Radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba

Frtalj stoljeća tuge

27. 09. 2011. u 09:42:24

Shares:0


Piše: Elvis J. Kurtovich

25 tužnih godina od pogibije Aljoše Buhe i Dražena Ričla. Četvrtina stoljeća!

Aljoša je bio iz Zenice i njega nisam imao prilike bolje upoznati. Zato ću se u današnjoj kolumni "Tužni utorak" napisati nešto o Draženu. Osnovne podatke o njemu naći ćete u ovom tekstu iz našeg serijala "Junaci bez ulica".

Čuo sam za njega kao „opasnog gitaristu s Bjelava“ još dok sam bio u osnovnoj (i možda ga vidio jednom-dvaput) a onda smo krenuli u istu smjenu u gimnaziji "Ognjen Prica".

Kako je moj razred bio na "nivou slušanja Zdravka Čolića" kada bi bio odmor, ja bih se više družio s rajom iz njegovog razreda. Osim Pare, tu je bilo još rokera poput Sule, Zenita, Maketa, Šibija starijeg... Bilo je derneka uz gitaru, razmjenjivale su se ploče stranih grupa i tako to...

Da vas ne tušim pričama kako smo na teksas-jaknama hemijskim pisali "Pink Floyd" i tako to... preskočit ću godine i godine... i preporučiti ovaj insert iz edukativnog programa "Liga mladih lingvista".

Mada pokušava da bude ozbiljan, i da učenicima i profesorima nešto pametno kaže, ipak na kraju intervjua prevlada zajebantska priroda pokojnog Dražena (Ferdinanda) Richla...



Vratimo se iz '86. godine u još dalju '83. Grupa smo za koju niko nije čuo. Do tada smo snimali samo pluća na sistematskom. Evo nas na nekakvom rock-festivalu u Lovranu. Do tamo smo došli vozom, drugom klasom, cijela grupa se upisala u ferijalni savez pa smo imali popust od 90 % (upoznaj s ferijalcima domovinu da bi je volio!).

Pošto smo već svirali u Rijeci imali smo nešto obožavatelja, uglavnom pankera. (Ovaj mali u ljubičastim tolama postao je kasnije pjevač grupe Let 3.) Navukli su nam i bis! Šta sad svirati kad nemamo više pjesama a gitaristi su pukle dvije žice i totalno raštiman je dočekao kraj nastupa? (Glavne zvijezde festivala hoće da odsviraju svoje i što prije odvedu u hotel svoje stare cure od 27 godina a mi nikako da završimo.)

Pogledajte u nastavku naše rubrike "Zijo tribute to Ljubiša Racić" jesmo li uspjeli nešto improvizirat za pankersku publiku:

Moglo bi se satima i satima pričati o Pari. Gdje god bi ušao donio bi dobro raspoloženje. Nasmijan i duhovit vazda bi vas digao iz depresije. Ako nađete vremena pogledajte stare skečeve iz prve sezone "Nadrealista" i brojne muzičke spotove koje se mogu naći na internetu.

Mi koji smo imali sreće da proživimo dio života uz njega nikad nećemo preboljeti gubitak. Mi sve te spotove teško i rijetko gledamo.

Jadna je moja današnja kolumna. Nije ispala dobra kao "Sto godina samoće".

1. 10. 2011.

Frtalj stoljeća tuge...