Tuševi i maskare

Društvene mreže sve više žive glupostima, hrane se glupostima i proizvode ogromne količine gluposti. Pretpostavljam da nema u tome ništa naročito inovativno, valjda je to samo odraz opće i rastuće gluposti ljudske rase, koja ima novu i brzu igračku za njeno dijeljenje. No, ponekad oblici te gluposti uspiju zadiviti. 

Piše: Tanja Miletić-Oručević za Manjine.ba

U drugim slučajevima izlivi gluposti ili onoga što je prividno pametno ipak navedu na čudne zaključke i razmišljanja. Na primjer, jedna od masovno propraćenih rasprava na Facebooku nekih zadnjih dana (Ne znam kad tačno? U tim brzim mrežnim gibanjima teško je locirati stvari u vremenu precizno) bila je svađa između vlasnika hostela iz Glasgowa i nezadovoljne gošće. Gošća se na FB fan pageu glasgowskog hostela požalila na smještaj i nabrojala brojne mane sobe i objekta. Vlasnik joj je, valjda neočekivano u svijetu korporativne ljubaznosti, odgovorio vrlo grubo i odmah privukao pažnju i simpatije mrežnih sljedbenika. Djevojka se žalila da u hostelu nema ispravnog tuša, a u sobi nema utičnice, dok joj je vlasnik odgovorio da toga ima, samo je ona retardirana pa ih nije znala naći. U kasnijim komentarima – jer svađa je trajala i trajala – spočitnuo joj je same „grozne“ stvari – da je sigurno sredovječna (a njegov hostel je namijenjen mladeži koja voli popiti i zapartijati) i debela, jer se žalila da iz kreveta iskaču opruge. Prepiska Glazgovljanina i klijentice otegla se, postala poprilična svađa, ali je sve vrijeme trajanja bila poprilično neduhovita i beskrajno banalna. Uglavnom su se po sto puta ponavljala natezanja i ubjeđivanja koliko tuševa ima u hostelu i koliko od njih je ispravnih. Da ne spominjem da za naše balkanske pojmove to i nije bila neka svađa, sto puta je ljubaznija i pristojnija od slučajno izabranog „threada“ na kome se zakuha s učešćem Balkanaca. Ono što je meni u cijeloj priči zanimljivo je činjenica da su je pomno pratili mnogobrojni ljudi, i da su mnogi – pretpostavljam mladi – korisnici mreže – ostavljali frenetične komentare tipa „Nikad nisam pročitao ništa bolje“... Molim? Kako to? Htjelo bi se pitati – pa šta ti čitaš? Ako su to i samo društvene mreže, da se u njima pronaći milion duhovitih, ciničnih, ekscentričnih izjava i diskusija... Šta je u ovoj bezveznoj čarki privuklo tolike ljude? Vjerujem da se radi o izvjesnom osjećaju prekoračenja korporativnih normi ophođenja, u kojima je uvijek „klijent naš gospodar“ i nema govora da se prema njemu bude neljubazan... Prirodna je stvar da mladež voli prekoračenje društvene norme, taj pubertetski bunt znao je otvoriti prostore radoznalosti i inovativnosti nekim ljudima... Ali na neki način je porazno da je za njih, današnje pubertetlije, to željeno prekoračenje tako blijedo, njanjavo i nezanimljivo. I da ima element te opsesivne egocentričnosti koja nikad ne vidi ni centimetar dalje od svog nosa: rasprava se ticala omladinskog hostela, a to je nešto što je u njihovom svijetu jedna od rijetkih stvari koja ih odista zanima. 

Maskara iz Amsterdama pala s neba

Druga stvar koja potiče iz mrežnog života zadnjih dana daje ipak mnogo više materijala za razmišljanje. Naime, pravu buru, koja je završila ukidanjem njenog Instagram naloga, izazvala je Ukrajinka Jekaterina Parkomenko, objavivši svoju fotografiju s potpisom: „Maskara iz Amsterdama. To jest, s polja. Znate na šta mislim.“ Ta fotografija je izazvala niz negativnih komentara, jer su korisnici Instagrama vrlo brzo shvatili da navedena maskara potječe s mjesta pada aviona Malesian Airlines. Da je pripadala nekoj osobi stradaloj u padu aviona. I da Jekaterina, ili njeni prijatelji šverceri, kako je kasnije objasnila, poput hijena kradu stvari poginulih putnika, rasute po poljima. Korisnici Instagrama su bili šokirani, čak i premijer Holandije je izjavio da je „šokiran slikama dubokog nepoštovanja na mjestu nesreće.“ Nakon što je Jekaterina prema napadima korisnika bila malo bezobrazna, kako valjda etiketa privlačenja pažnje u toj komunikaciji i nalaže, pa spominjala da se s olupine aviona uzimaju i hrana i druge stvari, nalog joj je ukinut. Priča je očito postala nedopustivo šokantna.

No, razumijevajući neukus koji  takvo strvinarstvo izaziva (a događale su se puno ozbiljnije i strašnije stvari od pokupljene pa preprodate maskare, počevši od dugih natezanja s pobunjenicima oko predaje i trasporta tijela poginulih) razmislimo malo i o onoj drugoj strani koju ova priča otvara. O materijalnoj i civilizacijskoj provaliji koja dijeli Ukrajinu od Holandije i Jekaterinu od neke holandske dvadesetogodišnjakinje. Ima nešto potresno u tome da Jekaterina kao trofej iz drugog svijeta slika jednu maskaru. Čak sam i provjerila, maskara je sasvim obična, nije skupocjena, tipa onih koje se kupju u kozmetičkim supermarketima. Već za neku bosanskohercegovačku djevojku takva maskara nije nikakvo čudo, može je sebi lako kupiti (one ambicioznije prema savjetima modnih časopisa sigurno love neku iz mnogo više cjenovne klase). Ali Jekaterina nije imala takvu maskaru, dok nije pala s neba. U njenom selu Torezu vjerovatno nema nikakvog kozmetičkog supermarketa. Ukrajinci su siromašni i željni, jako željni svih tih lijepih roba koje viđaju na reklamama (jer internet imaju). Jedna od najbolnijih frustracija današnjeg siromaštva je ta što se i ljudima na mjestima poput ukrajinskog sela u stepi jednako agresivno plasiraju proizvodi savremenog svijeta i pobuđuju se njihove želje da ih imaju. A ne mogu ih imati, iz mnogo razloga. Još prije nekoliko godina, i prije početka nemira u Ukrajini, bilo je sasvim normalno da Ukrajinci uz granicu sa Poljskom kupuju i švercuju najobičnije robe: maslac, na primjer. Jer je bio bolji, jer je možda bio jeftiniji. Mi tu želju i neimaštinu, nažalost, možemo razumjeti mnogo bolje nego Holanđani. Mi smo ju i sami iskusili, sigurno u mnogim oblicima doživljavamo i sada. Čarobni svijet lijepih predmeta s magičnog Zapada... Oni dovoljno stari, kao ja, dobro znaju kakvu magičnu privlačnost može imati jedna obična limenka Coca – Cole; nedostupna, ona je za nas djecu bila magični fetiš nekog dalekog, šarenog svijeta. Kad sam bila mala, sakupljali smo šarene reklamne kese; tako su bile privlačne na njima slike svih onih luksuznih predmeta koje uživo nikad nismo vidjeli. Ja uostalom i sada ponekad osjetim u sebi tu nikad neutaženu žudnju za čudesnim, elegantnim predmetima iz magičnog svijeta, koju valjda uvijek nosi sa sobom neko ko je doživio nedostatak i restrikciju: makar u onim luksuznim free shopovima na velikim aerodromima, gdje sve lijepo miriše i prepuno je elegantnih stvari koje ne mogu sebi priuštiti...

Zato tužna priča o lešinarenju Ukrajinaca na mjestu pada aviona nije samo priča o nepoštivanju ljudske smrti (mada svakako jeste i to); to je priča i o siromaštvu i želji, ogromnom ekonomskom ponoru koji zjapi među građanima Zapada i Istoka, „bolje“ i „gore“ Evrope, o želji za posjedovanjem i sirotinji. Sirotinji, koja u ukrajinskim nemirima sigurno motivira mnogo više ljudskih postupaka nego što smo o tome skloni razmišljati.