Izazov ledenim interesom

Radiosarajevo.ba
Izazov ledenim interesom

Vijest, posljednja u nizu sličnih, glasi: „Premijer Unsko-sanskog kantona Hamdija Lipovača prihvatio je Ice Bucket Challenge na kojeg ga je pozvalo više osoba, između ostalih i Nijaz Mahmić, momak iz Mahmić Sela u općini Bosanska Krupa, čiji je poziv Lipoviča prihvatio.

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba

Lipovača je, koliko je poznato, prvi političar u BiH koji je prihvatio Ice Bucket Challenge“.

Edo Popović, hrvatski pisac i nekada, u davna, predratna vremena, čest sarajevski gost, komentirao je Ice Bucket Challenge, odnosno globalni fenomen polijevanja ledenom vodom, pokrenut kako bi se skrenula pažnja na rijetku, ali gadnu bolest: „Moja majka je prije godinu i pol umrla od ALS-a, strašne bolesti koja možda više nego ijedna druga razara i tijelo i psihu. Sve druge bolesti, naime, ostavljaju nadu izlječenja, ponekad jedva tinjajuću, kao u slučaju karcinoma, melanoma i sličnih bolesti, ali ipak - nada postoji. No, ALS ne ostavlja nikakvu nadu - od dijagnoze čovjek ima najviše četiri godine vremena do posljednjeg udisaja i izdisaja. To je kao da se rađamo znajući točno kad ćemo umrijeti - teško breme za oboljelog i za njegove bližnje. I sad gledam ove svjetske 'celebove' kako se polijevaju hladnom vodom kako bi, tobože, upozorili svijet na ovu bolest. Što se mene tiče - šaljem ih sve u krasan kurac. Gledajući taj cirkus, a pamteći posljednje dane moje majke, osjećam se kao da mi netko pljuje u lice. Ne znam, ideja je možda i dobra, ali je realizacija ogavna. I jednu tešku bolest su uspjeli svesti na 'Zvijezde plešu'"

Slavica Horvat nije ogorčena kao Edo, iako imaju puno toga zajedničkog. Dobro, puno je možda kriva riječ... Slavica je majka mladića oboljelog od iste bolesti od koje je umrla Edina mater. Razlika je to: smrti roditelja su, ma kako brutalno zvučalo, prirodnije, krajnje uslovno rečeno normalnije, očekivanije od smrti djece, čak i kada dolaze nakon agonije i bolesti gorih od svake kazne. Gledati vlastito, ma bilo koje dijete, kako kopni bez ikakve nade, e to je za ubiti se.

„Nek’se ljudi zabavljaju i vesele, ali cilj je plemenit“, rekla je Slavica, komentirajući sav onaj poznati svijet što se pred kamerama polijeva ledenom vodom kako bi ukazao na ALS ili amiotrofičnu lateralnu sklerozu, znanu i kao Lou Gehrigova bolest.

Malo kasnije, u jednom televizijskom, kratkom intervjuu, Slavici Horvat je postavljeno pitanje koje se sve ovo vrijeme, od prve kante i prvog izazova, prešućuje. A ono glasi: kakva je, ali tačno, korist za oboljele od toga što su mokri George Bush i Novak Đoković, Hamdo Lipovača i Jose Mourinho?

Odgovor, u nešto slobodnijem, ali još uvijek tačnom prijevodu, glasi: nikakva! Sredstva prikupljena u Ice Bucket Challengeu, namijenjena su istraživanjima opake bolesti i neće se, uglavnom, ma nikako, trošiti na liječenje onih što im tijelo odumire. Naravno, nije to za osudu, sasvim suprotno, samo što ne treba zaboraviti kako ozbiljna istraživanja bilo čega traju dugo, traže i puno vremena i puno novca, dok oboljeli od ALS-a, kako kaže Edo Popović, od dijagnoze do mučne smrti imaju najviše četiri godine nečega što se smatra životom, iako nije ni blizu.

„Već je dovoljno problematično što farmaceutske kompanije za koje se pretpostavlja, a one se takvima prikazuju, da pridonose socijalnoj pomoći – nude socijalnu pomoć u svrhu svojih ekonomskih interesa.  Smatram da je taj pritisak industrije, koji guši slobodu u znanosti, jedna od najvažnijih pojava koja se mora razotkriti“, rekla je Teresa Forcades, španska časna sestra, benediktinka i jedna od najoštrijih kritičarki takozvane industrije zdravlja.

Istina, o socijalnoj pomoći zarad ekonomskih interesa je govorila nekim drugim povodom, ali je, naravno, pogodila suštinu. ALS je, naime, rijetka bolest, toliko rijetka da uglavnom ne postoji registar oboljelih i kao takva je, jednostavno, neisplativa onima što su korporacijske interese izdigli iznad općih.

E. zbog toga su, u isto vrijeme, makar na onu hladnu vodi gledali različito, u pravu i Edo Popović i Slavica Horvat. Cilj Ice Bucket Challengea je plemenit, jer bez njega se u istraživanja amiotrofične lateralne skleroze neće ulagati ništa, a u boljem slučaju tek malo, zanemarivo malo više, ali je cijeli taj cirkus zbilja oblik estradizacije tuđe muke i patnje onih koji su imali dvostruku nesreću: da se razbole i da se razbole od bolesti čije liječenje nije profitabilno.

Tako, dakle, svaka kanta hladne vode pomaže ali i podsjeća kako ljudski život može biti, ma jeste ustvari, proporcionalan profitu od njegova održavanja. Od ALS-a, prosto, nema zarade, pa nema ni razloga da se pacijenti sa tom bolešću tretiraju drugačije nego kao statistička pogreška.
Savremena industrija zdravlja, vidimo i ovoga puta, ne postoji da bi nama ili bilo kome od nas bilo bolje, već da bi njenim vlasnicima bilo odlično.  Jednako, industrija novih medija i njena pravila ne pomažu da se neki problem, barem dubinski prikaže, već ga isključivo čine zabavnim. Negdje između, u užasnoj patnji su osobe poput Edine pokojne majke ili Slavicinog sina.

Farmaceutske i slične kompanije funkcioniraju – da, grubo je poređenje, ali ni stvarnost nije ružičasta – poput nacističkih radnih logora: oni od kojih ima koristi se ostavljaju na životu neko vrijeme, dok služe zapravo, dok se nemoćni i teško bolesni odmah odstranjuju, jer se od njih ne može izvući nikakva korist. U prijevodu, nešto „nježnije“ kazano, u lijekove protiv, nazovimo ih, općih bolesti, često i nategnuto opasnih, ulaže se koliko treba, istraživanja koštaju koliko treba da koštaju, a prije svake epidemije krene histerija u medijima čija je neovisnost ograničena interesima oglašivača. Sa druge strane, tamo na marginama spleta interesa – on je, taj splet, daleko opasniji i gori od svakog sukoba interesa – ostaju ljudi kojima se, možda, i može pomoći, ali se od toga ne može zaraditi.

Zbog svega, od Ice Bucket Challengea može i ne mora biti koristi. Nije, naime, od suštinske važnosti skupljeni iznos, već to koliko će se puta zbog histerije oko ledene vode, za početak, postaviti pitanje o tome mora li se i o zdravlju govoriti u godišnjem finansijskom izvještaju o poslovanju, jezikom brojeva i sa radošću ako je ulaz veći od izlaza.

A ako se, na kraju, ispostavi da mora, džaba su se kvasili od Washingtona do Sarajeva i obratno.

Reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najnovije