Radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba

Borba za mir se nastavlja

31. 10. 2015. u 00:00:29

Shares:0

Prije tačno petnaest godina, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija je usvojilo Rezoluciju 1325, o ženama, miru i sigurnosti, s namjerom da se osiguraju i učvrste odgovornosti država članica i usmjeri pažnja javnosti na široko rasprostranjena kršenja prava žena u zemljama opterećenim oružanim sukobima i onim koje su neposredno izašle iz rata.

Piše: Aleksandra Petrić, Radiosarajevo.ba

Osigurati puno učešće žena u mirovnim pregovorima, izgradnji mira i političkom odlučivanju, i njihovu sigurnost od različitih oblika nasilja i diskriminacije predstavljaju suštinske ciljeve ove rezolucije, kao i nekoliko drugih koje su nakon nje usvojene. 

Rezolucija 1325 usvojena je pet godina nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, procesa koji je donio varljivi mir u Bosnu i Hercegovinu, i u kojem nije učestvovala niti jedna žena. Danas hiljade žena i dalje žive u ovoj zemlji, bez pristupa pravdi zbog zločina koje su preživjele tokom rata, bez senzibilisane i efikasne podrške i mogućnosti da zaštite svoja osnovna ljudska prava. Bosna i Hercegovina je po drugi put usvojila Akcioni plan za primjenu Rezolucije 1325, i njegova primjena u praksi je u velikoj mjeri usmjerena gotovo isključivo na osiguravanje brojčane zastupljenosti žena u snagama sigurnosti i osnovnu obuku o sadržini ove rezolucije. Ostale mjere su nedovoljno vidljive u praksi, i ne postoje specifični javni budžeti koji bi sistemski i kontinuirano bili usmjereni na ostvarivanje ove globalne međunarodne politike. 

Žene u ratom pogođenim područjima vjeruju u snagu žena i ne odustaju od postavljanja pitanja, zahtjeva za ostvarivanjem sigurnosti žena i njihovog punog učešća u izgradnji mira

Protekle sedmice bila sam dio grupe žena iz Gruzije, Jermenije, Azerbejdžana, Konga, Iraka, Kurdistana, Sirije, Izraela, koja je uz podršku Fondacije Kvinna till Kvinna iz Švedske učestvovala u brojnim diskusijama, radionicama, panel prezentacijama i sastancima u New Yorku, organiziranim u okviru obilježavanja petnaestogodišnjice usvajanja Rezolucije 1325. U većini od ovih zemalja sukobi traju, još uvijek nesmanjenom žestinom, i žene su svakodnevno izložene nasilju, ostaju nevidljive i nemaju pristupa mjestima pregovaranja i odlučivanja o prekidu sukoba i miru. Važno je reći da one, bez obzira na to, svakodnevno prelaze ratne granice, otvaraju i ostvaruju sigurne prostore za žene u kojima razgovaraju, sarađuju, međusobno se slušaju, podržavaju i zajedno djeluju prema centrima moći koje kontrolišu gotovo isključivo muškarci. Žene u ratom pogođenim područjima vjeruju u snagu žena i ne odustaju od postavljanja pitanja, zahtjeva za ostvarivanjem sigurnosti žena i njihovog punog učešća u izgradnji mira, kao i održivog razvoja u kojima se prava žena i rodna ravnopravnost ostvaruju u praksi. 

Proces izgradnje mira u kojem se kao važno prepoznaje pitanje ostvarivanja prava žena i njihove sigurnosti mora uključivati i muškarce, i mora biti biti usmjeren na zajedničko djelovanje protiv rodno zasnovane diskriminacije i nasilja. Postoje pozitivni primjeri djelovanja u tom pravcu, i uključuju muškarce koji su ostvarili nemjerljiv doprinos u borbi za sigurnost žena i ostvarivanje ženskih ljudskih prava na život bez nasilja. U prošlu srijedu, u zgradi Ujedinjenih nacija u New Yorku, bila sam na prikazivanju dokumentarnog filma Čovjek koji liječi žene: Srdžba Hipokrata (The Man Who Mends Women: The Wrath of Hippocrates), belgijskog režisera Thierryja Michela, koji govori o dr. Denisu Mukwegeu, ginekologu osnivaču Panzi bolnice u provinciji Bukavu, u istočnom dijelu Demokratske Republike Kongo. Dr. Mukwege je svoj život posvetio podršci i liječenju žena i djevojčica koje su preživjele silovanje tokom dvadeset godina rata u ovoj zemlji koja spada među najsiromašnije države na planeti. On ne samo da osigurava hirurške intervencije i spašava živote žena, već im pruža psihološku, emocionalnu i svaku drugu pomoć i podršku tokom procesa oporavka, u kojem su one, u pravilu, odbačene od porodica i zajednica u kojima žive. Osim toga, dr. Mukwege čini stalne napore u okviru zajednice da uključi muškarce u sprečavanje silovanja i drugih oblika nasilja protiv žena. 

Dokumentarni film o dr. Mukwegeu je teška i emotivna priča o ženama u Kongu koje žive u kulturi nasilja protiv žena kao oružju rata, i herojima koji čine nemoguće da im osiguraju dostojanstvo, siguran život i mir. Gledajući film, vidjela sam žene, male i velike, u svakom kutku svijeta, koje se bore za život bez nasilja koje nisu tražile niti uzrokovale. I žele mir. Ove žene žive i u Bosni i Hercegovini, svuda oko vas, i nasilje u kojem žive je i vaša stvar. I moja. Dr. Mukwege je samo mali djelić ljudskosti i ličnog osjećaja odgovornosti za djelovanje koje predstoji svima.

U New Yorku je ovih dana bilo mnogo žena koje su ispričale svoje priče o miru i sigurnosti. Slušala sam ih i dijelila svoja iskustva. Svuda po Manhattanu, mogla sam vidjeti muškarce i žene, mokre kose, s kartonskim čašama kafe u rukama, ruksacima na leđima. Žurili su svojim putem, ne osvrćući se na nas. 

Ujedinjene nacije proslavljaju svoj sedamdeseti rođendan. Amerika i dalje živi, globalne politike se donose i usvajaju, tu prekoputa, svakoga dana. 

Mi smo se vratile kućama. Borba za mir se nastavlja. 

Pratite forum portala Radiosarajevo.ba - registrirajte se, komentirajte, predlažite teme!