Radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba

Mešina terapija

01. 04. 2015. u 11:40:14

Shares:0

Nogometna reprezentacija Hrvatske pobijedila je u petom kolu kvalifikacija za odlazak na Evropsko prvenstvo u Francuskoj selekciju Norveške.

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba

Ustvari, a prema rezultatu, nije pobijedila, već raskovala protivnika: bilo je pet naprema jedan. No, iz selektora Nike Kovača nije progovorio niti hrvatski patriotizam, niti bosanska – iako je rođen u tadašnjem Zapadnom Berlinu, Kovačevi su od Livna, a on je, kako je sam jednom kazao, „odrastao na piti“ – euforičnost, već germanska racionalnost. Umjesto da, dakle, samom sebi napravi modrice od busanja u domoljubna prsa kao neki njegovi prethodnici ili obeća da će podnijeti ostavku ukoliko ne zaigra u finalu Eura, Kovač je kazao da više takvu reprezentaciju ne želi vidjeti, bez obzira na varljivu igru brojki na semaforu stadiona u Maksimiru. Naravno, odmah je izazvao opće stanje šoka jer, zaboga, vrisnuli su iznenađeni komentatori, pet golova nije malo dati niti Gibraltaru. 

Niko Kovač, inače, nema neko grandiozno trenersko iskustvo, ali nije ni ćorav, ni budala, pa je fudbalu pristupio kao doajeni akšamluka alkoholu, kao oni što uživaju u procesu da bi dugoročno dobili najbolji mogući rezultat. Takvima nije cilj napiti se k'o krava već uživati u piću, baš uživati, pošto rezultat na brzinu nije ništa drugo nego udaranje temelja gadnim posljedicama.  

Kako, da ponovimo, nije ni slijep ni glup, Kovač je vidio da je Hrvatska protiv Norveške imala košarkašku efikasnost – osam, devet udaraca u okvir gola i pet pogodaka – da je jedan, plafon dva od tih pet golova rezultat neke smišljene akcije, dok su najmanje dva ušla sada i neće više nikada, dok je odbrana igrala tako da bi norveški susjedi Šveđani Hrvatskoj dali barem tri gola, sve i da, kao Norvežani, promaše penal. Pobjeda je, sve u svemu, bila plod slučajnosti, dok bi eventualni poraz predstavljao rezultat sistemske greške.

Samo je jedna utakmica bila i ostala vrijedna sjećanja – ona protiv Grčke u Zenici.

U isto vrijeme, Bosna i Hercegovina je u petom kvalifikacijskom kolu pobijedila Andoru, lako, rutinski, k'o na treningu, onako kako se, da se ne lažemo, ne može izvući niti bod protiv iole ozbiljnije ekipe, recimo Austrije. Naš selektor Meša Baždarević nije progovorio jezikom patriote, niti ga je spucala euforija zbog tri boda na gostovanju kod amatera koji bi za polovan uspjeh na domaćem terenu za nagradu dobili slobodan dan na poslu, ali ako proizvodnja neće trpjeti. U najkraćem, kazao je Meša, posao je obavljen, šteta je što nije bilo više golova i... I eto. Nije mnogo, al' veseli.

Nešto kasnije, u utorak, sinoć, u Austriji smo odigrali prijateljski meč protiv maloprije pomenute Austrije: primili glup gol, dali jedan, uz šest izmjena i eksperimentalni sastav na početku. Ta je utakmica, iako bi trebalo biti suprotno, dugoročno značajnija od one s Andorom. U subotu smo, naime, osvojili tri terapijska boda, dok je u utorak započeo sistemski remont ekipe s kojom se dugo, jako dugo, nije racionalno radilo, niti joj se tako pristupalo sve dok su rezultati skrivali probleme. A bilo ih je, tih problema, brdo: u prošlim kvalifikacijama, ako se neko ne sjeća, od Grčke u Atini nismo izgubili čudom, Slovačku smo u gostima dobili jednim od onih golova kakve je Hrvatska dala Norveškoj, Litvanija, Latvija i Lihtenštajn su, realno, ekipe nad kojima se trijumf ne slavi kao onaj nad Brazilom...  Od četiri ozbiljne utakmice protiv dva kvalitetna protivnika, samo je jedna bila i ostala vrijedna sjećanja – ona protiv Grčke u Zenici.

Prije godinu i malo, samo malo više dana, u Nogometnom savezu BiH su, tvrdili su od tamo, ali anonimno, odlučili da će Safet Sušić svoj selektorski posao završiti nakon Mundijala. Spreman je bio i nasljednik: veličanstveni Duško Bajević. Sve je, kao, onima što odlučuju bilo jasno: da Sušić nema neki autoritet, da je Slovačka, pogotovo u Zenici, pokazala koliko je problema u našoj igri, da igrači na okupljanja nacionalne selekcije dolaze kao na prinudni rad... Početkom proljeća 2014. samo što nije rečeno kako bi Sušić da je, eto, drugi, a ne prvi trener s kojim smo se negdje plasirali, SP u Brazilu gledao na televiziji. 

Meša Baždarević nije doveden da popravi atmosferu, već da prepravi ekipu.

Na istom tom Prvenstvu, u najvažnijoj utakmici, ogoljeno je sve ono što su skrivale pobjede postignute tako što je broj šuteva i pogodaka bio skoro jednak: Džeki je, pamtite, poništen regularan gol protiv Nigerije, zatim je Nigerija povela zbog greške naše odbrane i nervoza je prerasla sreću. Ipak, Sušić je ostao selektor i nakon Brazila. Kako to kod nas uvijek biva u životu, politici, muzici i sportu, umjesto da se problem riješi, odabrano je čekanje da nekako nestane sam od sebe. Znate taj princip, dominantan je već decenijama i koliko god ne radi, toliko ga se zagovara, bez obzira na to što surova stvarnost uporno pokazuje kako se ignoriranjem, naravno, ne postiže ništa. 

Kada, na kraju, više nije bilo košarkaške efikasnosti, golovima koji su nam nekada tek kvarili statistiku izgubili smo od Kipra, da bi se protiv Izraela raspali na dijelove, u utakmici koja je bolno ličila na one neke davne, odigrane u godinama u kojima je navijanje za Bosnu i Hercegovinu predstavljalo težak oblik mazohizma

Meša Baždarević, jedan od najboljih igrača Željezničara u historiji tog kluba, jugoslavenski reprezentativac i trener daleko bogatije biografije od Sušićeve, nije doveden da popravi atmosferu, već da prepravi ekipu i, recimo tako, napravi joj igru. Da je dovede u stanje u kojem su pobjede plod sistemskog rada i pristupa, a porazi posljedica kvalitete protivnika. Pri tome, još treba pokušati izboriti plasman na Euro, i to iz nimalo lake pozicije koju malo boljom od očajne čini tek to što Izrael već godinama drugi dio kvalifikacija igra  onako kako smo mi odigrali prvi. 

Počeo je, vidjeli smo, Meša dobro, svjestan da pobjeda nad Andorom nije ništa vrijedno euforije i da prijateljske utakmice ne služe za bildanje ponosa i statistike, već za uigravanje i detektiranje problema zbog kojih se uspjeh postiže slučajno, dok je neuspjeh uvijek daleko izvjesniji. Veliki je, sve u svemu, posao pred Baždarevićem, a da je pri njegovom kraju znat ćemo kada ga vidimo nezadovoljnog nakon neke, rezultatski velike pobjede. 

Inače to, kritiku nakon trijumfa hokejaškim rezultatom, nije patentirao Niko Kovač, već nekadašnji Mešin šef – Ivica Osim kojeg, znamo, nisu prozvali Švabo zbog germanskog odnosa prema sistemskom radu, ali je, eto, u njegovom slučaju, i nadimak znak. Bio je, da se podsjetimo, osmi april 1984, utakmica je igrana u Skoplju, Željo je dobio s pet naprema nula, a među strijelcima je bio i sadašnji selektor. Gol sličan njegovom, Austriji je dao Izet Hajrović, samo s druge strane. Nakon tog davnog meča Švabo je uglavnom nabrajao šta je bilo dobro kod Makedonaca i šta sve nije valjalo kod njegovih igrača. Meša svoje sada hvali i kada dobiju Andoru. No, to je tek dio neophodne terapije...  

Reakciju možete poslati autoru na e-mail: [email protected]radiosarajevo.ba.