Radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba

Emir, jedan od nas

15. 04. 2015. u 00:00:00

Shares:0

Emir Spahić, kao što je najavljeno i kao što je očekivano, više nije igrač Bayera iz Leverkusena. Iako je tridesetčetverogodišnji reprezentativac Bosne i Hercegovine imao ugovor do 2016. godine, uprava njemačkog kluba rekla mu je aufwiedersehen ranije, proteklog vikenda, zbog tuče sa zaštitarima na stadionu. 

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba 

Rastanak je, kako se to kaže, prošao korektno: Emir Spahić je, kako se to još može reći, svjestan da je usr'o i šefa i stanicu i dva kilometra pruge, zahvalio svima i tim istim svima poželio sreću u svijetloj budućnosti. Vodstvo Bayera se zahvalilo Spahiću za sve što je napravio, pravno se osiguralo od dodatnih problema i jedno divno prijateljstvo je završilo bez cike i vriske, sudova i advokata.

„Emir, einer von uns“, poručili su navijači pomenutog kluba, malo prije nego je Bild prvi objavio vijest o tome da bosanski stoper može komotno kući, u Dubrovnik. „Emir, jedan od nas“, napisali su na transparentu, ali kao da nisu. 

Spahića posebno vole oni što utakmice gledaju s južne ili sjeverne okuke: dobar je to igrač – da nije, ne bi ni vidio Bayera – borben, žilav, s trideset i četiri zna biti i energičniji i izdržljiviji od nekih dvadesetogodišnjaka. Emir je, međutim, jedan od nas i to je, ispada, njegov najveći problem. Ne, da ne bude zabune, nije on kažnjen zbog bosanskih korijena, niti zbog toga što je rođen u Hrvatskoj, ni zato što je, kako se u Njemačkoj nazivaju oni iz bivše Jugoslavije, Balkanac. Emir Spahić je, međutim, napravio nešto što je tako tipično za područje iz kojeg dolazi, rub Evrope u kojem za svako moguće pravilo postoji iznimka. 

„Samo sam branio brata! Kunem se Bogom. Briga me za kaznu, mogu mi raskinuti ugovor, briga me! Redari su uvrijedili i moju porodicu i mene, a ja ću, dok sam živ, braniti brata i porodicu“, izjavio je Spahić nakon što je objavljen snimak na kojem se vidi njegov sukob s radnicima na stadionskom osiguranju. 

Nije, nema razloga, Spahić izmislio povod svoje reakcije. Kao što, uostalom, još niko nije ustvrdio da su redari bili nježni prema Emirovom bratu Alenu. Bit će da su, fakat, fizičku silu začinili verbalnim nasiljem, jer ni u Njemačkoj za posao čuvara na stadionu ne traže diplomu filozofskog fakulteta i poznavanje osnova bontona.

No, što još znamo o onome što je prethodilo marisani? 

Iako je zbog povrede zamijenjen, Emir Spahić je uz teren dočekao kraj utakmice njegovog tima i Bayerna. Na istom mjestu je sreo brata Alena i neku njegovu ili zajedničku raju, to uopće nije važno. E, onda su svi zajedno pošli u VIP ložu.  

Prema nekim, slobodnijim prijevodima tekstova iz njemačkih novina, preko tribine se nikako, ali nikako, ne smije ići tamo gdje se okupljaju privilegirani. Prema drugim, Alen Spahić i njegova pratnja nisu imali dozvolu da s istočne, pređu na zapadnu tribinu stadiona, ispod koje su se, na kraju, potukli s osiguranjem.

Kako, dakle, god pogledali, braća Spahić i društvo su pokušali proći putem kojim se ne smije ići. Sve poslije nije bilo muzika, već nadgradnja problema izazvanog željom da se prekrše pravila, a baš to, kršenje pravila uz već neku izliku – nema veze, nije strašno, nikome ne smeta, on je poznat pa može... – razlikuje neuređena od uređenih društava, odvaja carstva nereda koji, istina, zna biti šarmantan u manjim količinama, ali u većim izluđuje, od onih mjesta na kojima se pravila, jednostavno, poštuju sve dok ih ne zamijene nova, po mogućnosti kvalitetnija. 

Ima jedna lijepa, smiješna priča o tome, ne znam je li istinita, što ne znači da nije poučna. Glavni junak je, je li, jedan, neki naš, uspješan vlasnik restorana, parajlija koji je za, recimo, deset, petnaest godina, prešao put od izbjegličkog kampa u Munchenu, do novog modela Mercedesa. Uglavnom, taj je naš zarađivao dovoljno da ne mora strahovati od svake kazne za prelazak ulice na krivom mjestu, bacanje smeća u park, pušenje u bolničkoj čekaonici ili parkiranje na trotoaru. Uhvatio je, usput, ritam rada saobraćajne, komunalne, neke već policije i izračunao da će u prosjeku jednom mjesečno biti kažnjen jer parkira blizu svoje kafane, tamo gdje je inače zabranjeno. Dobio je jednu kaznu i platio. Za mjesec dana je stigla druga i gazda je uredno iskeširao koliko treba. Treći puta je završio kod psihijatra. Lijepo su mu objasnili da samo osoba s ozbiljnijim psihičkim problemom tri puta radi ono za što zna da se ne smije i zbog čega je već dva puta kažnjena. 

Izlazimo na ulaze i ulazimo na izlaze i to nam nimalo nije čudno - zato je Emir jedan od nas!

Vratimo se sada, vrijeme je, na BayArenu, pod zapadnu tribinu, malo prije nego će sijevnuti šake, na početak puta kojim je, jednostavno, zabranjeno ići u VIP ložu. Da li bi, valja se upitati, došlo do tuče da su Emir i Alen Spahić pitali mogu li prečicom, pa nakon odgovora da ne mogu, otišli tamo gdje sav svijet, onaj s privilegijama, ulazi? Možda i bi, ali bi Emir Spahić i dan-danas bio član Bayera iz Leverkusena, liječio povredu kod vrhunskih doktora, lagano se spremao za utakmice reprezentacije Bosne i Hercegovine... A da li bi bilo, naredno je pitanje, uvreda, šamara, štoceva i pratećih radnji da su oba Spahića i pridružena delegacija odmah, iz prve, malo prohodali do službenog ulaza, stigli do VIP lože i nazdravili Spezijem? Naravno da ne: nije od, valjda, kraja Drugog svjetskog rata u Njemačkoj neko kažnjen jer je prešao ulicu na pješačkom prijelazu, uredno ušao na ona vrata na kojima piše „ulaz“, pored table s oznakom da je pušenje zabranjeno žvakao nikotinsku žvaku, stare novine bacio u kontejner na kojem piše da je za papir ili parkirao na parkingu.  

„Emir, einer von uns“, napisali su na transparentu navijači kluba iz Leverkusena i - slagali. „Samo sam branio brata! Kunem se Bogom“, rekao je Emir Spahić. I jeste, ali na krivom mjestu, tamo gdje ni njemu ni, naročito bratu, nije bilo mjesta. E, zato je Emir naš i jedan od nas. Mi, kako kaže jedna stara pjesma grupe Major, izlazimo na ulaze i ulazimo na izlaze i to nam nimalo nije čudno. Zapravo nam je toliko prirodno da smo se spremni potući za pravo da kršimo pravila. 

 Reakciju možete poslati autoru na e-mail: [email protected]radiosarajevo.ba.