Radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba

Sergej Katastrofenko - život i djelo

31. 01. 2016. u 12:02:45

Shares:0

Želio bih ovom prilikom da čitaocu u povjerenju obznanim sljedeće: ja često pričam sam sa sobom. Nisu u pitanju ozbiljni dijalozi u kojima se sa zamišljenim protivnikom ili prijateljem razglabaju ili razmjenjuju ideje, niti se, zapravo, tokom tih verbalnih (samo)megdana razmjenjuju ikakve misli.

Piše: Aleksandar Hemon za Radiosarajevo.ba

Naprotiv, misli imaju vrlo malo veze s tim opsesivnim ponašanjem—najčešće se sebi obraćam glasom i naglaskom sarajevskog jalijaša koji nekome (meni, uglavnom) prijeti: "Šta je, ba? Šta ho'š? M'rš u pi*ku materinu!" Ili: "Šta je, bolan, šta gledaš? Vid' ti glave!" Često je to (auto)brbljanje zapravo eksperimentisanje sa zvucima riječi, sklapanje nakaradnih, besmislenih neologizama koji onda moraju biti izgovoreni. To je ponašanje izraz nekakve podsvjesne, živčane energije koja konstantno traži izlaz u jeziku, a možda i simptom straha od tišine, od manjka sopstva. Sigurno za to postoje ime i dijagnoza (Tourret sindrom?), ali nemam potrebu da se liječim—pisanje mi je terapija uz pomoć koje uspijevam da kontrolišem i usmjerim tu podzemnu energiju.

Ali u nekom od tih suludih, eksperimentalnih monologa ukazalo se ime Sergej Katastrofenko. Tokom rečenih monologa—da nastavim s ovim povjeravanjem—ponekad sklapam monstruozna imena uz pomoć sljedeće formule: Sergej plus predmet/koncept/osjetilno iskustvo na koji se doda nastavak –enko, čest u ukrajinskim ili ruskim imenima (Tkačenko, recimo). Tako su se u mom oštećenom umu znali ukazati kako Sergej Ajfonenko, tako i Sergej Vonjenko, a bogami i Sergej Hohštaplerenko. Svi si ti Sergeji uginuli po mračnim kutovima mog mozga—svi, to jest, osim Sergeja Katastrofenka.

Potpuno sam svjestan da mi sa svakom rečenicom ovog teksta strmoglavo opada autoritet ozbiljnog pisca i mislioca, ali—vjeruj mi, čitaoče—ovo ide u nekom pravcu.

Elem, Sergej živi, iako nema ni stablino lice, niti tijelo, akamoli glavu (Vid'ti glave!), zato što je drug Katastrofenko zapravo simptom sveprisutnosti katastrofe, što je jedan od centralnih, organizacionih i narativnih principa čitavog mog—a, da se ne lažemo, i našeg —života. Iako engleska/američka riječ catastrophe ima porijeklo, kao i Sergejevo prezime, u grčkoj riječi katastrophe (od καταστροφή, što znači, otprilike,  prevrtanje, preobrat), niko od Amerikanaca koje ja znam ne upotrebljava tu riječ s lakoćom s kojom mi njom baratamo. Na engleskom, catastrophe je velika stvar, rezervisana za spektakularne događaje: uragane, zemljotrese, cunamije i slične nepogode. Što se nas tiče, katastrofa je riječ jednako primjenljiva na gužvu u tramvaju, na smog u Sarajevu, na neistisljivu bubuljicu koja se na nosu ističe prije izlaska u grad, na spoznaju da nema hljeba a ručak je na stolu, na rat, na Dejtonski ustav kao i na cjelokupnu Bosnu i Hercegovinu, na prljave čarape po kući posijane, na mog oca (kad, recimo, moja majka, iritirana gorespomenutom sjetvom čarapa uzvikne: “Ti si, ćale, katastrofa!”), na pucnjavu u Parizu, na svjetski finansijski poredak, na američku demokratiju, na artritis u mom koljenu zbog kojeg više ne igram lopte, na nesposobnost Liverpoolove odbrane da devera s kornerima, na izbjeglice koje se utapaju po Mediteranu, na Irak i ISIL i sve krvoločne insane koji misle da je sva mudrost u jednoj, jedinoj knjizi itd.

Katastrofa je, drugim riječima, stanje svijesti duboko ukorijenjeno u traumatiziranoj podsvijesti

Katastrofa je, kao što moja pametna sestra sažeto definiše, "zamišljeno (nekad i stvarno) ovaploćenje najgoreg mogućeg ishoda date situacije". Katastrofa je, drugim riječima, stanje svijesti duboko ukorijenjeno u traumatiziranoj podsvijesti. Tu, dakle, udarnički radi Sergej Katastrofenko, čiji je zadatak da na svijet usmjerava svoj reflektor i svjetlom katastrofe osvijetli sve od najsitnijih (prljave čarape) do najkrupnijih stvari (rat). Povrh toga, Sergejev zadatak je da reguliše neprestano očekivanje onog najgoreg i s tim vezanu organizaciju izbjegavanja i/ili deveranja sa najgorim mogućim ishodom.  Ja ne znam šta bih bez Sergeja, kojeg volim kao brata, ali istovremeno sanjam da ga se zauvijek kutarišem, dabogda mu se sjeme zatrlo. 

Kako bi, dakle, izgledao život bez Sergeja? Šta je suprotno od katastrofe? Moji roditelji, koji su, kao i mnogi iz njihove generacije, eksperti po pitanju katastrofe, tvrde da je njena suprotnost tzv. normalan život. A kako se može definisati taj famozni normalan život? Ako je vjerovati mojim roditeljima, normalan život je usko vezan za predvidljivu stabilnost i s tim vezanu zamislivu budućnost. Normalan život, kaže moja majka, zavisi od stabilnosti države, unutar koje se onda može osigurati egzistencija za djecu, njihovo obrazovanje, gdje je moguće pretpostaviti da će biti nekog napretka. Normalno se živi kao da će sto godina biti mir, i čak ako rat bude sutra, neće moći ozbiljnije oštetiti tu stogodišnju infrastrukturu. Normalan život, tvrdi moj otac, ima nijanse, može (predvidljivo, često) biti uljepšan nekim stvarima: sportom, pjesmom, pčelama, djecom. Normalan život, drugim riječima, život je koji su moji roditelji živjeli u Sarajevu otprilike dvadeset osam godina, sve dok nije stigla ratna katastrofa i sve to razorila.

Normalan život je, tako, ograničen i obilježen katastrofom, jer oni koji su katastrofu jednom iskusili, zauvijek je ponovo očekuju. Sergej je, tako, zaposlenik i Kombinata Normalan život. Normalan život je, nakon iskustva katastrofe, definisan zapravo samo njenim privremenim odsustvom, i kao takav je zauvijek izobličen. Nakon katastrofe, normalan život je parodija onoga što se živjelo prije katastrofe. U tom, novom, normalnom životu, sve je lišeno one unutrašnje, metafizičke stabilnosti, te tako može da nagovještava neke nadolazeće katastrofe. Čak i samo odsustvo znakova buduće katastrofe je potencijalni simptom—kao što onomad nismo mogli zamisliti katastrofalnu budućnost koja nas je zapala i napala, tako smo i danas vječito nespremni i živimo kao da će sto godina biti rat, bez ijednog dana mira, koji je ionako samo puko odsustvo rata. Istovremeno, svaki oblik predvidljive stabilnosti, ma kako neudoban, izgleda kao situacija u kojoj bi se nekako i moglo živjeti. Svaki napor da se poremeti ta teško zarađena stabilnost, neizbježno proizvodi strahovanje. Zato se čitav i isključiv politički program BiH stranaka zasniva na obećanju jadne ali predvidljive budućnosti: nas znate, kakvi god da smo, a bez nas će biti katastrofa. Sergej Katastrofenko otud radi i kao savjetodavac bosanskim političkim uhljupima.

Kaže nauka da su genetske modifikacije prouzrokovane traumom nasljedne—da djeca onih koji prežive neku katastrofu nose, tako rekuć, u svom genetskom kodu sjećanje na nju. Ako je tako, postoji mučna mogućnost će se Sergej Katastrofenko—kockaste glave, koščatih prstiju i smrdljivog daha—u nekoj budućnosti ukazati mom potomstvu. Ali ja ću učiniti sve—počevši od trenutka nakon ove rečenice—da Serjoža iz moje podsvijesti nikad ne izađe, makar ga morao i golim rukama zadaviti.