Elvis J. Kurtović

Elvis J. Kurtović

Umjetnik koga žena izdržava

30. 08. 2016. u 10:05:00

Shares:0

Kada je naš prijatelj Saša iz Mostara svirao kao "one man band" u jednom kafiću u Makarskoj, veoma ga je nervirao drugi "one man band" koji je svirao u ugostiteljskom objektu prekoputa.

"Stišaj se, crko dabogda!", lamentirao je Saša između svojih pjesama, ostavljajući gitaru i prčkajući nešto po mikseti, smišljajući kako da se odbrani od susjednog "one man banda" koji svoju snagu bazira na klavijaturama i ritam mašinama.

"A zašto se vas dvojica ne biste potukli?", predložio sam ja, i onda smo zamišljali kako bi izgledala tuča između dva banda od kojih svaki ima samo po jednog člana! Šta bi od muzičke opreme "one man bandovi" koristili u tuči...

Evo jednog "one man banda" za koga mislim da bi bilo pametnije lijepo ga zamoliti: "Kolega možete li se malo stišati, i ja moram od nečega da živim!", nego mu preko mikrofona i razglasa slati poruke: "Stišaj se, crko dabogda!"

Zašto sam toliko fasciniran "one man bandovima" (trebalo bi pokrenuti show Rat one man bandova)? - pojma nemam, a još manje mi je jasno zašto sam impresioniran temom:

Umjetnik koga žena izdržava

Isto kao što ja cijenim "umjetnika koga žena izdržava", tako i većina ljudi obožava "umjetnik koji je umro". Umjetnik koji je umro može tada da uživa, no imam jednu primjedbu vezanu za Mozarta.

Mislim da bi se Wolfgang Amadeus Mozart prevrnuo u grobu (Roll me Amadeus) da je mogao sa mnom gledati film Amadeus Miloša Formana jedne davne godine u kinu Dubrovnik u Sarajevu.Negdje na početku vidimo, u Mozartovo doba ministra za kulturu Salierija, starog i bolesnog.

I Salieri u Jagomiru za bogataše (imaju i klavir) svira nekom pacijentu i priča mu kako je nekad bio kompozitor, hvali se šta je sve komponirao, no nažalost ovaj ništa od toga ne prepoznaje.

I Salieri počinje svirati jednu poznatu melodiju, luđak je prepoznaje i nastavlja pjevušiti, i ja primjećujem da sam ja jedini luđak u kinu koji se počinje smijati, jer se ostala raja kida od smijeha tek kada Salijeri dobije napad bijesa i vrisne:

Neee!To je Mozart!!!

Raja u kinu nije prepoznala Malu noćnu muziku od Mozarta!  

No ono što mi je još ostalo u gorkom i neprijatnom sjećanju kad je taj film u pitanju, je da se u jednom momentu kad je skontala da je on naivčina i budala, njegova žena postavlja poput menadžera, tjera ga da komponira, svađa se umjesto njega oko love...

Jadni Amadeus!

I pored određenih sličnosti između njega i mene (obojica nismo za života nešto uspješni, obojica se cerekamo ko budale, slabi smo na žene s malo izraženijim atributima, itd.), meni je žao što Amadeus nije uspio kao ja da malko živi od stare slave. On je po zaslugama trebao 300-400 godina da poživi živeći od stare slave, al' eto, ne dade mu se.

Dok smo Mozart i ja slični, ja i Johann Sebastian Bach smo dosta različiti kao umjetnici. Razloge u ogromnoj razlici u veličini mog i Bachovog opusa vidim u činjenici da je ovaj veliki umjetnik, za razliku od mene, imao mnogo djece (sedmero) što je davalo dodatne impulse njegovom stvaralaštvu...

Vratimo se mi temi kolumne, idealu kome ja, Bach i Mozart nismo imali sreće da se približimo, a to je:

Umjetnik koga žena izdržava

Ideal pravog umjetnika po meni je biti umjetnik koga žena izdržava...

Odakle to meni i zašto sam se uvijek divio umjetnicima koje žena izdržava?

Zašto sam kao mali maštao da jednog dana kad porastem budem siromašni pjesnik koji, kad dobije 100 maraka honorara za svoju zbirku poezije, dođe kući i ženi kaže: "Morao sam počastiti raju u kafani, nisam ništa para donio kući... Nemoj mi zamjeriti... Ima li šta za ručak?"

Ili da budem slikar, koji najviše voli da u intimi svog ateljea radi aktove, i kada moj model i ja pravimo pauzu, žena koja izdržava mene umjetnika pristojno pokuca da se moj model ogrne, i upita mog modela: "Je li mademoiselle za kaficu?"

Mislim da bi žene koje su ogulile nekog bogatog fudbalera prilikom razvod  trebale drugi dio svog života uraditi nešto korisno za zajednicu, i trebale bi postati "žene koje izdržavaju umjetnika".

Šira društvena zajednica trebala bi podržavati ove žene koje bi svojim nesebičnim angažmanom rasteretile ministarstva za kulturu od neugodnih zamolbi siromašnih umjetnika. Mediji i ljudi iz privrede bi se uključili u promoviranje uloge i ciljeva nevladine organizacije (NGO) "ŽKIU" (Žene koje izdržavaju umjetnika)

Udruženje ŽKIU bi vodilo računa o muževima svojih članica koje su prerano preminule od posljedica napornog rada dok su izdržavale svog umjetnika.

Zaključak

U svojim kolumnicama često pokrećem neke teme od društvenog značaja, kao npr. kada je objavljeno Fondacija Elvis Kurtović

ili Legalizujmo marihuanu.

Danas sam samo načeo jednu značajnu temu - prirodnu vezu između umjetnika koga žena izdržava i udruženja ŽKIU.

Mislim da bi tako jednog dana mladi ljudi mogli ponovo, umjesto da se hvale kokama kako studiraju management, public relation, human resources... ako se na ovaj način riješi njihovo stipendiranje i radni odnos, mogli biti isti mladi ljudi kao što su nekada bili...

A kakvi su nekada mladi ljudi bili govori birvaktilna pričica iz sarajevskog studentskog kluba AG, kada je kolega s Koševa primijetio kako neuglađeni stanovnik našeg naselja (brat od Lepog iz pjesme Pišonja i Žuga) sve vrijeme dok je svirala disko muzika davi finu studenticu arhitekture ili građevine koja ga je pokušavala na kulturan način eskivirati.

"Šta ti je, majke ti, ovaj cijelu večer pričao i davio te?", upita naš kolega kada je prestala disko muzika, na šta je fina studentica pokazujući svoj modri vrat i kolutajući očima odgovorila:

"Ma pusti ga... neki pjesnik!"