Šta je nama Erdogan?

Odgovor na pitanje iz naslova je: nama je Erdogan predsjednik Republike Turske, a Republika Turska je nama... E, tu počinje zaplet.

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba

Prije nekih dvadesetak, možda i malo više godina, Momčilo Krajišnik – ja, onaj Momčilo Krajišnik, "obrvario" i ratni zločinac – je nekom prilikom negdje kazao kako muslimani u Bosni hoće napraviti drugu Tursku. Moj prijatelj Marko je, češući bradu, mrmljao: „Jebi ga, šta tu ima loše? Turska je moderna, sekularna demokratija, članica NATO-a... Jedino ne znam, ako to već kao i hoće, je li misle na ovu ili na neku drugu Tursku?“

Vrijeme je, jer ima taj običaj, pokazalo da su, ako su nešto i mislili, u SDA na pameti imali tada drugu, danas jedinu Tursku, zemlju u kojoj je politička elita u otvorenom sukobu s naslijeđem ideja Kemala Ataturka, u kojoj je vojska, kao nekadašnji garant ustavom zaštićenog sekularizma – reislamizirana, dok o režimu, o čijim se ekonomskim uspjesima kod nas pjesme pjevaju, neki od turskih milionera govore kao o za posao odličnom, za život nepodnošljivom.  Turski radnici imaju malo drugačije mišljenje, naročito oni u građevinskoj industriji: njima, naime, on ni za posao nije dobar, s obzirom da razvoj nacionalne ekonomije, uz ostalo, prati i pad plaća u tom sektoru.

No dobro, Recep Tayyip Erdogan, turski Putin ili Orban, pomalo i jedno i drugo, pobijedio je na predsjedničkim izborima i... I ništa, Turci birali, Turci izabrali. Tako je u teoriji. U praksi čak i on, Erdogan, o BiH i odnosima u njoj misli drugačije, zdravije, od člana Predsjedništva, Bakira Izetbegovića.

...iz poštovanja prema prvorazrednom muslimanskom lideru

„Mi volimo BiH i sve Bošnjake. I mi činimo sve i molimo se da imate suživot zajedno sa Srbima i Hrvatima“, kazao je novi predsjednik Turske, uzvraćajući na poruku Bakira Izetbegovića, izrečenu videolinkom za vrijeme jednog od posljednjih predizbornih mitinga AKP-a.

Ovaj naš duduk je tom prilikom kazao: „Vratili ste ponos, dignitet islamskom narodu. Zato ovdje u Visokom svi stojim pred tobom iz poštovanja prema prvorazrednom muslimanskom lideru. Zato visoko dignite zastave za našeg lidera, za našeg predsjednika Tayyipa Erdogana. On nosi našu zastavu, on nosi naš ponos, on nosi zastavu koju je nosio pokojni Alija Izetbegović u krvavom bosanskohercegovačkom ratu... Tvoja pobjeda je naša pobjeda. U Kairu, u BiH, diljem islamskog svijeta milijarde ljudi se moli za tvoje zdravlje i tvoj uspjeh“.

Kada god neki bošnjački "mudroserlija" krene ukivati Tursku u zvijezde, ja izađem na balkon. Ne gledam u nebo, već lijevo od kuće, prema kranovima Dogus Grupe, velike kompanije, jedne od najvećih turskih, koja samo u Šibeniku investira na desetine miliona eura u hotele, marinu i još svašta nešto, a to je tek dio njihovih poslova na nevelikom području srednje Dalmacije. Velika je turska ljubav prema BiH i Bošnjacima, tolika da se brojkama ne može izraziti.

Ekonomski interesi Turske u Srbiji i Hrvatskoj, međutim, mogu: goleme su to brojke, a valuta čvrsta. Od ljubavi na prvi interes, naravno, svi imaju koristi. Nešto dublje emocije su po strani, čisto da ne smetaju, bez obzira je li riječ o turkofiliji ili turkofobiji.

Sve to, trebalo bi, u Ankari je kao kod kuće, zna Bakir Izetbegović, ali ga živo "kuri bolac". Kuri njega taj bolac i za onaj famozni suživot - ako uopće postoji život koji u isto vrijeme nije i suživot - o kojem je i Erdogan govorio spuštajući euforiju kod malog od Alije.

Nije teško, samo je pitanje ima li više ikakvog smisla, objasniti kako je bošnjačko ljubljenje Turske, istovremeno pristajanje na Bosnu i Hercegovinu koja nema nekog velikog razloga da postoji. Nije li glupo insistirati na državi tri naroda od kojih svaki ima neku svoju drugu domovinu i svaki se, kada treba i ne treba, dakle uvijek, okreće Beogradu, Zagrebu, Ankari, a jedino oko čega ti narodi imaju konsenzus je da nemaju interesa koje će pretpostaviti onima Srbije, Hrvatske, Turske...? Jebem li ga, kako god se pogleda, odgovor je – da, glupo je.

Okretanje bosanskohercegovačkih Srba i Hrvata, odnosno Srba i Hrvata iz Bosne i Hercegovine – ja razlike i neke stvari – Srbiji i Hrvatskoj, dovelo je BiH do pred kliničku smrt. Bošnjačko hvatanje pravca prema Turskoj, nije ništa drugo nego saučešće u zločinu nad domovinom s kojom do sada nisu imali pojma šta bi, ali su bez nje veliko ništa – vjerska grupa na krivom mjestu, daleko od očiju i još dalje od interesa navodne matice.

Glupostima koje govori čim vidi makar portira koji ga pozdravi s merhaba, Bakir Izetbegović ne samo što obesmišljava ulogu vlastitog oca – kakav god da je bio, za sina je kao Churchill za Živka Budimira – već daje opravdanje historijski krivom srpskom i hrvatskom odustajanju od ideje BiH kao nečega mnogo većeg od privremene, prolazne konstrukcije.

Samo materijalni interes

I Recep Tayyip Erdogan i Bakir Izetbegović vole velike riječi, samo što prvi zna zašto ih izgovara. „Tek rijetki tursku vanjsku politiku na Zapadnom Balkanu tumače kao primarno motiviranu ekonomskim interesima pri čemu je eventualno pozivanje turskih diplomata na osmansko naslijeđe i islamsku kulturu tek u službi ostvarivanja povoljnih uvjeta za turske investicije. Pored i takvih trezvenih konstatacija, neoosmanizam i dalje ostaje neodređen, što nije ni čudno jer sama konstrukcija pojma teško da trpi minimum analitičke rigoroznosti“, napisala je prije nekog vremena Nikolina Rajković na portalu Bilten.org. U prijevodu, sve što kaže o Bosni, Bošnjacima ili milijardi muslimana, Erdogan govori iz materijalnog interesa. Njega, naime, daleko više od sudbine tih milijardu muslimana, zanima onih nekoliko desetina miliona Turaka kojima vlada.

Bakir Izetbegović, međutim, kao da nikada nije pripadao vlastitom narodu: da jeste i on bi više bi vodio računa o interesima nekoliko miliona Bošnjaka, nego o tome šta ostatak od skoro milijardu muslimana treba ili zašto se, eto, moli za Erdoganovo zdravlje, dok on, „prvorazredni muslimanski lider“, prije vijesti iz svijeta, svakog radnog dana prvo pogleda one iz rubrike o ekonomiji.

Reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba.