlo čudan osjećaj: Slobodan je znao sve o Nonetu! Tojest, znao je ono što drugi nisu znali, i što nisu znali ni mnogi od onih koji su nam zalazili u kuću. Jednom davno ga je sreo, upitao ga - Kako se ti zoveš? - i onda mu je Nono rekao. Sad je pitao mene, i sad će i o meni sve znati.
Slobodanu se često događalo da zaboravi naša lica, ali nakon što bismo mu rekli kako se zovemo, on bi nam bez pitanja i zaustavljanja izbiflao naše rodoslove. Kada bismo nekim čudom jednoga dana na čas zaboravili tko smo i što smo, Slobodan bi znao. On je bio čuvar identiteta.

Vjerojatno je znao na hiljade Sarajlija, njihovih imena i rodoslova. Uočavao je, s kompjutorskom preciznošću i pouzdanošću, svaku eventualnu porodičnu vezu. Rodbinstvo je bilo jedini socijalni odnos koji je razumio ili koji ga je zanimao. Ako nekome nisi bio rođak, za Slobodana si bio izgubljen.

Majka ga je povremeno puštala samog iz kuće. Ili bi joj uspio pobjeći. Tada bi mu se kušulja izvukla iz hlača, odvezala bi mu se cipela, zaprljala nogavica… Ništa on od toga ne bi primjećivao, dok je kao sumanut žurio i trčao unaokolo, tražeći nekoga tko bi bio spreman da mu odgovori na to sudbonosno životno pitanje: Kako se ti zoveš?
Ako bi mu rekli Pero Perić ili Muris Hadžikarabumbaširbegović, Slobodan bi namah prozreo stvar, pa bi se nezainteresirano okrenuo na drugu stranu. Bili su grubi prema njemu. Ta će im se grubost jednoga dana vratiti.

Majčinom smrću Slobodan Koračević postao je sarajevska gradska luda. Na sramotu čaršije koja ga je sramotila, sve uživajući u njegovom sramoćenju. U Sarajevu je preživio rat, ne znam tko je u to vrijeme brinuo o njemu, ali na njegovo ime nailazimo na jednom mjestu u knjizi protojereja Dragomira Ubiparipovića, sarajevskog paroha i posljednjeg pravoslavnog svećenika koji je u proljeće 1992. ostao u gradu iz kojeg su izbjegli svi drugi duhovnici, na čelu s mitropolitom, ne vodeći računa što će biti s njihovim stadom. Proto Dragomir redovno je držao službu u Staroj crkvi na Varoši, kojoj bi prisustvovalo po dvoje-troje ljudi. Jednom se, usred velikog granatiranja, na klupici u crkvi našao Slobodan Kovačević.
Iako ga ništa od toga nije zanimalo, iako ga nije zanimao ni sam rat, ni sve muke i nesreće, ni smrti tolikih ljudi, pa ni mogućnost njegove vlastite smrti, Slobodan se, eto, našao tu, među svojima. I važno je da je tako.

O okolnostima njegova kraja ne znam ništa. Ili su mi poznate glasine i urbane legende, kakvim, pogotovu kada je o Sarajevu riječ, nije uputno vjerovati. Ne znam ni kome je pripala kuća doktora Blagoja Kovačevića, utemeljitelja bosanskohercegovačke i sarajevske kirurgije, ni gdje je pokopan njegov sin. Napokon, ni doktorov grob još nisam pronašao, a tražio sam ga na pravoslavnim koševskim grobljima. Ali nešto drugo znam: sa Slobodanom Kovačevićem, najismijanom čaršijskom ludom, umrlo je veliko znanje. Sarajevo je umrlo s njim.

Je li doktor Hans Asperger bio žrtva aspergerova sindroma? Vjerojatno jest. U psihologiji, međutim, slabe su, kao duga prozračne i nepouzdane, granice između sindroma i stanja, između normalnosti i poremećaja… O koječemu ovisi s koje ćemo se granice naći. Kao dijete bio sam krajnje nedruželjubiv, trapav i fokusiran na ono što me zanima. Između mene i svijeta uzdizao se zid boli. Neprestano su me gurali u taj zid, a ja sam se pokušavao oduprijeti. Na kraju sam popustio, nešto se slomilo u meni, ali nikada, osim u vrlo rijetkim slučajevima, nisam sklapao prijateljstva. Volio sam ljude s kojima sam dijelio iste opsesivne interese. Ti interesi širi su nego Slobodanovi, ali svejedno mi se čini da bih bio sretan da sam se u životu bavio samo imenima Sarajlija, njihovim podrijetlom i međusobnim rodbinskim odnosima. Time odakle je tko došao i na kojem groblju danas leži.

O Slobodanu Kovačeviću napisao sam priču i objavio je 1994. u knjizi “Sarajevski marlboro”. Optimistična je i dijelom netačna bila ta priča. Proći će vrijeme prije nego što shvatim o čemu je tu, zapravo, bilo riječi. Na kraju, njegov život i sudbina prerasli su, pretvorili ga u metaforu. Sa Slobodanom Kovačevićem nestalo je jednoga Sarajeva, kuferaškog, građanskog, srpskog, tašlihanskog, starodrevnog, i nestale su tisuće onih čija su imena, bez imalo patetike, čak i bez imalo osjećaja, bile upisane u njegovu sjajnu memoriju. Izvan te memorije ostali su oni koji su ga se plašili, nisu odgovarali na njegova pitanja, prezirali ga kao što se preziru defektni, ludi, mentalno zaostali, sumanuti… Na njima je da nastave život jednoga drugog grada.