Radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba

Idemo Lijevo

19. 06. 2015. u 00:00:40

Shares:0

Dok se širom Bosne i Hercegovine dešavaju politička previranja, interne i eksterne kombinacije ko će gdje i u koje fotelje od državnog do mikroopštinskog nivoa (jer svaka fotelja zlata vrijedi!), da se nastavi postdejtonsko odumiranje države i političko uzdizanje međeda, radnici i radnice tuzlanske Dite su izveli završni desant kako bi otkatančili i odkantali dugogodišnje manipulisanje njihovim pravima na rad, normalan život i egzistenciju. 

Piše: Aleksandra Petrić, Radiosarajevo.ba

Pokrenuli su proizvodnju sami, daleko od privatizacijskih ugovora i uprkos prijetnji koju nosi stečajna uprava i namirenje povjerilaca. Njima je očito odavno dosta igranke koja se vodila i vodi iza njihovih leđa, daleko od njihovih glasova i potreba koji nikome nisu bili bitni. Kalkulatori su radili godinama i odnosili šanse da će se pogoni Dite opet napuniti muškarcima i ženama koji su živjeli i žive za ovu fabriku i hrane svoje porodice od poštenog rada. 

Ovih dana bruje mediji i društvene mreže, diglo se dosta ljudi da ih podrži.

I ja to želim. Odrasla sam u radničkoj porodici i dobro znam šta znači živjeti i školovati se od radničke plate. Nositi kecelje ispod kojih proviruju ručno pleteni džemperi od ostataka vune i farmerke koje se nose koliko izdrže, pa i preko, bijele startasice sa tamnoplavim pertlama koje se svakog vikenda žuljaju četkom. Svi smo bili isti, i niti sam ja cijenila druge, niti su mene procjenjivali po marki koju sam nosila na sebi, nego koliko sam spremna i sposobna da učim, radim i rastem u odgovornu osobu. 

Za moga oca su postojala tri jasna pravila: štela je zabranjena stvar, niti jedan posao nije sramota i ljudi se dijele na dobre i loše, drugih podjela nema. On odavno nije živ, a njegovi zakoni su i danas validni, nikada nisu prestali da budu dio mog života.  

Odlučnost radnika i radnica tuzlanske Dite me je podsjetila na ova pravila i  stoga vjerujem u proizvode njihovih ruku. Tražiću, kupovaću i koristiću njihove proizvode i želim da ih uvijek ima dovoljno za sve tanjire, lonce, kuhinje i kupatila, za sav veš koji se u ovoj zemlji treba oprati. 

I mirisati bijelo, domaće, naše i najbolje. Da se u vijesti širom Bosne i Hercegovine vrati dio koji će govoriti o proizvodnji, fabrikama u koje svaki dan odlaze, redovno rade i primaju platu žene i muškarci, rastu bruto društvenog proizvoda, izvozu proizvoda koje su napravili. O običnim ljudima koji rade i čija se radnička prava žive u stvarnosti. Ove druge, koji se godinama prebrojavaju i ne mare ni za šta drugo osim toga koliko je dubok njihov vlastiti džep, da u njega što više stane, znam sve. 

I ne želim više slušati njihove priče. Dosta je. 

Sa druge strane Evrope, Manuela Carmena i Adu Colau, dvije žene kojima je važno da građanke i građani osjete normalan život, su položile zakletve i postale gradonačelnice Madrida i Barselone. Prva dugogodišnja sutkinja, izjavila je da želi slušati glasove običnih ljudi, koji ne koriste kitnjaste titule kako bi razgovarali sa gradskom upravom. Druga, dugogodišnja aktivistkinja protiv deložacija radnika čiji su domovi opterećeni hipotekama najavljuje borbu za njihovo zaustavljanje, uspostaviti standarde minimalnih mjesečnih plata, smanjiti troškove komunalnih usluga, smanjiti u gradskoj administraciji. I još mnogo toga. 

Njima je dosta elita koje lagodno žive na brežuljcima, u skrivenim komšilucima u kojima se ne čuje buka grada i autobusa. Oni svoje povlastice multipliciraju svakodnevno i žive jeftino na račun bezobrazno skupih života onih kojima sistemski rezači svakodnevno isključuju struju, vodu, plin, i izbacuju ih na ulicu, jer uplata rate nije legla na banku. 

Elite namiruju sebe, veoma precizno, a svima ostalima, kako bude. I ako bude. Nema u tome nikakve razlike između njih i fantoma sa bosanskohercegovačkih Beverly Hillova.  

Podržite radnike i radnice tuzlanske Dite i kupujte ono što proizvedu. Jer oni i one su vi. 

Ja toliko.

Banja Luka, 18. Jun 2015.