Feminizam (ni)je za svakoga

Radiosarajevo.ba
Feminizam (ni)je za svakoga

Pratim blog “Žene protiv feminizma“ koji se u posljednje vrijeme intenzivno promoviše na društvenim mrežama. Prate ga i mediji u Bosni i Hercegovini i regiji, većina neutralno, na izvolite čitateljicama i čitateljima. 

Piše: Aleksandra Petrić za Manjine.ba

Žene širom svijeta postavljaju svoje fotografije sa porukama zbog čega ne trebaju feminizam i zašto je on suštinski loš, pogrešan i kakva zla on savremenom svijetu donosi. Tu ima svega. Poruka u vezi reproduktivnih prava koja niko ne ugrožava, seksualnog i rodno zasnovanog nasilja koje je imaginarno i majčinstva koje nema alternative. 

Tu su i kratke priče u kojima žene žive vlastiti profesionalni uspjeh i imaju partnere koji im pomažu, poštuju ih i uvažavaju, i stoga ne trebaju druge žene da ih podsjećaju na nezaposlenost i nasilje sa kojim se svakodnevno suočavaju u njihovim kućama. Daleko bilo. Poruke takođe govore o potrebi žena da zaštite budućnost vlastite djece, kako bi ona živjela u svijetu u kome polne i rodne odrednice neće upravljati njihovim životima i učiniti ih diskriminisanim, nesretnim i neshvaćenim ljudima. 

U nekim od ovih poruka žene govore o opresiji kojoj su bile izložene i iz koje ih nisu izbavile feministkinje i stoga im ne trebaju, jer nisu korisne. 

Ima tu i poruka u kojima jedne žene govore kako druge žene nemaju potrebe za feminizmom jer zanemaruje da i muškarci imaju prava, govori o opresiji muškaraca nad ženama koja ne postoji, zagovara i promoviše mržnju prema muškarcima i govori o tome kako su žene slabe, nezaštićene i neravnopravne. 

Ima tu još mnogo toga, ali ovo je suština. Ono što je važno jeste da većina ovih poruka, pored toga što označava feministkinje kao mrziteljice svega i svačega, govori i o samopoštovanju, ličnoj unutrašnjoj snazi, jednakosti, vrednovanju različitosti, međusobnoj podršci muškaraca i žena, što su suštinske vrijednosti koje i feminizam podržava, odnosno za koje se nesumnjivo zalaže. Feminizam koji poznajem ne odriče ničija prava, niti ‘jede’ muškarce. 

U njemu nema straha od jednakog pristupa obrazovanju, zapošljavanju, životnim mogućnostima i potrebama, nema zatvaranja očiju pred nasiljem prema ženama i djevojčicama koje je svuda i koje se manje kažnjava nego pogrešno parkiranje, prekoračenje brzine ili krađa. U njemu takođe nema krilatica poput ‘kakvo si ti muško kad ne možeš vreću na leđa uprtiti i u svojoj kući šakom od sto lupati, ili kakvo si ti žensko kad želiš studirati elektrotehniku ili šumarstvo i možeš sama u kafani sjediti i pivo piti, ili želiš biti sama.’ 

Jesi muško, nisi žensko, nisi muško, jesi žensko. Ili možda nisi nijedno od ovoga, nego nešto treće i onda te moram zabetonirati i sakriti da te niti ja niti drugi ne gledamo, susrećemo, volimo.

Moj feminizam ne djeli pravdu na taj način, on u stvari uopšte ne dijeli pravdu, već traga za njom i njoj teži, ne na štetu jednih, drugih ili trećih, već za život svih slobodan od bilo kakve mržnje. 

Svakodnevno u okviru svoje mikro porodice od dvije žene, jedne male i jedne velike samo po godinama, razgovaramo o ženama i muškarcima, o njihovim ulogama, šta mogu raditi i šta ne i kako žene i muškarci žive u našoj zemlji i u drugim zemljama. Ona, po godinama mala žena, svakoga dana čuje da ne postoje racionalni razlozi zbog čega ona mora biti manje vrijedna i imati manja prava samo zbog toga što je žena. 

I pored toga, svaki dan iz škole dolazi sa apsolutnim istinama da žene ne mogu učiniti mnoge stvari, jer se tako priča. Prije par dana sam joj ispričala kako je u Turskoj, zemlji u kojoj žene već dugo žive slobodne i jednake u zakonima, jedan od muškaraca čija se riječ sluša jer vodi zemlju kao političar, rekao da se žene ne trebaju smijati u javnosti. 

I još je rekao da su žene mnogo pod uticajem serija sapunica koje promovišu opuštene životne stilove, te da ne bi trebale voziti auta i koristiti telefone jer satima na njima u stvari samo razmjenjuju recepte. Mala žena je odćutala nekoliko minuta i onda rekla: “To za serije, to razumijem. One su baš glupe i u njima žene samo hodaju okolo našminkane i plaču bez kraja. Ili se bezvezno zaljubljuju, što je bljutavo. 

Za telefone si i sama rekla da su štetni ako se puno koriste. Auto ne može imati svako, jer ima siromašnih ljudi koji ga ne mogu kupiti, a žene su često siromašne. Ali smijanje?! Zašto se žene tamo ne bi trebale smijati na ulici? Smijeh je barem besplatan i koristan. 

Da li je tom političaru neko rekao šta je smijeh i kako se može opasno razboljeti osoba koje se ne može smijati?” 

Rekla sam joj da slično misle i mnoge male i velike žene u Turskoj i da su mu to otvoreno i pokazale slikajući se nasmijane i šaljući svoje fotografije internetom u svijet. Ona je rekla da je to super i da će sigurno upaliti. Mala žena još mora da uči, a moram i ja sa njom. Bilo bi dobro kada bi i Bulent Arinc, zamjenik premijera Turske, koji je pokušao zabraniti smijeh ženama na ulici, shvatio da mora učiiti, kao i mnoge žene koje su ustale protiv feminizma. Jer nema apsolutnih istina, kao što nema ni pravde tamo gdje vladaju zabrane koje važe samo za jedne. Jer su muško, jer su žensko. Ili nisu muško ili nisu žensko. Ili su nešto sasvim različito.

I sasvim svoje.

(Banja Luka, 6. avgust 2014. godine)

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najnovije