Bosansko proljeće, repriza

Radiosarajevo.ba
Bosansko proljeće, repriza

Godišnjica početka protesta koji su poznati i kao „Bosansko proljeće“, obilježena je proteklog vikenda u Tuzli, Sarajevu, Zenici... Malo nakon što je ljevičarska Syriza u Grčkoj dobila oko trideset i pet posto glasova birača na izborima, a španski, jednako lijevi Podemos, u Madridu, na prvom predizbornom mitingu, okupio oko sto hiljada ljudi, ogorčeni bosanskohercegovački građani su podsjetili kako za godinu dana od demonstracija nije promijenjeno baš ništa. Bilo ih je, tih naših ogorčenih, ako hiljadu i to sve skupa i repriza, dugo najavljivana i stalno očekivana je neslavno propala.

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba

Ništa to, da se razumijemo, nije čudno ni neočekivano: u životu, za razliku od pozorišta - u kojem se glumci, sa svakom novom izvedbom, sve više uigravaju, razumiju i bolje funkcioniraju na sceni -  reprize nisu bolje od premijera. Pogotovo kada je i „predstava“ postavljena spontano, da bi, dok je trajala, svako probao nešto i da režira.

Ni država, ni društvo se, da ponovimo, nisu promijenili. Ista je i patnja onih što su prije godinu dana tražili pokretanje proizvodnje i nova radna mjesta, adresirajući svoje zahtjeve prema nigdje, uvjereni da o tome što žele mogu pregovarati s vlašću – bilo kojom.

Prije tri, četiri godine, ako ne i više, Hrvatska televizija je nekim čudom emitirala prilog iz rumunskog grada Cluja, gdje je Nokia, prava Nokia, još dok joj je išlo odlično, otvorila tvornicu s dvije hiljade radnih mjesta, što u neposrednoj proizvodnji, što u administraciji. Dogovor je bio da će Finci naučiti Rumune da sklapaju mobitele, dok će Rumuni za Fince malo popraviti infrastrukturu. Naravno, ovo drugo je zapelo, pa se nešto kilavilo, ali je fabrika normalno radila. Do jednom. E, onda su pogoni razmontirani, zaposleni otpušteni, uz otpremnine u iznosu od deset prosječnih plaća ili po pet hiljada maraka na ruke.

Kakve, ali tačno, veze s nama ima Nokia u Rumuniji?

Dakle, u Rumuniji, koja je u Evropskoj uniji, prosječna plaća u fabrici na kojoj je pisalo Nokia je bila – 500 (slovima: pet stotina) maraka! Inače, prosjek se, da ponovimo iako znamo, računa tako što se zbrajaju i plaće čistačica i menadžera, a sve u svijetu u kojem ne postoji zakonski definiran odnos najnižih i najviših primanja. Nema, ali ni na mapi, Finca koji će svaki mjesec, dvadeset i dva radna dana, po osam sati, biti na poslu za petsto maraka. Nema ni Nijemca, Austrijanca, Francuza, Šveđana, Danca... Dvije hiljade Rumuna je, međutim, s pjesmom na usnama išlo u pogone, sve dok ih, pogone, ne Rumune, nije donijelo u Aziju, tamo gdje je prosječna plaća manja od one u Cluju.

Pitanje se, znam, nameće: kakve, ali tačno, veze s nama ima Nokia u Rumuniji? Odgovor je: suštinske, iako je danas nemalo onih u BiH što misle kako je plaća od 500 maraka nešto najbolje što im se za života može dogoditi.

Za objasniti, prvo treba digitron i malo mašte. Zamislimo, dakle, Nokiu kod Gornjeg, može i Donjeg Vakufa. Jesmo? Bravo. Sada zamislimo četveročlanu porodicu u kojoj muž i žena rade za Fince i zajedno zarade hiljadu maraka. Neka im, a mora, stanovanje košta tristo mjesečno – računajući i struju i vodu i odvoz smeća... – pa neka za hranu potroše samo sto pedeset, jer, kao, imaju malo bašte, pa svoje kokoši, kozu u hodniku i vlagu u stanu koja pogoduje uzgoju gljiva. Uglavnom, kada plate što moraju i kupe hranu, njih četvero na raspolaganju imaju još 550 maraka. Podijelimo to s trideset, pa s četiri i ispadne da svaki član familije ima četiri i pol marke dnevno za odjeću, obuću, školovanje, članstvo u biblioteci, kartu za kinu, socijalni život i hobi.

Tako, eto, izgleda kapitalizam u kojem država ne pokreće proizvodnju, ne otvara radna mjesta i ne propisuje odnose u primanjima, dok vlasnik kapitala iznajmljuje rad na otvorenom tržištu na kojem je ponuda uvijek veća od potražnje, pa je, automatski, i cijena niža. U tom kapitalizmu država, kanton, federacija, jedinica lokalne samouprave, neki racku te vrste, služi da, kako se to lijepo kaže, stvori uvjete za privrednike, investitore, vlasnike kapitala, koji onda, ako im se prohtije, mogu mašine rastaviti i prodati u staro željezo ili ih, u komadu, prenijeti tamo gdje je rad jeftiniji i, naravno, profit veći.

„Ti su prosvjedi bili neosporno antisistemski, usmjereni protiv aktualnih vlasti. No, kako su u BiH gotovo uvijek u nekoj kombinaciji svi na vlasti, to su bile demonstracije protiv kompletnog političkog establišmenta. Takve su bile mete: izgorio je i dio zgrade Predsjedništva BiH u centru Sarajeva, iznimne simboličke vrijednosti. Prošlogodišnje demonstracije i plenumi u BiH iznimno su važni za vježbanje demokracije, kao što su to kod nas bili, recimo, Facebook prosvjedi. Ali, njihova politička težina bliža je nuli“, piše Snježana Pavić u zagrebačkom Jutarnjem listu, osvrćući se na propast reprize prošlogodišnjeg ustanka i precizno detektira prirodu protesta iz 2014.
Oni, ti protesti, nisu bili antirežimski, već upravo antisistemski, u startu i prije niza pokušaja njihove zloupotrebe, usmjereni ne na određenu stranku ili koaliciju, već na sistem kao takav.

Onaj sistem u kojem, po prirodi stvari, niti jedna vlast ne može ispuniti osnovne i njima bliske, posljedične zahtjeve ustanika: revidirati privatizaciju i nacionalizirati nezakonito ili mimo javnog interesa privatiziranu imovinu, otvoriti fabrike, u postojećim pokrenuti proizvodnju i odrediti minimalnu, a dostojanstvenu cijenu rada, nepotrebne savjetnike i ostale stranačke glodavce zamijeniti korisnim radnicima u administraciji, umanjiti privilegije vlasti, uvesti poreski sistem u kojem najviše plaćaju oni koji najviše i zarađuju...

Dok nema organizacije koja će krik očajnika pretvoriti u politički program

Isti je, kada se sve sabere, razlog nedovoljnog uspjeha prošlogodišnjih protesta, izbornih rezultata iz oktobra 2014. i katastrofalnog repriznog izdanja „Bosanskog proljeća“. Baš kao što je isti korijen uspjeha Syrize u Grčkoj ili budućeg trijumfa Podemosa u Španiji. I te su zemlje, naime, doživjele kolaps, ogorčeni građani su izašli na ulice iz očaja, izveli pokaznu vježbu demokratije i... Iza ovog „i“ kod nas je još uvijek prazan prostor, a u Atini i Madridu su energiju ogorčenih u politički pokret sa težinom daleko većom od nule kanalizirali Alexis Tsipras ili Pablo Iglesias. Kako su, dakle, oni rasli, tako je padao „politički establišment kao takav“, jer ni on, poput našeg, nije mogao odgovoriti na zahtjeve ulice. A oni, da ponovimo, nisu takvi da se traži povećavanje stranih investicija i deregulirano tržište rada, već sasvim suprotno – da država, kanton, federacija, jedinica lokalne samouprave, neki racku te vrste, pokrene proizvodnju i otvara radna mjesta. Taj i takav sistem se, ako već nekome nije jasno, zove socijalizam. Može i, ali kao prelazna faza, državni kapitalizam.

Nije, dakle, za ovu priliku bitno ime, već činjenica da od svih osamsto pedeset osam stranaka u BiH, niti jedna jedina ne nudi ono što ogorčeni građani traže. I dok je tako, dok nema organizacije koja će krik očajnika pretvoriti u politički program, čija je težina proporcionalna rastu podrške birača, ne treba se nadati kako će, bez obzira na broj učesnika, svaki naš ustanak biti nešto više od vježbanja demokratije, s manje ili više uspjeha. No, nije to nužno loše: bolje je, naime, pričekati, nego biti izmanipuliran i sagorjeti u zamjeni loših gorima ili gorih lošima, na što se, inače, svode promjene upakirane u izborni proces. 

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najnovije