Vrijeme kalifa

Radiosarajevo.ba
Vrijeme kalifa

„Dok je ljudi, mjerit će se vrijeme“, replika je sajdžije Seje Kapetanovića (igra ga pokojni Rade Marković) iz filma Hajrudina Šibe Krvavca, Valter brani Sarajevo. U našem vaktu ima ljudi kod kojih kazaljke idu unazad i još nema tog sajdžije koji bi im mogao nariktati sat, ma koliko on koštao.

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba

Abu Bakr al-Baghdadi, globalno najspominjanija budala ovih dana, prikazao se sljedbenicima u jednoj iračkoj džamiji i, dok je verbalno dokazivao da mu lijeka nema, otkrio sat na desnoj ruci. Lijep i, kažu, skup: neka čuvena marka, manje od 10.000 maraka nije, a više je garant. Nakon što je pozvao sve muslimane svijeta da se usele u njegovu Islamsku državu, Al-Baghdadi je u pratnji tjelohranitelja otišao negdje. Uglavnom, pratioci samoproglašenog kalifa, vidjelo se na televiziji, izgledaju kao da su ih za džihad spremali kostimografi iz holivudskih akcijskih filmova: crne uniforme, dva broja manje majice - da se vide mišići, pancirni prsluci, marame oko glave i neke pušketine u rukama. Da nisu zauzeti, mogli bi komotno snimiti scenu, dvije u Plaćenicima. Nije prikazano, ali se može bez velikog rizika od greške pretpostaviti kako je kalif ušao u terenac s pogonom na četiri točka, grijanjem guzova na svakom sjedištu, normalno i hlađenjem, radiom i CD playerom s, makar, pioneer zvučnicima koji Al-Baghdadiju koriste da sam sluša svoje poruke namijenjene sljedbenicima. Poznato je, je li, da manijaci njegovog kalibra najviše uživaju u samim sebi... 

Nije sve to skupa, međutim, nimalo čudno i nije taj Al-Baghdadi nikakav izuzetak u svijetu luđaka koji ne mogu zamisliti život bez mobitela i interneta, klimatiziranog automobila i satelitske televizije, društvenih mreža i portala na kojima se mogu vidjeti fotografije šehida s osmijehom, jer su, kao, doživjeli najveću moguću sreću tako što su poginuli...! Baš kao što ne mogu zamisliti život u kojem žene iz kupatila izlaze nepokrivene od tjemena do kurijeg oka, djevojčice idu u školu, muškarci se briju i ne hodaju obučeni kao da im je pukla cijev u kupatilu...

Iako su, trenutno, na različitim stranama, naši, domaći fanovi Saudijske Arabije i Baghdadi i njegovi, u mnogo čemu liče. Preziru takvi sve s mrskog Zapada, od demokratije do sekularizma, od ljudskih prava do prava izbora načina života, ali još nije viđen niti jedan da se odrekao čuda nauke i tehnike, pa počupao radijatore i klima uređaje, zapalio vatru u dnevnoj sobi, prespavao s kamenom pod glavom umjesto dormeo jastuka i zorom, odmah poslije namaza, uzjahao kamilu i otišao uloviti nešto čime će prehraniti četiri žene i dvanaestoro djece. 

Neprijatelj s "mrskog" Zapada

Shizofreno je to sve skupa, nije da nije, ali drugačije i ne može biti s onima koji fakat vjeruju u kalife i kalifate, spremni su osam puta poginuti samo da dokažu kako u Kur'anu piše ama baš sve o svemu, računajući i nekoliko sura o Dejtonskom mirovnom sporazumu, ali je dijelom i razumljivo. Samo dijelom, koliko se već može naći razumijevanja za one što tvrde da su reinkarnacija Hitlera, da su ih oteli vanzemaljci, da im je CIA pomoću obližnjeg zubara ugradila nekakav čip u vilicu, da im se zbog sihira svaku noć, dok oblače pidžamu, javi Staljin i naredi da ubiju tetku i tetka, jer špijuniraju za Engleze...

Problem, međutim, nije u njima i stanuje na sasvim drugoj adresi, onoj s koje se vode operacije protiv svakog oblika emancipacije, gdje na posao idu takozvani ugledni muslimanski intelektualci, svakako nenasilni i općenito zdraviji od onih Abua i Dabija, obrazovani, pristojni, načitani, naputovani, ali u osnovi alergični na ono najbolje od Zapada, a to, naravno, nisu ni mobiteli ni internet ni satovi kao u Jamesa Bonda, već društvena uređenja u kojima, parafrazirajući Tarika Haverića, principijelnost ne prestaje tamo gdje počinje religija. 

Abu Bakr al-Baghdadi je zločinac, a njegovi sljedbenici običan šljam, ali ni i on ni oni nisu neko ko nanosi štetu muslimanima. Kalif i pomahnitala vojska kalifata su samo nastavljači u nanošenju štete, esktremi u svijetu koji tvrdoglavo odbija prihvatiti činjenicu da vrijeme ne stoji i da napretka nema bez prosvjetiteljstva; da razvoj u čijim rezultatima uživaju i preko kojih pozivaju nesretnike u smrt, nije posljedica rasporeda zvijezda, već postojanja civilizacije u kojoj su, pojednostavljeno kazano, svete činjenice, ali samo one naučne. 

Nije budalasti, ali surovi kalif produkt islama kao takvog, niti se desio zato što su muslimani gluplji od pripadnika drugih religija, već je on, kao i niz njemu sličnih, izdanak svijeta u stalnom propadanju. A takve su, suštinski, i mega bogata Saudijska Arabija i raskovani Afganistan. Istina, u prvoj se državi bolje jede i manje gine, daleko bolje i daleko manje, ali i u njoj, kao i ovome što je ostalo od Afganistana, žena može izgubiti glavu zato što, recimo, želi voziti automobil. 

O tome je nedavno pisao pomenuti Tarik Haverić u Oslobođenju i u tekstu kojim najavljuje izuzetno važnu knjigu „Kritika bosanskog uma“: „Islamska društva nalaze se u ogromnim problemima, od kojih su ozbiljniji samo problemi u kojima će se nalaziti za deset-dvadeset godina. Uzroci krize su mnogostruki, duboki i uglavnom subjektivni, no među njima nije spor oko sakupljanja mushafa niti bilo kakva sektaška podijeljenost: kada bi svi šiiti koliko ih ima sutra uglas priznali da Muhamed kod Gadir Huma zapravo nije imenovao Aliju za halifu, i da je Ebu Bekrov, Omerov i Osmanov halifat stoga bio legalan, njihov položaj, baš kao ni položaj sunita i cijelog islamskog svijeta, ne bi se za jotu promijenio. Radi se o tome da je islam kao povijesna formacija odavno izgubio civilizatorsku snagu koju je nekada imao i da je, bez ugrađenih autoregulacionih mehanizama, došao u sukob s epohom(...) Islamska društva mogu nazadovati u odnosu na sekularna, što i čine; njihova nestabilnost postat će pravilo a ne izuzetak, i idućih desetljeća islamske zemlje bit će poprište oružanih sukoba niskog i srednjeg intenziteta, socijalnih potresa i međuetničkih i međukonfesionalnih napetosti koje će u pravilnim razmacima eskalirati izazivajući prisilne migracije i masovna kršenja individualnih i kolektivnih prava“.

Abu Bakr al-Baghdadi je toliko lud da je, kraj onakve Al Qaide ili Boko Harama – i kraj teističkih gulaga poput Saudijske Arabije i Irana, uz ostale - te s nekih desetak hiljada vojnika, istina brutalnih, pokupio svu pažnju svijeta. Nije on, međutim, ni prvi, niti zadnji takav: iz Kuće islama u propadanju, poput štakora izlaze manijaci, sve gori od gorega. I neće drugačije biti sve dok najumniji, a ne oni ostali, među muslimanima ne nauče mjeriti vrijeme, dok gledajući na sat, ne shvate koja su doba i u kojem stoljeću žive. Do tada, neprijatelji s „mrskog“ Zapada im neće trebati: imat će ih oko sebe sasvim dovoljno i koliko treba. Uspostavljena je, izgleda, serijska proizvodnja...   

Reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najnovije