Tanja Miletić Oručević: Vijori se i gori

Ima i takvih manjinaca među manjinama koji ne vole nogomet, oliti fudbal. Ja sam – priznajem i posipam se pepelom ta.

Piše: Tanja Miletić Oručević za Radiosarajevo.ba  

Facebook mi je živi dokaz da sam u mikroskopskoj manjini, pošto stalno vidim da su za fudbal tijekom ovog svjetskog prvenstva zainteresirani svi, i oni koji ga nikad nisu gledali (među prijateljima imam nekoliko pravih zaljubljenika u loptu, ali uvijek sam im to bila sklona tolerirati kao čudaštvo, jedno od onih kakvo svako od nas ima). 

Žene, djevojčice, djevojke postale su vatrene navijačice, pa čak i neki za koje pamtim da su ranije deklarirali svoju ravnodušnost prema šutanju lopte – pardon, prema promatranju kako neki sitni ljudi na ekranu, basnoslovno plaćeni i ovih dana u nekim smiješnim patkastim tenama drečavih boja – okrenuli su ćurak, komentiraju utakmice s ozbiljnošću dostojnom komentara Heideggerovih spisa, dobivaju srčane i moždane udare od prilika i golova... Euforija, valjda i razumljiva za jedan globalni medijski događaj u koji je uloženo toliko milijardi i miliona raznih valuta. 

Priznajem, i mene je u jednom trenutku obuzeo nekakav osjećaj dužnosti i pripadanja čovječanstvu, pa sam sjela da gledam utakmicu, kupila pivu i čips i uozbiljila se kao ispravan građanin globalnog sela. Uspjela sam izdržati oko dvadeset minuta i zaspati s pivom u ruci. I možda je sramota tako se razotkrivati sa svojom potpunom neosjetljivošću za – kako je zovu – najvažniju sporednu stvar na svijetu, ali sumnjam da će u ovoj apsolutnoj masi iko primijetiti opravdano odsustvo jednog potencijalnog navijača.

Ono, međutim, što me iskreno nervira u cijelom tom cirkusu je euforija patriotizama s kojom se to danima neprekinuto loptanje vezuje. Sve simboličke slike domovine – a često proizvoljne i artificijelne, kako mi u ovoj zemlji najbolje znamo – sve te zastave, grbovi, himne, sipaju se s ekrana i ulica iz dana u dan u bljutavoj eksploziji ponavljanja. Prije svake utakmice dvadeset i dva igrača izvode grozmornu diletantsku predstavu – slušajući himne svojih zemalja trude se da svojim sunarodnjacima pred TV ekranima prikažu što dublje nacionalne osjećaje, dakle ili se svečano ukipe s rukom na srcu, plaču dršćućih usana, ponosno uzdižu čela....takav kič i patetiku može se vidjeti još samo u apsolutnom hardcoreu indijskih soap – opera (turske i brazilske se u tom pogledu još drže neke mjere). Zastave su svuda, po ulicama, na ljudima u svim mogućim oblicima, na automobilima i na svim mogućim proizvodima u često grotesknim izvedbama i dizajnima... 

Građani Bosne i Hercegovine pritom ne haju previše da njihova zastava i nema onu nekakvu simboličnu vrijednost (koja je također relativna i dogovorna, pa sam ja lično prema njoj potpuno ravnodušna) zastava stvorenih tradicijom, koje su se izvodile iz nekih historijskih heraldičkih obilježja, nego je potpuno artificijelni prikaz, sve sa onim tužnim EU zvjezdicama, koje na nas trebaju djelovati kao svijetlo obećanje... 

Sa kakvim god bojama se očito lako emocionalno identificirati, u masi njima izmahivati i koristiti ih i kao ratno oružje. Jer jedni građani drugima na ljutnju pale neke zastave, a susreti u loptanju su valjda dobar alibi da se tako uzajamno razbješnjavaju...Kako su pisali mnogi pametni ljudi, sportski dueli nacionalnih reprezentacija muškarcima su često psihološko vježbanje ratničkih emocija; identificiranje hiljada ili miliona ljudi s jedanaestoricom na terenu često znači i stavljanje u mentalne borbene redove protiv svih drugih koje simbolizira druga jedanaestorica. I to se u našoj zemlji, s njenim političkim podjelama i napetostima, realizira do izvjesne mjere i na unutrašnjem planu.

Začuđuju me i komentatori utakmica, na ovim našim jezicima. Nisam znala da je jezik kojim se opisuju fudbalske vještine tako brutaliziran i vulgariziran čak i u najzvaničnijem televizijskom diskursu: stalno se spominje da je neko nešto „zabio“, „nabio“ i drugi brutalni kolokvijalizmi, koji ne opisuju ono što se događa na terenu kao sportsku vještinu, nego upravo kao osiono ratovanje drčnih poludivljaka. Također mi je nevjerojatno da su komentatori utakmica toliko pristrasni, ne samo da navijaju za „svoju“ reprezentaciju, nego se i što srčanije s njom identificiraju. To je ne samo smiješno i neukusno, jer način komentiranja čini vrlo upitnim jesu li gospoda za mikrofonom ikad lično igrali tu igru, nego i podgrijava ovaj nepotrebni višak patriotizma, ratničku identifikaciju između „nas“ i „njih“. Pri tome nisu rijetki uvredljivi komentari koji generaliziraju i prenose ružne stereotipe o pripadnicima drugih nacionalnih reprezentacija, a počesto se komentatorima omakne i rasistička opaska.

No i ta nevjerojatna količina glupih reklama prati svjetsko prvenstvo u nogometu. Reklame su u naše vrijeme uopće mahom neopisivo glupe, ali u spoju sa loptom reklamni magovi prevazilaze sami sebe. Opet je tu cijela parada vulgarnosti, kičastog patriotizma, a rado je viđen i seksizam. Moj favorit među kretenskim reklamama je jedna poljska – nekakav kao šeik gleda fudbal na Tvu, a nekoliko raznih nafrakanih dama gleda sapunice, pa se onda kaže da Ali ima više žena i sad mora kupiti više televizora...a ti koji imaš ( nažalost, jer nisi šeik) samo jednu ženu, ipak kupi sebi još jedan televizor...

Zašto ljudi vjeruju da će im adrenalin lažnog navijačkog patriotizma, kupljen milionima bačenih para za bezobrazno plaćene nogometaše i basnoslovne minute reklamnog prostora, učiniti život u svojoj zemlji ljepšim? Zašto se ne predaju običnom, dosadnom i hladnokrvnom patriotizmu koji ih potiče da život u svojoj zemlji čine pravednijim, dostojnijim čovjeka, da žele svoju zemlju vidjeti mirnu, prosperitetnu i uređenu, a ne ovjenčanu nekakvim fiktivnim naslovom „prvaka“ iza koga gore stadioni, a građanima cure bale i bjeloočnice sijevaju od euforije? To su sigurno besmislena pitanja nekoga ko ne razumije „najvažniju sporednu stvar na svijetu“ i nije pravi patriota kakav se ovih dana treba biti.

O djevojčicama koje se prodaju za dva dolara tim pijanim patriotama omotanim zastavama, da bi se nasnifale ljepila – sada neću. To očito ne zanima globalne patriote, iza čijih leđa na stadionima ubijaju gladne brazilske demonstrante. Oni ne staju u ekran.