Uzavreli mravinjak

Ovaj svijet je užasno mjesto; znamo to svi svakodnevno i povremeno uspijevamo zaboraviti na tu činjenicu, zauzeti svojim mravljim poslovima u svojim sitnim životićima na Zemlji. Ali u danima kao što su ovi iza nas mravi, danas tako priključeni na elektronske ekrane, moraju zastati i podići glavu nad užasnim događajima i opet zaključiti isto: svijet je zaista užasno mjesto. 

Piše: Tanja Miletić Oručević za Radiosarajevo.ba

Dok u Evropi traje ljeto i većina mrava čeka na zasluženi godišnji odmor, na ekranima po redu vožnje slijedi sezona kiselih krastavaca, koncentracija smrti, rata i ubijanja naglo postaje nepodnošljiva (ovo se mravi inače tješe da je ta koncentracija svakog drugog dana u godini iole podnošljivija, daju im pravo da tako misle manje količine „breaking news“ i „special issues“ na ekranima). 

Dešavaju se stvari nezamislive, nepojmljive (ili samo izvan onih redovnih procedura nasilja, ubijanja, mržnje i uništavanja, koje su, čini im se, postale pravilno raspoređene, time nekako stalne i osvojene.... pa onda manje stvarne, ili manje podvučene na ekranima. Svakodnevni ratovi i ubijanja još ostavljaju dosta prostora na ekranima za veselije slike estradnih zvijezda, ove u učestaloj koncentraciji – nešto manje). 

Otkako znam za sebe, traje rat Izraela i Palestine. Naravno, taj rat je stariji od mene, mrava. I praktički od svog početka predstavlja nerješivu zagonetku za svoje aktere i čitavu međunarodnu zajednicu. Ta se međunarodna zajednica u toku dugog  izraelsko – palestinskog rata puno puta mijenjala i prestrojavala. 

Od hladnog rata, u kome su velesile imale svoje favorite i u tom sukobu, kroz razna druga svakojaka miješanja karata međunarodne politike. Postojanje pojasa Gaze i  zapadne obale i postupci kolonizacije tog prostora su poprište valjda nekih od najtragičnijih zbivanja tog dugog konflikta. I sa drugačijim političkim predstavnicima Palestinaca danas, konflikt postaje nepredvidljiviji nego ikad. 

I samim tim bezumniji, neljudskiji. Stradanje civilnog stanovništva nepodnošljiva je slika, ipak, za mrave koji u svojim redovnim mravljim danima, ne misle puno na ovaj konflikt. Pa onda ponekad bjesne pred ekranima, i ljute se. Mravi ko' mravi, obično se ljute beznačajno i potpuno pogrešno. Mravi prizivaju Hitlera da zgnječi jedne. Ili druge. I puno drugih pogrešnih i besmislenih stvari koje mravi u svojim dezorijentiranim putanjama mogu nabosti. A nama, mravima u ovom dijelu svijeta, slike Gaze su tragično prepoznatljive. Za razliku od mnogih drugih mrava, imali smo priliku sami iskusiti granatiranja civila, i opsadu, i očaj. I uzaludnost nada u pomoć i zaštitu od takozvanog civiliziranog svijeta. I onaj čiko Azijata na čelu navodno značajne svjetske organizacije koji zamuckuje besmislene frazetine nam je nešto dobro poznat.

Na tim ekranima koji obožavaju i u svakoj prilici zloupotrebljavaju sve vrste superlativa i izraza poput – neviđeno, nečuveno, ekskluzivno, u besmislenom i napuhanom napinjanju da oči mrava vide nešto što nikad prije nisu, pojavilo se ovih dana nešto strašno, što na neki odvratan način možemo smatrati zadovoljenjem te idiotske potrebe za uvijek novim, neviđenim: oboren je nad Ukrajinom putnički avion. 300 građana, koji možda nikad nisu znali da prelijeću nad nekim ratom, izgubili su život na užasan način. Taj događaj je zapanjujući. Nakon ovoga, za mrave, svijet zaista nikad neće biti isto mjesto. Ali nije to nešto posebno užasno za one koji su to učinili. 

U razgovoru, raportu vođe ruskih separatista koji daje svom ruskom oficiru, vođa jedinice koja je opucala raketu zemlja – vazduh je donekle zbunjen, možda i pomalo utučen, ali oficir nema nikakvu posebnu reakciju. Ne čudi se, ne kritizira podređenog. Na kraju čak kaže – ko im je kriv, zašto lete u ratnoj zoni, to su sigurno neki poslani špijuni. U ovom konfliktu, ovom „novom“ ratu stvari su prilično jasne. I vođe velikih sila koje su dosad prema njemu imale suviše suzdržan stav, prilično jasno su stavile do znanja da se zna ko snosi odgovornost za ovu užasnu tragediju. Ali nama, mravima balkanskim, kao da je očita stvar malo manje jasna. 

Kao što znamo od prethodno postojećeg skeptičnog stava prema ukrajinskoj borbi za vlastiti suverenitet, do nas dobrano dosežu pipci snažne ruske vojne propagande. U ovako tragičnom incidentu mašinerija te propagande već se dobrano zahuktala, pa se već na jednom od naših jezika mogu pročitati „mudre analize“ kako je Ukrajina zapravo oborila avion da bi izazvala sažaljenje i naklonost svijeta. Zvuči poznato, mravi dragi? Je li jednaka bolesna logika kao da kažu da su se Ukrajinci samogranatirali?

Tugujemo, ako još možemo i nije nam srce sasvim prazno. Plašimo se, s pravom. Ali ne možemo ništa drugo nego nastaviti dalje svojim mravljim stazama, svojim haotičnim putevima, dok nas kakva velika šapa s njih ne smete. I šta ostane iza nas? Usamljena lopta na plaži Gaze. Nov novcat bedeker Balija na holandskom, u blatu ukrajinske njive.