Radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba

Učiti istoriju u Bosni i Hercegovini

03. 07. 2015. u 00:00:00

Shares:0

Na zasluženom sam raspustu. Škola se završila prije gotovo dvije sedmice i uspješno sam zaronila u roditeljsku bezbrižnost, ne pratim više zadaće i ne pomažem u ponavljanju lekcija. 

Piše: Aleksandra Petrić, Radiosarajevo.ba

Pred kraj školske godine bilo je gusto, danima sam bila asistentica u pripremama. Jer, trebala je sve ponoviti, biti spremna za završne provjere znanja i ocjene koje idu uz to. 

Učila je zaista marljivo cijele godine, nije što je moja, pa sam, logično pristrasna. Učiteljica je kazala da ima dobre temelje, i da neće biti nikakvih iznenađenja u đačkoj knjižici. Bez obzira na sve, ona drži knjigu poznavanja društva ispred mene i kaže: "Mama, pitaj me, pomozi". Ja je uzimam u ruke i čitam naslov Drugi svjetski rat. Ne volim ratovanja, silu, nasilje i osvajanja, a i ko to voli zaista. Ali ono što je iza nas se znati mora, tako je od kad je škole i učenja. 

Čitam i pitam. Očekujem dio u kojem se pominje antifašistički pokret i narodnooslobodilačka borba, partizani, zasjedanja AVNOJ-a, stvaranje jugoslovenskih republika, i ostale istorijske činjenice. Gledam u knjigu u kojoj se smjenjuju šture informacije, nabacane bez reda i neke naročite logike. Kažem sebi biće da je to tamo iza, na kraju, označeno u posebno uokvirenoj kocki, naglašeno boldiranim slovima. Jer tako se označavaju važne stvari. Ništa od toga. Na samom kraju lekcije dvije, tri rečenice o tome kako su Bosnu i Hercegovinu i sve susjedne nam zemlje oslobodili saveznici. Federativna Narodna Republika Jugoslavija, kasnije Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija je postojala. Kako je nastala ne zna se. Ajde, mislim, peti je razred, možda se svi ovi istorijski detalji i ne uče sada, već nekad kasnije. 

Ispod toga u narandžastoj pozadini dočeka me naslov Za one koji žele znati više... i ispod toga, pod rednim brojem jedan stoji jasna uputa: „Pitajte starije ko su bili partizani, četnici i ustaše...“ Okrenem se prema njoj i upitam: „Kaži mi, kad ste učili ovu lekciju u školi, učiteljica vam je objasnila ko je učestvovao u Drugom svjetskom ratu i oslobodio BiH i ostale zemlje oko nas?“ Ona me gleda zbunjeno i kaže: "Pa naravno! To su bili saveznici", i nabraja ih tačno onako kako piše u knjizi, "Sovjetski Savez, Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države". Kažem; „Krasno, a nije spominjala partizane?“ Ona kaže „Nije, ništa od toga nije bilo na času i nemoj molim te da mi kažeš da moram sad da učim i ono dodatno ispod teksta, to nikada ne pita, nemoj da me mučiš...!“ Nastavlja da ispaljuje argumente kako je ta lekcija bila na dnevnom redu još na početku drugog polugodišta i da je ovaj završni test samo ponavljanje ključnih stvari, a da te dodatne, baš i nebitne stvari rijetko kada budu u njemu. 

Neka svako objašnjava svome djetetu kako hoće, nije svima isto bilo. 

Dok njene žalbe udaraju kao čekić, uporno i u pravilnim razmacima, razmišljam o istorijskoj eskivaži autora udžbenika. Ne znam kako je ova lekcija prošla kod vas, ali mislim da je poprilična vještina izbjeći jasno imenovati sve strane i njihovu ulogu u ratu koji je odavno iza nas. Neka svako objašnjava svome djetetu kako hoće, nije svima isto bilo. Ne d’o ti dragi Bogo da se neko nađe pogrešno predstavljen i da slučajno pomisli da smo ga predstavili kao zločinca. A on heroj i junačina. Kakva bi to gungula bila, pa izbacuj, prepravljaj, dumaj šta reći a ništa ne reći. Bolje je ovako. Nikog nema prvog i svi su ravnopravni u dijelu za one koji žele znati više. Diskretno ćemo provući ono što je nama bitno, a oni tamo nek' pišu svoje kako hoće, pa će svima biti po volji. 

Njihova logika svako o svome, niko o ničemu je nesumnjivo nastavila da živi i u ratu u kojem smo se pržili prije dvadeset godina, i nastavila se evo i kroz udžbenike uz koje su djeca ostavljena da u varljivom miru uče da je sve relativno, ništa nije kako jeste, i sve je nevažno. Osim saveznika. Oni su tamo negdje daleko, i danas kroz svoje diplomatske predstavnike govore o evropskom putu Bosne i Hercegovine, pomirenju, suživotu, demokratskim vrijednostima i građanskom društvu koje u nas zvanično ne postoji. Oni malobrojni antifašisti partizani koji su preživjeli sve ovo vrijeme nakon Drugog svjetskog rata odavno ćute i izbačeni su iz stvarnosti, kao što je svojevremeno Branko Ćopić prekrižen, skupa sa Nikoletinom Bursaćem i Pepom Bandićem, junakom Osme ofanzive

"Važno je", kažem joj. "Važno je da znaš da su postojali muškarci i žene na ovim prostorima koji su se zajedno kao partizani i partizanke borili da njihova domovina bude slobodna. I bili su Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Romi, Albanci, Makedonci, Crnogorci, Slovenci, i svi ostali narodi i narodnosti koji su živjeli na prostorima Jugoslavije. Danas njihovi potomci i potomkinje žive zahvaljujući tome što su se oni zajedno borili protiv fašizma. I ti si jedna od njih. Tvoj je pradjed pod Kozarom u partizanima vječno ostao i nikada se kući nije vratio. Sjećaš li se suncokreta koji si zabola kraj njegovog imena na spomen-ploči kod spomenika na Mrakovici?"

Gleda me zainteresovano i postavlja pitanja o svemu. Ja odgovaram sve što znam i zajedno čuvamo od nezaborava. 

Smrt fašizmu, sloboda narodu! Pesnica na sljepočnicu. Smijemo se. 

Kaže, neću zaboraviti. 

Jahorina, 2. juli 2015. godine.