Radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba

Bošnjački Izrael

17. 06. 2015. u 09:30:09

Shares:0

Oni su dvanaesti igrač...: Misli se, je li, na navijače, one fudbalske, a ne na posjetitelje boks mečeva iako je bivši jugoslavenski reprezentativac Aziz Salihu nakon jednog pobjedničkog izlaska iz ringa i, valjda, u trenutku moždanog udara kazao da je publika bila (i) njegov dvanaesti igrač! 

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba 

Kako su oni, ti fudbalski navijači, dvanaesti, dakle igrač više, onaj koji presuđuje, tako ih se i tretira: ne kao gledatelje koji organizirano dolaze na stadion jer to eto hoće, već kao važan, neizostavan, ključni element uspjeha onih jedanaest što inače na fudbalskim stadionima – igraju fudbal. Dvanaestom igraču se, samim tim, podilazi što je više moguće, a sve što on radi je u službi veličanstvene atmosfere, ma koliko bilo protivno zakonima, glupo ili, kao nedavno u Zenici, odvratno u nastavcima. Kada se, ipak, više ne može biti gluh, nijem i slijep; kada, u prijevodu, dvanaesti igrač usere preko svake mjere, onda je to, naravno, djelo neodgovornih pojedinaca kojima je cilj... Neki jeste, uglavnom. Na kraju, a tako uvijek biva kada se zaboravi podjela poslova po njihovom značaju za konačan cilj, taj dvanaesti igrač sebe ozbiljno shvati i na stadionske okuke najmanje ide zbog onoga što se ispred njih događa. Evo, uostalom, jedne upute s Facebook stranice BH Fanaticosa, koja o, nazovimo ih, aktivnim navijačima, podosta govori: „Nemojte pratiti tekmu, jer nakon 90+ minuta ćemo i onako saznati rezultat, postoji i repriza koju možemo gledati kada god poželimo, a dan na tribini nema REPRIZU!“. Pasivni su, da ne bude zabune, navijači koji dođu na stadion „pratiti tekmu“.

Plava boja na bijelome platnu...: I bez ljiljana vezenih u zlatu, kako je već glasila jedna ratna popevka, već s Davidovom zvijezdom u sredini -  tako izgleda zvanična zastava države Izrael, ona što su je neodgovorni pojednici, njih na stotine, ako ne i više, grupisani u dvanaestog igrača, pregazili na putu za Bilino polje. U svijetu organiziranog navijanja cilj je što više uvrijediti suprotnu, protivničku stranu, pa makar i sloganima i djelima koja su potpuno suprotna onome što se, inače, zagovara i u civilstvu i na tribinama. I nema, naravno da nema, veze ako se pređe granica apsurda i zađe duboko s one strane pameti. Tako, primjera radi, navijači nekih bosanskohercegovačkih klubova na utakmicama protiv sarajevskih timova psuju žrtve Markala ili pjevaju „Oj Srbine proklet bio, što Koševo nisi zapalio“. Isti ti navijači nekih bosanskohercegovačkih klubova, u drugim prilikama urlaju: „Ubij, ubij Srbina“. Smisao navijanja, makar do pola, ako ne i više, da ponovimo, jeste što brutalnije uvrijediti protivnika, samo... Igrale su u Zenici do sada reprezentacije raznih država: Norveške, Belgije, (grčkog dijela) Kipra, Turske, Španije, Estonije, Grčke i tako redom, ko će to popamtiti, ali nije niti jedan jedini puta zabilježeno da su BH Fanaticosi gazili po njihovim zastavama. Po izraelskoj jesu. Ritualno. Ne, istina, strojevim korakom, ne đonovima vojničkih čizama, bez oružja u i svastika na rukama, ali isto kao da jesu.

Antisemitizam u kontinuitet

Kama, kolac, Jasenovac: Da je neko tamo 1987. sklepao rimu „nož, žica, Srebrenica“, proglasili bi ga ili budalom ili pjesnikom amaterom u uzaludnom pokušaju da se izrazi o već nečemu. Nakon jedanaestog jula 1995., „nož, žica, Srebrenica“ ima samo jedno značenje. Ono odvratno i ono koje bi u iole pristojnijem društvu nosilo makar jednogodišnju robiju zbog širenja vjerske i rasne mržnje, negiranja genocida i slavljenja zločina. Kao što, u recimo Njemačkoj, poricanje ili minimiziranje Holokausta podrazumijeva privremeni, duži boravak iza rešetaka. Da fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine igra sa Austrijom, poruka „Auf Wiedersehen Osterreich“ značila bi koliko i isto što „Goodbye Wales“  ili kao transparent na kojem bi bisalo „שלום ישראל“ („Doviđenja Izrael“). BH Fanaticosi uzvikivali su u Zenici, na stadionu Bilino polje, „Juden Auf Wiedersehen“, ne zato što nikako nisu mogli naučiti poruku sličnog sadržaja na hebrejskom, već zato što „Jevreji doviđenja“ izgovoreno na njemačkom jeziku još od Drugog svjetskog rata – čiji je kraj živo dočekalo 4.000 bosanskohercegovačkih Jevreja, od 14.000 koliko ih je bilo 1941. - ima posebno značenje. Kao i „nož, žica, Srebrenica“ nakon ovog zadnjeg, našeg.  

Antisemitizam u kontinuitetu: Navijači Bosne i Hercegovine, kako oni sa stadionskih okuka, tako i oni ispred malih ekrana, su inače antifašisti, osim kada situacija nalaže drukčije i kada nisu antisemiti. I ne govore to samo fotografije gaženja zastave Izraela, uzvikivanje parole „Juden Auf Wiedersehen“, niti skandiranje Palestini za vrijeme intoniranja himne reprezentacije kojoj su dva Edina dala tri gola. O tome, o čistom antisemtizmu u Bošnjaka, mogao bi, ustvari već jeste, nešto reći treći Edin, prezimenom Osmić, širim narodnim masama poznat kao Edo Maajka, a na sreću nešto užim i kao meta zbog toga što mu je supruga Jevrejka iz Izraela. Naravno, reći našem čestitom čovjeku da je antisemita, znači uvrijediti ga i potaknuti da se sjeti ubijene palestinske djece zbog koje, eto, mrzi Izrael. Pitati ga zašto ga jednako ne pogađaju i još neka djeca, ona koju u Ukrajini ubijaju ruski speratisti ili ona što ih Boko Haram otima po Nigeriji, jednako je kao i objasniti mu da je pravdanje antisemitizma izraelskom rasističkom politikom i terorom nad Palestincima, navlas isto opravdanjima zagovornika te politike zločinom nad Jevrejima u Drugom svjetskom ratu. Ćorav posao u zemlji u kojoj je, da i to ponovimo, bez posljedica moguće negirati genocide, od onoga u kojem je ubijeno 10.000 Židova Bosne i Hercegovine, do ovoga u kojem je, samo za nekoliko dana jula, u Srebrenici ubijeno nešto manje Bošnjaka. 

Sat i vrijeme: „Kao Bosanac, nisam manje Hrvat zato što nisam samo Hrvat – zbog tog aksiomatski jednostavnog samoodređenja (...) sam davno zaradio budalastu etiketu izdajnika i otpadnika“, piše Ivan Lovrenović u uvodu zbirke eseja Isus u Ahmićima. „Kao Srbin iz Republike Srpske nisam manje Bosanac zato što nisam samo Bosanac“, mogao bi kazati Ognjen Vranješ, fudbalski reprezentativac Bosne i Hercegovine, kojem su navijači iste te reprezentacije poručili: „Ognjene zakasnio si. Tvoj sat je otkucao“. Misli se, ako već neko ne zna, na sat kojim je Vranješ prekrio tetovažu na kojoj su bile granice Republike Srpske. Na istoj utakmici na kojoj su mu navijači odlučili izmjeriti vrijeme, Ognjen Vranješ je izborio jedanaesterac iz kojeg je BiH povela. Može li se, da skratimo, biti Srbin, Republiku Srpsku ne smatrati prolaznom nepogodom i u isto vrijeme igrati – pri tome dobro – za reprezentaciju države čiji je sastavni i ustavni dio Republika Srpska? Ognjen Vranješ pokazuje da se može. Može li se, međutim, navijati za reprezentaciju države čiji je sastavni i ustavni dio Republika Srpska i pri tome određivati prihvatljivu mjeru srpstva i hrvatstva kako u nogometnom timu, tako i u BiH općenito? BH Fanaticosi očito misle da može. I da, usput, imaju pravo na to jer su većinom Bošnjaci i samim tim najveće žrtve posljednjeg rata, što među najbrojnijim narodom u Bosni i Hercegovini nije historijska činjenica nego stanje svijesti. Nešto slično, jako slično stavu da su prava države Izrael na tlačenje Palestinaca neograničena, jer su Jevreji najveće žrtve Drugog svjetskog rata. Inače, nije loše podsjetiti se kako među viđenijim Bošnjacima ima onih što odavno zagovaraju, recimo tako, izraelizaciju bosanskohercegovačkog društva ili, nešto jasnije, bošnjački Izrael do Drine. Dakle državu i društvo u kojem će žrtve i potomci žrtava nekažnjeno moći mjeriti granice Ognjenu Vranješu ili u ime navodne solidarnosti sa stradalima u Gazi, na tečnom njemačkom, kao nekada u dvadesetom vijeku, kazati: „Juden Auf Wiedersehen“. I onda se, kao da ništa nije bilo, pojedinačno ili kao famozni dvanaesti igrač, nastaviti kleti u Bosnu i Hercegovinu, Jednu i Jedinu ili, a može i istovremeno, zgražati nad fašistima u okolini kojima iz trave rastu svastike, a sa suda izlazi rehabilitirani duh đenerala Draže Mihailovića

Reakciju možete poslati autoru na e-mail: [email protected]radiosarajevo.ba.