Mustafa Cerić: Kandidat svoje sujete

Eto, konačno, neke koristi od izbora zakazanih za dvanaesti oktobar. Vidjeti lice Mustafe Cerića, bivšeg reisu-l-uleme Islamske zajednice, sada kandidata za bošnjačkog člana Predsjedništva, obješeno od tuge, susresti se preko televizijskog ekrana s njegovim pogledom punim nevjerice, čuti ga kako suha glasa komentira nešto sitno podrške koliko je dobio, e to je, kao u reklami za Mastercard, neprocjenjivo.

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba

Mazohisti koji svake četiri godine izgube nedjeljnu večer gledajući TV izvještaje iz izbornih štabova, znaju kako izgledaju oni što su se sudarili sa stvarnošću. Ko ne zna, neka na YouTubeu potraži snimak iz Stranke za BiH, nastao nakon prošlih općih izbora i vidi na njemu Harisa Silajdžića, Beriza Belkića i Atifa Dudakovića, blijede kao krpa, obješenih donjih vilica, tupe od šoka, kako pokušavaju nešto suvislo reći o tome da su upravo saznali da kanapee naručene za skromnu proslavu mogu, baš kao i ohlađeno piće, nabiti na neku stvar, zajedno s pripremljenim govorima o boljoj budućnosti koja je samo njih čekala da joj omoguće ulazak u Bosnu i Hercegovinu.

Mustafa Cerić, nekada, kako je to govorio Milorad Dodik, najveća faca kod Bošnjaka, legitiman je nasljednik, ne Alije Izetbegovića, što bi, naravno, žarko želio, već Adila Kulenovića, onog udava što mu je televizija u ratno vrijeme bila kao važna, da bi se u prvih osam minuta mira ispostavilo da je em nevažna, em nepodnošljivo loša, a on je, ipak, još godinama, sjedio u studiju, pravio maratonske intervjue s pitanjima od osamnaest minuta, imao manju gledanost od ugašenog prijemnika i prije bio spreman priznati da je Zemlja ravna ploča, nego da je došao na početnu poziciju, na veliko - ništa. Sjedio bi, da mu drugi, SDP tačnije, nisu našli kupca, Kulenović i dan danas u fotelji, pa nekome, jer budala željnih blizine objektiva uvijek ima, postavljao besmislena pitanja čijeg se početka, kada Adil jednom utrne, niko ne može sjetiti. No, ipak je pokleknuo: medijskom udarniku koji je tvrdio da friške holivudske filmove u prime timeu prikazuje legalno, jer ima ugovor s videotekom Bambi, od slave su, na kraju, bile draže pare Al Jazeere.

Stručnjaci kažu da je tu riječ o obliku narcizma koji se, uz ostalo, manifestira strahom od anonimnosti. Postoje, jednostavno, ljudi koji ne pristaju na to da slava traje petnaest minuta, ma ni petnaest godina, već, kada im prođe rok trajanja, čine sve ne bi li ostali u fokusu javnosti. Nije to, inače, rijetka pojava: pola onih nesretnika iz reality programa se nakon kraja sezone emitiranja, ne može sastati sa svojim starim životom, pa mjesecima ili godinama čine sve samo da ne budu zaboravljeni. Ne odustaju ni kada im se svi oni što su ih stvarali prestanu javljati na telefon, kada više nikoga ne mogu naći da zabilježi to što su se ošišali, kada ni najbizarnije novine imaju nemaju prostora za njih... Kapitulacija obično uslijedi nakon što ne mogu više ni mater nazvati, jer im je telefon isključen zbog neplaćenih računa. Sa slavom, naime, postoji taj problem što sama od sebe ne proizvodi novac, pa se od nje ni miševi ne mogu najesti.

Dobro, Mustafa Cerić nije kokuz, ali da ne može sjediti s mirom, to je pokazao od prve minute nakon što je razdužio ahmediju i službeni automobil. Nema šta nije probao, od Svjetskog bošnjačkog kongresa do Bošnjačke akademije nauka, ali uzalud. Penzioner ostaje penzioner, bez obzira na broj funkcija koje je sebi izmislio. Ili, drugačije rečeno, nije reisu-l-ulema bio važan zato što se zove Mustafa Cerić, već je Mustafa Cerić bio bitan dok je obnašao funkciju reisu-l-uleme.

Niko, uostalom, o razlozima Cerićeve kandidature za člana Predsjedništva nije rekao nešto tako precizno kao on sam, kada je kazao: „Ovakve odluke u mom životu bile su uvijek breaking news“.

Samopouzdanje općenito nije loše, osim ako se ne radi o onima koji ga imaju u neograničenim količinama. Bivši reis nikada nije sumnjao u sebe, a njegove ambicije su uvijek bile, blago rečeno, nevjerovatne, tolike da se, na kraju, nije mogao odlučiti želi li biti generalni sekretar NATO-a ili evropski muftija, ako već ne može naći načina da postane direktor muslimana ovog svijeta. Na kraju se, sjećate se valjda, nije davno bilo, ponašao kao visoki predstavnik Allaha dž.š. za bivšu Jugoslaviju.

Na nedavnim izborima za Evropski parlament održanim u Hrvatskoj, treća stranka je postala ona koju je osnovala nekadašnja članica SDP-a, Mirela Holy. Njen OraH je osvojio oko deset posto glasova, što je hrvatski premijer Zoran Milanović, čestitajući nekadašnjoj drugarici, opisao kao nemoguće, s obzirom na nedostatak stranačke infrastrukture. Ne treba neko veliko znanje da bi se otkrilo kako izborne pobjede donose upravo ta stranačka infrastruktura, novac za javnu i tajnu kampanju i, neizostavno, emocije birača. Programi vrijede koliko i dobro odabrana kravata.

Istina, i manje od deset posto je u BiH dovoljno za doći na vlast, eno Živka Budimira kao živog dokaza, ali ne i za postati članom Predsjedništva BiH. Osim, naravno, u slučaju velikog broja kandidata i rasipanja glasova na sto strana.
E, ozbiljni ljudi, poput Senada Pećanina, u tome vide suštinske razloge Cerićeve egzibicije. On, Cerić, dakle, ne može pobijediti: para možda i ima, ma ima sigurno, ali nema ništa drugo, pa, za sada, ni podršku Islamske zajednice, s obzirom na to da je Husein efendija Kavazović rekao kako ne bi volio da se njegov prethodnik kandidira i dodao da IZ neće nikoga favorizirati. Cerić, međutim, može pomoći da neko drugi izgubi, a taj drugi je ili Bakir Izetbegović ili Fahrudin Radončić, jer će njih dva voditi ozbiljnu bitku za bošnjačke glasove.

Onima što su, bez obzira na sve, imali nekakve iluzije o granici mogućeg u našoj politici, Zlatko Lagumdžija je dokazao kako ona, ustvari, ne postoji. Moguće je zato da se Mustafa Cerić, zapravo, sveti nekome od onih koji su ga potrošili, a upravo su to učinili i SDA dok je Suljeman Tihić bio u snazi i Fahrudin Radončić nakon što mu više nije odgovaralo da reisovu sliku objavljuje jednako često kao i impressum.

S druge strane, na isto biračko tijelo računaju i Cerić i Izetbegović, dok se Radončić zapadnim diplomatskim krugovima dodvorava upravo (i) borbom protiv naslijeđa bivšeg reisa, u koje spadaju oni, prema Ceriću, ne novi, već bolji muslimani, što već mjesecima ginu po Siriji, ali i sve izraženija turkofilija; iritantno ulizivanje Erdoganu, koji često često izgovara riječi čije je značenje jednako onome iz izjave nezavisnog kandidata da su za njega Bošnjaci – Turci, dok je istim tim Bošnjacima, umjesto BiH, majka Turska.

Ukoliko je, ipak, pristao biti dio igre i zadovoljiti se time što će nekome onemogućiti pobjedu tako što će i sam izgubiti, onda se Mustafa Cerić, zapravo, promijenio na bolje. Naravno, koliko je to s njim moguće. Nije, eto, nevažni umirovljenik, ali nije ni „najveća faca kod Bošnjaka“, već samo igrač zadatka, vazda na širem spisku, ali među starterima samo u slučaju nužde.

Može li neko kod koga je samo ambicija bila veća od samozaljubljenosti svesti sebe na tako mali format? Odgovor će dati izraz lica Mustafe Cerića u izbornoj noći. Sve iz njegove prošlosti govori kako će bivši reis u skoroj budućnosti biti iskreno razočaran time što neće biti jedan od trojice s kabinetom u Ulici Maršala Tita broj šesnaest.

Utješit će ga, ali malo, samo malo, to što je još jednom bio glavni lik nekog televizijskog izvještaja.  Izborni su dani, naime, takvi da i gubitnici postanu, kao što Cerić reče, breaking news.

Reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba