Radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba

Između integralizma i autonomizma

28. 02. 2011. u 09:34:18

Shares:0


Piše: Ivan Lovrenović

Dejtonska Bosna i Hercegovina stvorena je kao politički hibrid, u čijoj osnovnoj strukturi leži začahurena strašna činjenica jednoga nezavršenog rata i jednoga nepravednog mirovnog sporazuma. Etnopolitika u takvoj zemlji (diktirana između ostaloga težnjom da se ciljevi neostvareni u ratu, ostvare u miru) dominantna je forma politike, i teško je očekivati da bi ju u dogledno vrijeme mogla zamijeniti neka druga. Bosanskohercegovačko društvo je prožeto etnonacionalnom podijeljenošću, koja još od vremena otomanske Bosne nikada nije bila tako snažna kao danas, kada je ova zemlja prvi put u svojoj modernoj povijesti postala samostalna, međunarodno priznata, demokratska država.

Hlađenje međunacionalnog povjerenja

Etnonacionalna podijeljenost, i uz nju politički nesimetrična entitetska raspolovljenost, težak je problem, utoliko više što se podijeljenost, desetljeće i po poslije rata, okamenjuje, postaje normalnom formom političkog života za nove generacije, a međunacionalno povjerenje, toliko važno za društvenu konsolidaciju, ne razvija se i ne raste, nego se hladi. Nacionalni identiteti, očeličeni u ratu, snažno armirani svaki svojom religijskom komponentom, danas se u Bosni i Hercegovini ne ponašaju otvoreno, kao podloga za izgradnju pluralnoga a harmoničnog društva; oni se danas u Bosni i Hercegovini ponašaju kao tri zatvorena i samodovoljna, u mnogočemu konfrontirana sistema – tri mrke tvrđave čvrsto zamandaljenih kapija, s danonoćnom do zuba naoružanom stražom na zidinama identiteta. Općenito, od 1990. godine sva tri bosanskohercegovačka povijesna nacionalna identiteta prošli su, i još prolaze, kroz intenzivnu i dramatičnu preobrazbu; nekadašnji Srbi, Hrvati i muslimani-Bošnjaci, kad bi se probudili, ove današnje teško bi prepoznali kao sunarodnike.

U razrešavanju bosanskohercegovačkoga nepodnošljivog političkog statusa quo ne može biti ni od kakve pomoći tvrdnja, koja se često čuje, da „nacijā u Bosni i Hercegovini nije bilo do polovice XIX vijeka”, kao ni nalaz suvremenih historičara i teoretičara da je nacija „mit”, „konstrukt” „izumljena kategorija”. Manje-više, nacijā u današnjem smislu riječi nije bilo do XIX stoljeća ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i nigdje u Evropi, a velika metodološka važnost i teorijska inovativnost nalaza o naciji kao mitu prečesto se devalvira pomodnošću, dogmatičnošću i plitkošću kojom se koristi u dnevnoj upotrebi.

Partikularizam i integralizam

Shematizirano govoreći, priroda srpske i hrvatske etnopolitike može se opisati kao partikularna i decentralistička, a bošnjačke kao integralistička. Naravno, između politike srpskoga i hrvatskog partikularizma postoje ogromne razlike. Srpska se bazira na onome što je dobila u Daytonu 1995. – ni manje ni više nego pseudodržavu u granicama Bosne i Hercegovine. Zato ona zastupa tvrdi federalistički stav u okviru Bosne i Hercegovine, a centralističko-unitarni u okviru Republike Srpske. Srbe izvan Republike Srpske, koja je kao ekskluzivni srpski nacionalni entitet unutar Bosne i Hercegovine usisala sve nacionalne atribute i „prerogative”, prepustila je sudbini potpunoga političkog i kulturnog vegetiranja i marginaliziranosti, tihe asimilacije, isto kao što ona postupa s Bošnjacima i Hrvatima u Republici Srpskoj. Težnja za učvršćivanjem i po mogućnosti ojačanjem takve autonomije, i za istovremenim slabljenjem državnih ingerencija Bosne i Hercegovine, glavni je cilj današnje srpske politike, koja u krajnjoj liniji vodi u oblikovanje Bosne i Hercegovine kao krhke konfederalne države, a najagresivniji protagonist te politike je aktualni predsjednik entiteta i predsjednik Stranke nezavisnih socijaldemokrata, autokratski vladar Republike Srpske, Milorad Dodik.

Politika hrvatskoga partikularizma nije ni sjena srpske. Poražena u ratu i u Daytonu, nakon detuđmanizacije Hrvatske ostala bez ikakvih iluzija o izdvajanju iz Bosne i Hercegovine i pripajanju Hrvatskoj, u miru institucionalno marginalizirana na oba nivoa, državnome i entitetskom, a politički u okviru odlučujućega srpsko-bošnjačkog odnosa, hrvatska etnopolitika svodi se na jedva ostvarljive želje za mrvicama vlastite teritorijalne autonomije u federalno decentraliziranoj Bosni i Hercegovini.

Partikularističke politike, dakle, koje sa sumnjivom legitimiranošću u svoje ruke uzimaju predstavljanje nacionalnih interesa (srpskih i hrvatskih), prihvatile bi državu Bosnu i Hercegovinu, ali kao neku vrstu saveza triju (etničkih) država u državi. Kakva bi bila priroda demokracije, ljudskih i nacionalnih prava u tim državicama, nije teško predvidjeti: prakticirala bi se u njima marginalizacija i diskriminiranost manjinskih skupina, još veća i otvorenija od one koja je i danas na djelu svuda gdje vlada određena nacionalna većina.

Bošnjački imperativ

Prividno kao antipod partikularizmima, naročito onome srpskom, stoji bošnjačka politika bosanskohercegovačkoga integralizma. Njime je prožet politički nazor cijeloga spektra bošnjačkih stranaka i uopće bošnjačkoga kulturno-političko-vjerskoga miljea, a najizrazitiji zastupnik ove politike je Haris Silajdžić, predsjednik Stranke za Bosnu i Hercegovinu, i u proteklom četverogodišnjem ciklusu (2006 – 2010) član Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Također, ovim su političkim nazorom prožeti i politički subjekti neetničke, građanske denominacije i orijentacije, poput Socijaldemokratske stranke BiH i drugih, manjih stranaka, kao i različitih nepolitičkih organizacija i udruženja, mahom sa sjedištem u Sarajevu. Nema u toj politici načelno ničega spornog u onome dubinskom smislu u kojemu bi ona imala biti izraz povijesno i psihološko-politički razumljive i logične bojazni od urušavanja ili nestanka državnoga i teritorijalno-političkog okvira Bosne i Hercegovine. Opstojnost Bošnjaka i bosanskih muslimana sudbinski je vezana uz opstojnost države Bosne i Hercegovine – to je aksiom. Jednako je neupitan na intimno-psihološkom, kao i na političkom planu. Politička zbivanja i civilizacijski procesi modernoga doba (od odstupa Osmanskoga Carstva i ponovnoga uključivanja Bosne i Hercegovine u političku i civilizacijsku mapu Evrope putem austrougarske okupacije) bosanskim su muslimanima nametnuli imperativ da se okrenu sebi, da svoj centar pronađu u sebi i u Bosni. Osmanski sultan je u jednoj osobi i instituciji bio politički i vjerski autoritet, kao što je i država-carstvo bilo dosljedno teokratski uređeno. U kontekstu dramatične i traumatične smjene carstava 1878. godine, kada je carigradskoga sultana u Bosni i Hercegovini zamijenio bečki car, valjalo je i u vjersko-organizacijskom smislu pronaći sasvim drukčiji, novi model, a novi imperijalni gospodar nije mogao dopustiti da vjerski život muslimana u Bosni i Hercegovini ostavi ispod svoga nadzora. U pregovorima između Beča i Stambola prihvaćena je solucija da se osnuje „zemaljsko” muslimansko starješinstvo, koje bi financijski bilo vezano za monarhijsku kasu u Beču, a simbolično bi na nj bilo preneseno nešto od ingerencija kalifa. Tako su bosanskohercegovački muslimani u vjerskom pogledu zapravo ostali odrezani od matice, od centra, i prepušteni sami sebi, ostavši istovremeno i bez hijeratske dimenzije u svojemu organiziranju. U narednim povijesnim događajima i kretanjima to se samo još produbljivalo, a ukidanjem kalifata u Ataturkovoj revoluciji zapečatilo i na općeislamskom planu. Kroz te događaje rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, te i institucija reis-ul-uleme, vremenom su postali faktor od ogromne važnosti za život muslimana, a neke od velikih ličnosti na toj funkciji, poput Džemaludina Čauševića (1870-1938), ostavili snažan i trajan pečat u duhovnoj i intelektualnoj povijesti ovoga svijeta.

Za neupućene začudno, bosanski su muslimani u tim prekretnim vremenima pokazali inherentnu spremnost za ulazak u evropski krug zemalja, naroda i društava. Svojevrsna indikacija te pripravljenosti bila je i brzina kojom je bosansko društvo prevladalo početni šok promjene turske vlasti austrougarskom i počelo se intenzivno uključivati u norme i tokove evropske civilizacije. Taj veliki obrat i njegovu povijesno-civilizacijsku pozadinu nitko još nije temeljito istražio i valjano interpretirao. A morao bi ga živo imati na umu svatko, tko želi išta mjerodavno znati o bosanskim muslimanima. Stoljećima prije toga za njih je, naime, u praktičnom životu u jedan jedinstven identitet bio sliven i izjednačen osjećaj pripadnosti Bosni, Osmanskomu Carstvu i islamu, ili, drukčije rečeno, sačinjavali su ga: uža, najkonkretnija regionalno-jezična zavičajnost, politička pripadnost jednome velikom kozmopolitskom carstvu, i jednom univerzalnom religijsko-civilizacijskom krugu. Promjena o kojoj govorim najedanput je, preko noći, dovela u pitanje sinonimnost tih triju elemenata. Slika do jučer stabilnog i u svim elementima harmoničnog svijeta i homogenoga identiteta raspala se u komade. U tom kontekstu spomenuti obrat doista se ukazuje kao velika i važna tema naše zajedničke povijesti. Strašna, pak, zbivanja u devedesetim godinama Dvadesetoga stoljeća, kada je izgledalo da je od Miloševićeve srpske ratne politike, kojoj se bio priključio i Tuđman s hrvatske strane, Bosni i Hercegovini namijenjen politički nestanak, a bosanskim muslimanima, uz masovne pokolje i progone s velikoga dijela teritorija, potpuna politička marginalizacija – silno su pojačali faktor straha i resantimana kao prvorazredan psihopolitički motiv.

Treći oblik nacionalizma

Nerješivi problemi s današnjom politikom integralizma nastaju, međutim, zbog toga što se iz te bošnjačke i sarajevske vizure ne uviđa ozbiljnost i jednaka politička utemeljenost zahtjeva nacionalno drugih, odnosno, previđa se da danas više naprosto ne postoji mogućnost da se ti drugi pridobiju za integralistički koncept Bosne i Hercegovine. Budući da se, dakle, pristup bošnjačko-bosanskih integralista praktično svodi na opciju koja se dominantno podudara sa samo jednom etničkom političkom voljom, a pri čemu se iz nje same to ne vidi kao vlastiti politički defekt i ograničavajući moment, nego se ta opcija nastoji nametnuti kao jedino moguće rješenje za uređenje države, bošnjački/bosanski se integralizam ukazuje kao samo još jedan etnonacionalni partikularizam, jednak dvama ostalim, i s nimalo manjim psihološko-političkim nabojem nacionalizma, po karakteru i vrsti ekvivalentan ostalim južnoslavenskim nacionalizmima što su determinirani sudbinom i statusom malih naroda, u bošnjačkom slučaju još izloženoga besprimjernom uništavanju pred očima cijeloga svijeta u ratu 1992-1995.

Nema sumnje, srpski partikularizam u formi ekstremnoga autonomizma, te bošnjački integralizam u formi koja je slijepa za legitimne decentralizacijske razloge i zahtjeve drugih – međusobno se izjednačuju po efektima sistematskog umanjivanja mogućnosti da se Bosna i Hercegovina izgradi kao funkcionalna država i država poželjna za sve narode i građane. Ako za ovu zemlju uopće ima rješenja, njega će očevidno biti moguće pronaći samo na nekom srednjem putu između ova dva nacionalna ekskluzivizma.

(U slijedećem nastavku: Težnja za dominacijom)

Napomena. U ovoj kolumni aktualiziraju se teze o prilikama, odnosima i stanju u Bosni i Hercegovini iz knjige Bosna i Hercegovina - budućnost nezavršenoga rata koju sam objavio u koautorstvu s Miljenkom Jergovićem (Novi Liber, Zagreb 2010). Taj tekst završen u ljeto 2010. godine. Današnje političko stanje u našoj zemlji govori da su analitički nalazi i uvidi iz spomenute knjige, po kojima je u njezin naslov došla zapitanost o budućnosti nezavršenoga rata, stekli pojačanu aktualnost.

Svaku svoju reakciju na tekst možete poslati autoru na e-mail adresu: [email protected]