Prvi omiljeni pjevači

Elvis J. Kurtović
Prvi omiljeni pjevači
Vrijeme je Svjetskog fudbalskog prvenstva, kada djeca širom svijeta lijepe sličice u albume i dive se svojim omiljenim igračima. A moj omiljeni igrač iz djetinjstva Jozo Bukal... ne ode na Svjetsko prvenstvo!

Šmrc, šmrc...

Ta nepravda iz 1974. godine nikad neće biti ispravljena, a ja ću u znak protesta priložiti dječiju pjesmicu "Bukal puca s Trebevića"

Bukal puca s Trebevića

Muftić misli da su kruške

pa se baca potrbuške

Sudija kaže: "Nije fol!"

Bukal dade čisti gol!

No, u ovo vrijeme, kada se mnogo priča o fudbalerima, možda bi se moglo još malo "ispravljati nepravde" i napisati koju o trenutno zapostavljenim pjevačima?

Jer, djeca vole fudbalere i pjevače, a mene, da je neko tih godina (u fazonu "koga više voliš - mamu ili tatu") upitao "koga više voliš - fudbalere ili pjevače"… ja bih se odlučio za pjevače!

Pjevači nekako uspijevaju prenijeti emociju, radost ili tugu svojim pjesmama, a to djeca jako vole i uživljavaju se u pjesme! Ako je pjevač sretan - i djeca su sretna. Ako je pjevač tužan - onda i djeca tuguju...

Moj muzički ukus formirale se kućne pomoćnice koje su nas čuvale dok su mama i tata bili na poslu. Prvi omiljeni pjevač bio mi je Muharem Serbezovski, čije je ploče donijela naša kućna pomoćnica.

Danas je lako na internetu pronaći omote i podatke o starim pločama i utvrditi da sam imao sedam godina kada smo slušali hitove kao što su Džemile ili Hatidže i čitavih osam godina kada me oduševila ali i rastužila ova Muharemova pjesma:

U prošlim kolumnama bilo je riječi o video-revoluciji koja se '70-ih godina desila pojavom televizije u boji. Slično s desilo tih godina i kada je audio-tehnika u pitanju.

Ušli smo u '70-e sa starim radio prijemnikom marke Kosmaj i mono-gramofonom koga su starci dobili kao poklon za vjenčanje 1961. godine, a skupljao je prašinu u podrumu.

Kad smo pitali da nam kupe gramofon, starci su se sjetili da ga već negdje imaju zaturenog (eto koliko su oni imalu vremena za muziku).

Mi, djeca, i kućna pomoćnica uspjeli smo nekako da ga priključimo na radio Kosmaj i slušamo nekoliko singlica koje smo imali: Đorđe Marjanović - Romana, Tereza - Nono moj dobri nono, VIS Roboti, Muharem Sebezovski, a od strane rock muzike The Dave Clark Five - Red Baloon.

U '70-te smo ušli sa samo jednom radio stanicom koja se mogla dobro čuti i danju i noću - Radio Sarajevo na srednjim talasima. Ultrakratkotalasnih stanica sa puno boljim zvukom još nije bilo kod nas, ili ih je bilo, ali naš Kosmaj nije "hvatao"...

I tako... Radio Sarajevo je svirao u kući po cijeli dan dok ne bi oko "pola 6" s posla došla premorena majka. Prvo što bi rekla pri ulasku u kuću bilo je:

"Gasi radio!"

Nju su ljudi na poslu izgleda toliko iscrpljivali da je možda patila od jednog rijetkog psihičkog poremećaja "straha od muzike" za koji nikad ne bi čuo da nije snimljen album "Fear of Music" grupe Talking Heads (1979, producent Brian Eno).

Brian Eno na Radiju Sarajevo 90,2 FM

Jedna pjesma sa starog Radio Sarajeva u mom djetinjstvu izdvojila se kao "mega hit". Pogodila je nas slušatelje u srce. Nikada se nije dogodilo da se neka pjesma toliko naručuje u emisiji uživo, pa je voditelj slagao jednom slušatelju da je ne mogu pustiti "jer im se ploča izlizala od pretjeranog puštanja".

Kao tehnički napredno dijete znao sam da se ploča ne može izlizati od pretjeranog puštanja! Isprobano na Muharemu Serbezovskom!

Pjesma se zvala "Moj brate u tuđini"

Znači imao sam devet godina kada se pjesma pojavila i prvi put sam je čuo u emisiji za naše radnike koji preko zimskih praznika dolaze u domovinu.

Učiteljica nas je ubjeđivala da su te emisije i srdačni dočeci naših radnika samo ulizivanje zbog deviza koje oni imaju, i da su Meho Puzić i njegova žena kupili grozan drečavi crveni namještaj od silnih para koje je on zaradio, i da se treba okrenuti kvalitetnijim sadržajima...

Razumio sam ja sve to, ali pjesma me pogodila tačno u srce, u onaj dio koji je nešto ranije načeo Muharem Serbezovski!

Djeca su veoma emotivna, znaju i zaplakati kad je njihov omiljeni pjevač tužan, a znaju zaplakati i kad saznaju da njihov ljubimac nije autor svojih pjesama!

Već sam opisivao kako sam bio tužan kada sam spoznao da Mišo Kovač nije sastavio muziku i tekstove za svoje pjesme, nego da ima neki čiko koji se zove Đorđe Novković , da se on zove "kompozitor", da on sa svojim ljudima odradi sve za Mišu, a Mišo samo pjeva!

Kada sam sa svojom rajom analizirao to veliko razočarenje za svako dijete, jedna jaranica se prisjetila da je ona zaplakala kada je čula da Oliver Dragojević nije napisao svoje pjesme, već da ima neki čiko koji se zove Zdenko Runjić i koji to radi za njega!

Oliver nije napisao "Nadalinu"!? Šmrc, šmrc! Pjevači, pišite sami svoje pjesme, nemojte da djeca  plaču zbog vas!

Neočekivan kraj i naslovnica

Imao sam ideju da se kolumna zove "Moj brate u tuđini" i da ovo bude naslovnica:

meho_omot.jpg - undefined

Facebook

Imao sam ideju i da počnem, u fazonu onih prepametnih kolumnista, da filozofiram kako pjesma danas, kada u tuđinu idu cijele porodice a ne samo otac kao nekada, ne bi bila dva puta zlatna (pogledati omot!) ali mi je to previše tužno...

Ako sam ja tugovao kao mali uz pjesmu "Moj brate u tuđini" - ne morate i vi, dragi čitatelji i čitateljke!

Mada se kasnije pojavio u mom životu i "nije moj formativni pjevač", Šaban Bajramović ide na naslovnicu jer smo kolege! Snimali smo za isti disko kuću - Založba kaset in plošč RTV Ljubljana.

U njihovom predstavništvu u Beogradu radila je jako ljubazna sekretarica Janja i vremenom smo počeli da se šalimo. "Potrefilo" se jednom da imamo neki koncert u Beogradu za 8. mart, ja sam navratio u predstavništvo da vidim kako nam ide prodaja i usput Janji kupio cvijeće za 8. mart.

Veoma se obradovala, ta jako fina Slovenka koja je nažalost mlada preminula. Bila je kao i uvijek nasmijana i rekla mi: "Joj, Elvise kako si ti fin, ti si najfiniji od svih naših pjevača!"

"A ko je najgori?", upitah ja da nastavim zezanciju.

"Šaban Bajramović", smijala se Janja i dodala: "Dođe ovdje rano ujutru direktno iz kafane i kuka kako ga boli glava, i napadne me što nemam plivadon ili aspirin!"

Eto, Šaban Bajramović je neopravdano smatrao kako je sekretarica disko kuće dužna da liječi glavobolje njihovih zvijezda nakon noćnog pjevanja u kafani.

Ipak, ide na naslovnicu jer smo "nekad bili kolege", jer je bio izuzetna muzička pojava, i jer mi se njegova slika iz Ilustrovane politike jednostavno jako, jako dopala!

 Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" ne odražavaju nužno stavove i mišljenja redakcije portala Radiosarajevo.ba.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Povezano

/ Najnovije