Elvis J. Kurtović

Elvis J. Kurtović

Kako se kralo u socijalizmu?

08. 11. 2016. u 19:18:00

Shares:0

Žena koja je jednom sedmično dolazila da nam pomogne u čišćenju kuće predložila je jednom mojoj mami da više ne kupuje toalet papir, nego da joj ona donosi rolne papira s posla.

Radila je kao čistačica u jednoj firmi i bili su joj dostupni deterdženti i papirni proizvodi za higijenu, pa je ponudila da nam ih donosi "iz državne firme".

I onda smo prokomentirali da KOD NAS SVI KRADU... a sad šta je čiji nivo, to je drugo pitanje! Nivo direktora su milioni, nivo čistačice toalet papir, ali nije to bitno. Sada je nemoguće izračunati vrijednost tada pokradene robe, no da bismo razumjeli kako se sada krade trebamo, s historijske distance, proučavati kako se nekad kralo.

Još kao osmoškolac znao sam izračunati da nije moguće napraviti kuću tako što bi se u torbi svaki dan, bez mnogo uzbuđenja i žurbe, iz svoje građevinske firme iznosila po jedna cigla. Cigla po cigla - kuća, ali to bi predugo trajalo, slično kao u slučaju opisanom u pjesmi One Piece at a Time koju je davno pjevao Johnny Cash:

Čak postoji igrani film u kome je prvi put prikazano kako u našem socijalističkom samoupravnom društvu radnici kradu žicu iz nekog kombinata. Ali prije te priče - ide nova rubrika koju uvodim u kolumnu a koja se zove:

Solo dionica

U starom muzičkom magazinu Džuboks predstavljali su čuvene bubnjare i za jednog od njih napisali su da je za njega interesantno da nikad nije odsvirao bubnjarski solo!!!

Kad su ga pitali zašto ne svira "solaže" na bubnjevima, ovaj čuveni bubnjar odgovorio je sa "dosadne su"... I nastavio da ih ne svira!

No ja ću u svojoj novoj rubrici "solo dionica" da vam sviram svoje solaže  bez obzira na to koliko to bilo dosadno...

Snimljena krađa

Nakon neuspjele solaže, vraćamo se našoj temi.

U starom crno-bijelom filmu Dušana Makavejeva iz '60-ih ima scena kad radnici omotavaju žicu oko golog tijela, pa oblače odijelo preko te žice i onda onako komično "uštogljeni i stegnuti da se ne mogu sagnuti" prolaze pored portira dok napuštaju kombinat. Mislim da je za potrebe tog filma režiser planirao i snimiti remake one poznate scene iz prvog filma izumitelja kinematografa braće Lumiere - izlazak radnika iz fabrike.

I nacrtali su se filmadžije sa svojom opremom u 15.05 kada bi trebalo da se nakon sirene koja označava kraj rada pojave radnici, koji bi mnogo vedrije izgledali od onih starih umornih radnika braće Lumiere iz kapitalizma... kad - nema radnika!

Iz fabrike izlaze seljaci! U onim seljačkim gunjevima, sa šubarama, opancima... I tako... Propade "remake" bez radnika....

Eto ipak se može naći u starim crno-bijelim filmovima kako se kralo u socijalizmu, a mislim da se u tom filmu može naći i kako su kulturni stvaraoci dolazili u fabrike da radnicima približe klasičnu muziku, balet...

I neki violinista u fraku s instrumentom u koferu zakasnio na predstavu, trči kroz onu livnicu gdje sve frca od iskri i uz zaglušujuću buku pita radnika koji izliva neko željezo:

"Izvinite, gdje se ovdje daje Beethoven?"

"Šta se daje?" (radnik ne čuje dobro muzičara, obojica se deru)

"Beethoven, gdje je ovdje Beethoven?"

"Prvi put čujem, mi tu robu uopšte ne proizvodimo!"

Uglavnom, da skratim, danas je jasno da se najlakše "prolazilo pored kontrola" pomoću lažnih faktura. Tako bi odgovorna lica (čitaj direktori) razmjenjivali raznu robu "koje nema u papirima". U toj "ja tebi - ti meni" igranki neko bi nastradao samo ako ga "insajder zviždač" ocinkari organima. Bilo je mnogo tih caka, i mislim da bi u interesu istine trebalo više da se čuje glas aktera, posebno onih koji nisu uhvaćeni, pa se o njihovim mađioničarskim trikovima malo zna.

Ljudi koji su krali u socijalizmu trebaju se otvoriti, pomoći istraživačima i slijediti čuvenog fudbalskog menadžera doktora Acu Obradovića koji je u svojim poznim godinama na novinarsko pitanje: "Jeste li se bavili kupovinom sudija, namještanjem utakmica?", uvrijeđeno odgovorio: "Jesam li se bavio?... Mladiću, ja sam te stvari UVEO U NAŠ FUDBAL!"

"Dr. O" , koji je svojevremeno otjeran iz fudbala zbog tzv. tehnomenadžerstva, smišljao je i mudre izreke u kojima je objašnjavao svoj "kafanski stil menadžerisanja" kao što je "Bez Madere nema karijere!"

Klirinški dolari

Svjedočenja menadžera koji su još dobrog pamćenja, poput čuvenog Velibora Džarovskog, bili bi bi od koristi istraživačima teme "Kako se kralo u socijalizmu". Šira publika čula je za legendarnu Džarinu namještaljku fudbalske utakmice (134:0), no ništa manje tehnički zahtjevan nije bio i projekt namještanja rukometne utakmice koja je završila miroljubivim rezultatom 0:0... :):):)

Bilo je toga u socijalizmu što bi danas državni službenici mogli koristiti.

Slično kao što se danas službenici našeg Ministarstva za vanjske poslove jagme za mjesta u Hrvatskoj i Srbiji (jer ne moraju znati strane jezike!), tako se nekad raja otimala da bude predstavnik naših firmi u "istočnim zemljama".

Dugo čuvana tajna je vjerovatno otkrivena slučajno. Kako su mnogi od naših ljudi koji su radili u "zemljama s nekonvertibilnom valutom" imali porodice u domovini, bilo je nužno da njihove žene imaju punomoćje kako bi mogle dizati tu plaću.

I naši ljudi koji su npr. radili u Moskvi skontali su da mogu sami sebi uplaćivati sovjetske rublje na račun, koje bi se pretvarali u odnosu 1 naprema jedan u dolare, koje bi onda žena podigla kod nas u dinarima.

Ali te transakcije (kupovina zvanično precijenjenih rubalja kod švercera po višestruko povoljnijem kursu, polaganje tog novca u banku, podizanje dolara ili dinara kod nas) ovi koji su godinama živjeli u SSSR-u su radili pomalo, rijetko, znajući da će biti frke ako neko jednom otkrije "slabost u sistemu".

I tako je otac od našeg jarana, direktor u jednoj velikoj državnoj naftnoj kompaniji, zaposlio jednog zemljaka koga je "pravo krenulo" i koji je odjednom počeo tako da obrće desetine hiljada maraka! Kako je bio pohlepan i nije se obazirao na zahtjeve ostalih ("Lakše to malo! Zbog tebe će sve ovo propasti.") morali su ga, u cilju sigurnosti svih, nakon godinu dana vratiti u domovinu "gdje je bio potrebniji firmi"...

Primjer bezobrazluka

Evo pri kraju jedne pričice koja je bliska temi "Kako se kralo u socijalizmu", u kojoj je bezobrazluk ljudi koji traže štelu bio toliki da se mora zabilježiti za buduće generacije.

Kod oca našeg poznanika koji je bio predsjednik suda došao je neki njegov komšija i počeo izdaleka da objašnjava u čemu je problem.

"Znaš ti, komšija, koliki je onaj moj kamion?"

"Znam komšija, veliki ti je kamion..."

I sad da ne dužim, priča dalje ide: "A znaš kolišno je ono dijete"... I dijete podleti pod kamion... i tako se tužno završi ova priča na čijem je kraju predsjednik suda pitao: "I šta ti ja tu mogu pomoći?"

Slijedio je odgovor: "Ma ja sam te došao pitati... Ovaj... Za tu prijavu i to... More li se to IKAKO PODERAT'?"

Nevjerovatno...

Pjesma za kraj

Dosta društveno angažiranih tema na tragu kolumne Kako su se naši preci drogirali!

Magnifico ima novi album Charlatan De Balkan na kome se nalazi i jedna pjesma koja predviđa kakva će nam biti budućnost. I šta ćemo pjevati  u budućnosti.

Pjesma se zove Kuku Lele: