Radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba

Rak rada

22. 04. 2015. u 00:00:00

Shares:0

Jasenku Kamenjaš, sasvim sam siguran, nimalo, ali nimalo ne zanima jesu li u mostarskom Aluminiju skinuli hrvatska obilježja uoči posjete ministra za energetiku, rudarstvo i ostalo nešto - Reufa Bajrovića. Također sam siguran da Jasenka Kamenjaš nije gubila ni vrijeme ni živce prateći zasjedanje Narodne skupštine Republike Srpske i kurčenje oko praznika, državnih, entitetskih i ostalih neradnih dana s povodom.  

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba 

Jasenki nije smetalo to što je radila u firmi koja se zove Sika Croatia, a sada joj je sasvim svejedno jesu li deveti januar ili prvi mart neradni dani. Njoj svakako jesu. Kao i dvadesetprvi april ili peti juni. Jasenka Kamenjaš je dobila otkaz nakon petnaest godina rada i, što je dodatno užasavajuće, nakon mučnog liječenja od karcinoma. 

„Imala sam osjećaj da mi dodatno tlo pod nogama odlazi. Dosta što se borim s bolešću. Znači, sada kada smatram da se trebam vratiti na posao i da mi je to dodatna satisfakcija u životu, da se vratim u nekakav normalan život, da je to sve iza mene, ja dolazim na jedan zid koji je sad jedna nova nesigurnost za život dalje“, ispričala je Jasenka Kamenjaš novinarki Radija Slobodna Evropa Mariji Arnautović, autorici jednog od onih priloga koji se bave, nazovimo je, medijima uglavnom nevidljivom stvarnošću Bosne i Hercegovine i pričama zbog kojih, ustvari, novine i novinari postoje.

„Obećanja su bila da će mene to moje radno mjesto čekati. Ja sam, inače, jedini građevinski inženjer u toj firmi, tako da nisam mogla biti višak. Svi su ostali bili ili ekonomisti, ili tehničari. Tako da sam ja već negdje u decembru mjesecu, znači negdje na pola mog liječenja, saznala preko pojedinih mojih kolega, da mi neće produžiti ugovor. Zvala sam direktora i predložila da kada bude u Sarajevu da se nađemo i popričamo, jer sam ja završila sve hemoterapije, da počinjem sa zračenjem i da bih se vratila na posao jer mogu. Većina žena u toku zračenja već može raditi i tu nema nikakvih problema. On je rekao da ćemo se vidjeti sljedeći put kad dođe. Međutim, on kad je došao, krajem februara, tada je rekao da mi oni nemaju namjeru produžiti ugovor i da smatraju da ja možda neću moći pratiti taj tempo rada, da će se jako mnogo tražiti od zaposlenika, da jednostavno neću moći obavljati svoje zadatke koji će se tražiti od mene“, kazala je Jasenka Kamenjaš koja sada može birati kome će se žaliti: upravi Vodovoda, goraždanskom Centru za svemirska istraživanja ili Narodnoj biblioteci u Bužimu. Čisto da joj ne bude dosadno. Na posao se neće vratiti, a dabogda da dobije kakve otpremnine.

Jasenka Kamenjaš je (bila) bosanskohercegovačka radnica, dakle pripadnica vrste u istrebljenju, jedna od bezbroj obespravljenih, prepuštenih famoznom tržištu radne snage i poslodavcima koji se, jer im se može, ponašaju kao vlasnici života onih koji im iznajmljuju svoj rad za naknadu. 

Pričajući i o Jasenki, Marija Arnautović je otkrila i objavila podatak da je samo u Federaciji, dakle u pola BiH, pet hiljada ljudi dobilo otkaz samo za prva dva mjeseca 2015! U istom periodu, na biro za zapošljavanje se prijavilo 12.000 ljudi!

Broj žrtava mira odavno je veći od broja poginulih i ranjenih u ratu. 

Koliko je bosanskohercegovačkih radnika i radnica u januaru i februaru radilo na crno ili za džaba, ne zna se. Kao što se ne zna ni koliko ima onih što su digli ruke od biroa i vjere da će jednom, nekada, negdje, nekako, raditi za plaću, imati zdravstvenu i radnu knjižicu, topli obrok i neće i lijegati i ustajati sa strahom da svakog dana mogu biti otpušteni jer su bolesni, jer su trudne, jer su stradali u famoznoj racionalizaciji i pratećoj, novoj sistematizaciji...

Dvadeset, halo dvadeset godina kod nas traje zločin nad civilnim, radno sposobnim stanovništvom. Broj žrtava mira odavno je veći od broja poginulih i ranjenih u ratu. Ubijenim u pojam i ranjenim u dostojanstvo se, međutim, niko ne klanja, s njima se ne licitira u zapaljivim govorima, pred njima se ne stoji mirno dok snimaju kamere... Jasenka Kamenjaš je, kao stotine hiljada drugih, tek kolateralna šteta, statistički podatak kojim se ne može manipulirati pa kao takva i nije vrijedna pažnje onih što nisu uspjeli napraviti ništa, ali jesu pokvarili sve.

O našim, bosanskohercegovačkim radnicima se u medijima govori rijetko, kada se zapute iz Živinica u Sarajevo pješke ili iz Tuzle u Hrvatsku jednako pješke, kada zaprijete samospaljivanjem ili blokiraju važnu saobraćajnicu zato što šest, sedam, osamsto mjeseci nisu primili ni sto maraka za prijevoz. Muka onih koji nisu imali privilegiju da se, kako se već kaže, snađu, nije kurentna medijska roba. Baš kao u davnoj pjesmi Zabranjenog pušenja: ko će slušati tuđu muku, kada već može birati između Reufa Bajrovića pod šahovnicom i Mace Diskrecije pod tušem, između Milorada Dodika kao povratnika na mjesto zločina u Potočare i državnih praznika u državi koja ne obnaša svoju osnovnu ulogu – ne štiti vlastite građane ni u tramvaju ni na poslu, ni na ulici, ni na bolovanju.

Sličan je, ako već nije isti, odnos te famozne države, njenih vlasti i institucija, prema radnicima i psima lutalicama: nije lijepo što postoje, al' tu su pa eto; samo što je više zabrinutih za cuke nego za svakog od onih pet hiljada otpuštenih u januaru i februaru i još oko petnaest hiljada indirektno pogođenih otkazima. 

Stvarnosti nema mjesta na naslovnim stranama, sve dok se posljedice smrti dostojanstvenog rada ne oglase iz vatrenog oružja. Nauka je, naime, dokazala usku, jako usku vezu između siromaštva i porasta kriminala: što se manje može postići radom, to se više pokušava uzeti silom i mimo zakona koji, svakako, ne važi za one što su naivno vjerovali da se školovanjem i radom može dobiti više od iznenadnog otkaza i nisu razumjeli kako je poštenje oblik naivnosti.

Važne, velike, neispričane ili na marginama ispričane priče o Jasenki i jasenkama na kraju, vidimo, završavaju u crnim hronikama i s novim akterima, djecom odraslom u vremenu u kojem je lakše dobiti otkaz nego gripu i teže naći dostojanstven posao – dakle, svaki pošteno plaćen – nego pobijediti najteže bolesti u državi u kojoj je sve manje dokaza postojanja života prije smrti.     

Da je drukčije, da je kako je bilo nekada, Jasenka ne samo da bi imala posao, već bi je on čekao dok završi sa zračenjem. Neljudski je, odvratno, tjerati na posao nekoga ko tu patnju mora proći u ime zdravlja. Jedino je gore otjerati nju, njega, Jasenku u ovom slučaju, s posla...  

Reakciju možete poslati autoru na e-mail: [email protected]radiosarajevo.ba.