Lopta leti preko polja, zuji zolja...

Radiosarajevo.ba
Lopta leti preko polja, zuji zolja...

Zolja je, da odmah razjasnimo, insekt čije ime se izgovara s dugim o. One druge, zolje kratkog o, pojavile se u našim životima nešto kasnije, godinama nakon Poletarca iz čije je uvodne pjesme stih iskorišten za naslov.

Još kasnije, zolje će završiti po tavanima, podrumima, zakopane po avlijama ili u slobodnoj prodaji. Istina, ove posljednje – iskorištene: poput one kojom je pucano na pokojnog zagrebačkog gangstera rođenog u Derventi, Vjeku Sliška.

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba

Da je Thimoty Byford umjesto 1941. godine, rođen sedamdeset i prve, pa da je, umjesto 1971. u Beograd, Sarajevo, Zagreb, sasvim svejedno, došao 2002, okrenuo bi se na peti i odmah vratio kući. Sve što njemu nije valjalo u Engleskoj na početku one posljednje Titove decenije, kod nas je na početku ovog stoljeća bilo stotinu puta gore. Tako je i ostalo, pa je on, Thimoty John Byford, umro u bolovima: u apoteci su mu rekli da lijeka za njega nema zbog neke grube administrativne greške.

Otac televizije našeg djetinjstva je, dakle, preminuo u Beogradu. Imao je sedamdeset i tri godine, ali to – tehnički: devet se borio s rakom, pa su njih imali doktori. Byford je imao tek nadu i strašne bolove. Zdravi za takve, kada se s dušom rastanu, kažu da su se rodili. Braća po bolestima, da su izgubili. O smrti, inače, kod nas pametuju oni što im se čini tuđom i dalekom. Ostali, oni što ne znaju hoće li iz noći izaći, uglavnom šute ili kad progovore, kažu što treba reći.

Da je, još se malo igrajmo, Byford umjesto u Jugoslaviji koja je, za razliku od svojih karikaturalnih nasljednica, a kako piše Lazar Džamić u studiji o Alanu Fordu, bila najbliže onome na što mislimo kada kažemo „normalna država“, završio u Bugarskoj, Rumuniji, Albaniji, Sovjetskom Savezu, ne bi mu dalo da radi na televiziji, već bi ga vodalo po njoj: da ispriča o razlici između kapitalističke Engleske i te neke socijalističke zajednice u kojoj, je li, svi imaju jednako, tako što nemaju ništa.

Kako je ovdje bilo sedamdesetih

Timothy Byford je, rekosmo, 1971. poslom došao u Jugoslaviju, 2014. je umro u Srbiji i novine su se raspisale o njemu, onoliko koliko nisu otkako je jutarnje programe za djecu zamijenio tele-shop. Evo nešto od onoga što se nanovo tiska povodom Byfordove smrti: „Ono što sam radio ovde na televiziji nikada ne bih mogao da radim u Engleskoj. Apsolutno sam siguran. Tamo sam mogao da radim samo emisije koje su urednici odlučili da mogu da radim. Oni su tamo razmišljali samo o tome šta se njima dopada i šta će doneti visok rejting. Sedamdesetih ovde nije bilo tako. Predložio sam da radim 'Neven' i oni su odmah rekli – fantastično, radi to! To ne može da se desi u Bi-Bi-Siju. Prvo bi morali da urade pilot emisiju, pa bi rekli 'biće skupo', i uvek nešto. Moglo je da prođe šest meseci pre nego što počne bilo šta da se radi. Ovde je odmah naručen scenario, pa kad su videli da je bila uspešna, nastavili smo da snimamo. Odmah sam zatim radio 'Babino unuče' i 'Poletarac'. 'Poletarac' je dobio nagradu na Međunarodnom festivalu u Minhenu, sve moje kolege iz Bi-Bi-Sija su bile tamo, a nisu dobili nijednu nagradu. Tada je moja bivša urednica iz Engleske uzela sve kasete sa 'Poletarcem' da ponese u Bi-Bi-Si, da pokaže kako bi trebalo da se radi serija za decu. Tri godine kasnije otišao sam u London, da vidim bivše kolege, i svi su gledali 'Poletarac' i rekli su: 'Mi ovo ovde ne bismo mogli da snimimo'. Da sam njima rekao da hoću seriju od 13 epizoda, 15 meseci snimanja, oni bi popadali od smeha. Serija nije bila skupa, ali Olga Vražalić je bila odlična urednica, i sve je uspela da organizuje. 'Neven' je bio malo skuplji, kostimiran, scenografija iz 19. veka, sniman je u Novom Sadu. Posle dvanaest godina sam se ponovo sreo sa kolegama iz Londona, oni su svi bili frustrirani jer su imali odlične ideje za serije i emisije, ali niko nije uspeo ništa da snimi. Morali su da rade samo ono što je rekao glavni urednik“.

I još malo: "Ne mogu ja da se uporedim sa ljudima odavde. Prvo, drugačije sam vaspitan, drugo, rođen sam za vreme rata kada nije bilo para, moja majka je morala da bude vrlo štedljiva i ja sam tako vaspitan. Znate, došao sam ovde iz Engleske te 1971. godine i video da svi ljudi imaju vikendice. Ja nikoga u Engleskoj, nikoga ko radi u Bi-Bi-Siju ne poznajem ko ima vikendicu. Kada ljudi koji su navikli da imaju svoj stan i svoju vikendicu odjednom imaju manje para, onda im je veoma teško. Ljudi u Engleskoj jedva imaju novac da otplaćuju kuću, a kamoli vikendicu...“
Onima što su sada uzdahnuli za Jugoslavijom, najbolje bi bilo da se ostave daljeg čitanja: da se Byford bavio onim televizijskim sadržajima za pola osam uvečer, morao bi biti ili vjernik poretka ili bi mu vikendica na nos skočila, ako ju je uopće imao.

Thimoty Byford je – e sada se može uzdahnuti – našao mjesto egzistencijalnog mira i mogućnosti da se svojim poslom bavi, a da ga živo boli neka stvar za rejting, nekakav share, za oglašivačku industriju i njoj mile sadržaje u kojima je jestivo ulje u kadru više puta nego sva živa bića za koja je napisana poneka replika. U prijevodu, niti se morao kurvati da otplati kredit, niti uvlačiti u guzicu onima što misle da su autori nužno zlo u njihovim shemama u kojima se važnost sadržaja mjeri zadovoljstvom klijenta. Pri tome se, naravno, ne misli na publiku, naročito prosvijećenu.

Byford je, u najkraćem, radio na javnim televizijama u Beogradu i Sarajevu, a one su, mimo informativnog programa, radile u ime onoga što treba biti interes javnosti. Ne onoga što jeste, jer je vazda bilo i bit će onih što bi sve Nedeljne zabavnike, plus dva Poletarca i epizodu Nevena, dali za dvadeset minuta suza nesrećnice koja je upravo otkrila da joj je tetak ustvari dedo, a ona sama sebi nana ili, barem, za srceparajući razgovor s poznatom il' poznatim, u emisiji u kojoj je najveći produkcijski problem bio naći sponzorski kauč.

Byford je bio ozbiljan tip i sarađivao je s istim takvim ljudima, u okviru u kojem famozna procedura nije postojala kako se nešto ne bi dogodilo, već upravo suprotno, kako bi se dogodilo na najbolji mogući način. Pri tome, nije bio proklet, već je želio da ima, ne što više, nego - dovoljno. Takva mu je bila priroda, a ni društvo nije bilo drukčije.

Znao je da učenje treba biti zabavno

Prema teoriji ljubitelja tržišnih utakmica, Byford bi s onakvim i onoliko gledanim programima, danas bio bogat. Prema iskustvima iz praktične primjene njihovih teorija, ne bi Thimoty snimio ništa od onoga što je ostavio u arhivu Televizije Srbije. On je, naime, znao da učenje treba biti zabavno, a novovremene elementarne nepogode znaju da je najlakše zabaviti one što najmanje znaju. Ti i takvi generacije odrasle uz programe pokojnog Byforda ustvari preziru, a malo im se i gade u onom svom „pretjeranom kritiziranju“: naš Englez je, koliko je mogao, odgojio djecu koja misle, kako svoju, a imao ih je troje, tako i tuđu.

Imao je on i tu nesreću da sebi nađe zemlju u kojoj će samo moći raditi ono što zna i od toga živjeti, a nesreću da vidi kako nestaje, da bi na njenim ruševinama nastala pokvarena Engleska, u kojoj, eto, jedan čovjek urla od bolova, dok zbog administrativnog problema nema morfija u apotekama.

Otišao je, dakle, penzioner iza kojeg su davno ostali televizijski sadržaji što svjedoče da smo imali priliku biti bolji i pametniji ljudi. To što smo je propustili, nije do Byforda, već do nas. Njemu hvala što nam je pokazivao kako. I još nas zabavljao u nedjeljna jutra za spavače tmurnoga lika.

Reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najnovije