Sinopsis za film

Elvis J. Kurtović
Sinopsis za film
Vraćam se svijetu narodne muzike. Naime, slušao sam priču jednog urednika radioemisije tipa "Želje i pozdravi" kako imaju pjesme za svakoga.

Svekrva snahi želi sretno polaganje vozačkog ispita B-kategorije, brat sestri želi uspješnu operaciju liposukcije, itd. Urednik se požalio da niko nije napisao pjesmu kojom se čestita odbrana doktorske disertacije. A, bilo je i takvih želja...

Ja sam uvijek tu da pomognem. Da bi se moglo tako nešto naručiti, napisao sam tekst za narodnjak Sretan doktorat 

Presretna je majka, presretan je otac,

danas nam u Travniku sin brani doktorat,

Kad sa snahom magistricom dođeš na imanje,

Slavit ćemo titulu i naučno zvanje.

refren:

Sretnu disertaciju želimo ti mi,

Odbrani doktorat sine jedini!

Nek dušmani sada pucaju od muka,

Kad imamo i mi doktora nauka!

Elvis vam proporučuje:

Poznate ličnosti često imaju potrebu da drže predavanja i sole pamet drugima, a najpoznatija je Gwyneth Paltrow. Njene preporuke i prodaja pare za pomlađivanje vagine, maske od pijavica, jaja od žada koja sprečavaju prolaps maternice i poboljšavaju seksualni život, dovela su je u sukob sa zakonom.

Zato ću se u svojoj staroj dobroj rubrici Elvis vam proporučuje držati... sira i kajmaka!

Naime već duže vrijeme uživam u jednom proizvodu skromnog naziva Vranički sir za pitu, pa ću vam ga isto tako skromno preporučiti u "kolumnici":

vranicki_sir.jpg - undefined

Vranički sir

Ideja za film

Obilježio sam 20 godina od čuvenog koncerta grupe U2

... tako što sam otišao u Mikser House na koncert talijanskog sastava U2 Real Tribute Band. I bilo je lijepo, prisjetili smo se sretnih dana, a moju pažnju je privukao momenat kada je gitarista, ničim izazvan, počeo da svira riff pjesme "Whole Lotta Love" od Zeppelina (dobro, nije baš skroz od Zeppelina, ali tema današnje kolumne nije "ko su bolji Purple ili Zeppelini", niti "kako su Zeppelini mazijali", pa nećemo o tome...).

Pomislih prvo: E, ovo nije po propisu, ovaj U2 tribute band bi trebao biti diskvalificiran, no "razvijajući dalje glupost koja mi je pala na pamet" došao sam do pravog malog sinopsisa za film koji drage volje prepuštam eventualno zainteresiranim filmadžijama.

Glavni junaci našeg filma su muzičari, Talijani, koji su počeli kao tipičan cover band, a imali su određenih uspjeha na ljestvicama sa pjesmom We are Cover Band koja je, dakako, cover od The Clash. Jedino što kod njih refren ide: "We're a cover band... We come from cover land...".

U nastavku filma naši junaci napreduju, i od cover banda idu stepenicu više u svijetu muzike i postaju TRIBUTE BAND!!!

Opredjeljuju se za U2, krene ih karijera, lijepo žive svoje život... dok na jednom koncertu na otpraše pjesmu AC/DC-a što im se jako dopadne!

Ispočetka pomisle da je u pitanju "izolovani incident" – uzrokovan zasićenošću muzikom U2 koja im je lagano dopizdila (sviraju je 20 godina!) – ali uviđaju da prolaze krizu identiteta, i postepeno spoznaju da je čitav njihov život bio promašen, odnosno da su trebali biti AC/DC cover band!

Poput onih ljudi koji imaju ženu i dvoje djece pa u 40-im godinama odu na operaciju promjene pola jer osjećaju da su "žena zarobljena u tijelu muškarca", tako i naši nesretni muzičari odluče napraviti rez (ne baš tako bolan kao kod prelaska iz muskarca u ženu) i... postanu AC/DC cover band cover band!

Mada postaju "ono što jesu", karijera im ne ide dobro, jer ih U2 zajednica odbacuje kao izdajice, a fanovi AC/DC ih slabo prihvataju ("Gdje ste dosad bili?").

Posebno bi se trebalo pozabaviti likom gitariste koji je podvojena ličnost i po porijeklu: Otac mu je, naime, Irac. Njegova kriza identiteta dolazi do vrhunca kada mu majka Italijanka otkriva strašnu istinu. Pravi otac mu je, zapravo, Škot iz Australije, pa naš junak brije brkove i bradicu i od kopije Edga postaje kopija Angusa Younga (s njegovim kačketom, šorcem, Gibson SG-em).

Happy End

Ludilo u koje su upali, slično ludilu koje preživljavaju ljudi srednjih godina (volite mladu ljubavnicu, ali volite i svoju staru ženu koja vas trpi i koja vam je rodila djecu), članovi grupe liječe na grupnoj terapiji kod jednog nekonvencionalnog psihoterapeuta koji je bivši muzičar i D.J. ("pik mene" da glumim doktora!)

On im kao terapiju predlaže da počnu da izvode tzv. mashup pjesme u kojime se prepliću motivi od U2 i AC/DC.

Nakon što im lucidni doktor pusti pjesmu s kojom "lucidni doktor u stvarnom životu" završava današnju kolumnu, oni počinju miješati fraze od "svoje stare i nove muzičke ljubavi" i postižu takav uspjeh da im na koncertu u rodnoj Bologni gostuju Bono i Angus Young, što je i sretni kraj ovog muzičkog psihološkog trilera.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" ne odražavaju nužno stavove i mišljenja redakcije portala Radiosarajevo.ba.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Povezano

/ Najnovije