Radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba

Fabrika radnicima

03. 06. 2015. u 00:00:00

Shares:0

Priča bi, izgleda, mogla imati sretan kraj: nakon godina agonije izazvane smrtonosnim koktelom karikaturalnog političkog kadroviranja i divljom privatizacijom, tuzlanska Fabrika deterdženata „Dita“ je slobodna teritorija pod kontrolom svojih zaposlenika koji se spremaju na pokretanje proizvodnje.

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba 

Tvornica koja je na kraju rata imala sedam puta više zaposlenih nego u, recimo tako, terminalnoj fazi privatiziranosti, godinama nije proizvela ni dva deca tekućine za pranje suđa. Ipak, njeni su radnici učinili sve da famozni strateški partner, sarajevska „Lora“, nakon što je rasprodao većinu zaliha, ne odvuče i mašine, laboratorijsku opremu, slike sa zidova, da ogradu ne proda u staro željezo i na kraju oglasi prodaju 82.000 kvadrata zemljišta, koliko fabrika i fabrički krug zauzimaju. Godinama su Tuzlaci i Tuzlanke čuvali poduzeće da bi, konačno, otvaranjem stečajnog postupka dobili priliku da mu promijene sudbinu, da od „Dite“ ne ostane spomenik tranziciji zarastao u korov. Istina, posljednjeg dana ovog mjeseca zakazana je Skupština povjerilaca, ali ako se pokrenu mašine, valjda će i njima biti jasno da se, ako ništa, ne mora žuriti s konstatiranjem smrti tvornice.

Inače, „Dita“ još uvijek ima uskladištenih proizvoda, nema tu neke velike štete od nerada, malo je nešto prokislo, ali ništa strašno, a niko od radnika, bez obzira na zanimanje, nije zaboravio kako se ono pravi 3D ili Ava. 

Privatizacija je proces pretvranja nečega u ništa

Sve, dakle, izgleda kao u socijalističkoj bajci: praksa je pokazala da je privatizacija proces pretvranja nečega u ništa, proizvođači su odbranili sredstva za proizvodnju, pa su sada ušli u fabriku i spremaju sve da iz nje izađu gotovi proizvodi koji će podijeliti mjesto na policama trgovačkih centara s onim iz uvoza...

E, da je sve kao što nije, ne bi u „Diti“ morali vjerovati da će kupci imati dovoljno para i pameti da umjesto praška iz nečega i od nekuda, kupe onaj što ga je napravio komšija s petog i mater od one male što igra odbojku u kadetskom timu mjesnog kluba. 

Da država nije odumrla tamo gdje najviše treba da postoji, proizvodi „Dite“ bi bili jeftiniji od konkurentskih, stranih, ne zato što tuzlanski radnici vole raditi za male pare, već zato što bi različitim carinskim i drugim propisima uvezeni prašak za veš i deterdžent za suđe bili skuplji taman toliko da se, jednostavno, Tuzlanki, općinskoj činovnici ili doktorici, Tuzlaku, vozaču viljuškara ili profesoru bosanskog, ne isplati kupiti nešto na čemu piše „zemlja porijekla Austrija“. 

Da je, također, sve kao što nije, da država nije odumrla tamo gdje najviše treba da postoji, „Dita“ bi se na tržište vratila proizvodima čija cijena ne odgovara realnoj, jer bi realnu bili ukalkulirani i troškovi modernizacije opreme, obnove, izgradnje... ali bi razliku između nje, te realne i maloprodajne cijene, pokrivale subvencije za domaće proizvođače. I sve tako dok tuzlanska fabrika ne bude spremna za famozno otvoreno tržište i nadmetanje na njemu.

Da je, još jednom, sve kao što nije, da država nije odumrla tamo gdje najviše treba da postoji, „Dita“ bi imala zagarantirane mušterije: bolnice bi čaršafe, vojska i policija uniforme, prali Avom, tanjire bi u studentskim menzama, zatvorima, kliničkim centrima i skupštinskim restoranima, čistili 3D-om, a umjesto glupavog zakona o javnoj nabavi, postojao bi onaj o javnom, zajedničkom interesu; interesu da „Dita“ postoji, radi i razvija se, otvara nova radna mjesta, da zarađuje, na kraju, dovoljno da sponzorira gradski košarkaški klub i opremanje biblioteke za slijepe i slabovidne; da svojim radnicima isplaćuje plate od kojih se živi, školuju djeca, ide na more, a kupnja nove veš mašine i promjena bojlera ne podrazumijeva hod po rubu obiteljskog bankrota. 

Priča o „Diti“bi, da se vratimo na početak, mogla imati sretan kraj, ali dabogda. 

Sve je, znamo, drukčije i naopako i oni što su fabriku odbranili od tajkunske ofanzive mogu samo vjerovati da će im komšije i sunarodnjaci znati pametno izabrati, da se uvoznici neće utaliti i spuštati cijene dok „Diti“ ne postane isplativije ugasiti se nego raditi, da njihovih ruku djela neće završiti na dnu zabačenih polica u trgovačkim centrima, da niko ko treba prati uniforme, čaršafe i tanjire neće zastupniku kakve strane tvrtke javiti koliku je cijenu „Dita“ ponudila na tenderu, pa da se on, taj zastupnik, u javnu nabavku uključi s dovoljno manjom i zato sigurno bude izabran... 

Protekcionizam, kako se još zove uloga države u zaštiti vlastite proizvodnje i, naravno, to se podrazumijeva, svojih radno sposobnih i svih drugih građana od naizgled slobodnog tržišta, nije, ma šta neoliberali o tome imali za reći, nikakav ostatak socijalizma niti njegov derivat, nije čak ni patent zemalja u kojima su sredstva za proizvodnju bila zajednička, kao što nije ni ljevičarsko sanjarenje koje se u praksi pokazalo kao pogubno i tako više puta. 

„Nakon što od protekcionizma izvuče sve što može, Amerika će za 200 godina prihvatiti slobodnu trgovinu“, rekao je junak američkog građanskog rata i kasniji predsjednik Ulysses Grant. Njegov mandat, istina, nije bio primjer zdravog odnosa vlasti i oligarha, ali ovo što je rekao tek je zagovaranje nastavka ekonomske politike koju je postavio prvi ministar za finansije SAD-a Alexandar Hamilton. On se, Hamilton, 1789. – prije, dakle, 226 godina! – zalagao za protekcionizam, javne radove, bankarski sistem u većinskom američkom vlasništvu (jer kapital, ma koliko šutjeli o tome, ima nacionalnost), ma sve što danas mora ukinuti svako ko zatraži pomoć od MMF-a ili Svjetske banke... 

Priča o „Diti“ bi, da se vratimo na početak, mogla imati sretan kraj, ali dabogda. To što je, nakon godina agonije izazvane smrtonosnim koktelom političkog kadroviranja i divljom privatizacijom, tuzlanska fabrika pod kontrolom svojih zaposlenika koji se spremaju na pokretanje proizvodnje, moglo bi nešto značiti da je sve drukčije od ovoga kako jeste, da i nas nije usisao sistem u kojem, zapravo, Tuzlaci, kao i mnogi, mnogi drugi, nemaju nikakvu šansu, jer i oni, kao i mnogi, mnogi drugi, nemaju državu tamo gdje je najvažnije da postoji. Ovo što imamo i oni i mi je tek servis za izdavanje ličnih karata i proizvodnju problema za, parafrazirajući Sidrana, svako rješenje. Sve drugo je potpalo pod takozvano slobodno tržište, ono koje samo sebe regulira tako da ostavlja žrtava i štete koliko i jedan kraći rat konvencionalnim oružjem. 

Reakciju možete poslati autoru na e-mail: [email protected]radiosarajevo.ba.