Proljeće u Tokiju

Radiosarajevo.ba
Proljeće u Tokiju

U filmu Yojimbo, Kurosawinom remek-djelu, Toshiro Mifune je ronin, tj. nezaposleni samurai, koji tumarajući po Japanu nabasa na selo unesrećeno sukobom između dvaju bandi. Gladan, Mifune se nađe u krčmi u kojoj za jelo nema ništa osim riže. Merhametli krčmar mu poda riže iako on nema ni pare, a onda mu objasni katastrofalnu situaciju: selo je u unakrsnoj, zločinačkoj vatri između dvije istovjetne bande. Scena u kojoj Mifune sluša krčmara i štapićima halapljivo utovara rižu jedna je od mojih omiljenih u cjelokupnoj istoriji svjetske kinematografije, mada ne znam da objasnim zašto. Iz nekog razloga, uvijek sam čeznuo da probam tu rižu, uvijek mi je izgledala nevjerovatno ukusna, mada mi je bilo jasno da je ono zbog čega izgleda kao poslastica zapravo glad siromašnog ronina. Nikad nisam pojeo zalogaj riže, a da se te scene nisam sjetio.

Piše: Aleksandar Hemon za Radiosarajevo.ba

Prošlu sedmicu sam proveo u Tokiju kao učesnik književnog festivala, u slobodnom vremenu tragajući, takorekuć, za rižom iz Yojimba. Moje poguzijske avanture vrijedne su posebne kolumne—nigdje se na svijetu ova guzica nije više nego u Tokiju obroku radovala—ali bih ovom prilikom htio samo izvijestiti da samurajsku rižu nisam našao. Za početak, u Tokiju nije bilo primijetne gladi—po prvi put na svojom bjelosvjetskim putešestvijama nisam vidio nikoga da na ulicima velikog grada prosi ili spava. Vidio sam, međutim, čistača kako usisava stepenice na ulazu u metro, koji, uzgred budi rečeno, radi besprekorno. Vidio sam kako svijet za vrijeme špice stoje u redu da uđe u voz, pun k'o oko. Vidio sam red i poredak na grobljima i među oblakoderima, svu tu komplikovanu geometriju. S Yukiko sam lutao po kiši ulicama Yanasena, koji je ona opisala kao Latinsku četvrt Tokija, a onda smo ušli u stolarsku radnju s najljepšom štokrlom na svijetu, gdje je stolar imenovao i objasnio Yukiko raznovrsne alatke dok mi je ona prevodila, povremeno proizvodeći japanske zvuke čuđenja: ("O! O!"). Na ribljoj tržnici vidio sam ludilo od riba, od kojih su neke izgledale tako volšebno da su bile ili radioaktivne ili ugrožene, vjerovatno oboje. Čak i najprobirljiviji turista bi bio zadovoljan čudima koje sam vidio.

Ali nijedno čudo nije bilo ni blizu Sulejmana. Na osmom spratu knjižare od osam spratova, tokom svoje spisateljske večeri, spazio sam čovjeka koji mi je bio upadljiv ne samo zato što je bio jedan od rijetkih ne-Japanaca, nego i zato što mu je na reveru blistala zvijezda petokraka. Kad me je javno upitao (na engleskom) šta mislim o protestima u BiH, potvrdila se moja sumnja da je naš. Dok sam mu potpisivao knjigu (englesko izdanje), malo smo popričali. Upitao me je, između ostalog, u koju sam sarajevsku gimnaziju išao. Dao mi je svoju vizit kartu na kojoj njegovo ime (ali ne i prezime) bilo ispod riječi Tokyo Spring—pojasnio mi je da se radi o anarhističkoj grupi čiji je on član i aktivista. Upoznao me je sa svojom prijateljicom Japankom, upitao koliko ostajem, i tu smo se pozdravili.

Ali radoznali vrag ne voli da leži: sutradan sam mu poslao e-mail, pozvao ga da se družimo. Našli smo se na metro stanici Shinjuko i otišli na kafu. Mene uvijek zanimaju putanje naših ljudi: kako su dospjeli ti gdje jesu? Sulejman mi je dao samo naznake: porijeklom iz Gradačca, proveo je dobar dio svog djetinjstva u Francuskoj, odakle je prije dvadeset i kusur godina, prateći ljubav, zabasao u Japan. Dvije-tri ljubavi kasnije, još uvijek je tu. Njegova trenutna partnerica je profesorica sociologije čija je specijalnost siromaštvo. I kako mu je, pitam ga. "A vidiš", kaže. Bio je zaposlen kao nastavnik engleskog i francuskog, ali ga je onda otpustilo nakon što je zahtijevao svoja radnička prava: plaćen odmor, osiguranje itd. Sad je nastavnik - ronin koji uz podršku svog sindikata tuži tu školu. Ne voli on nikako taj kapitalizam, taj konzumerizam (miješa engleske i naše riječi), a bogami ni taj japanski fašizam. On i njegov anarhistički kolektiv su organizovali demonstracije povodom posjete premijera hramu posvećenom japanskim žrtvama rata, među kojima se nalaze i ratni zločinci. Protestovali su i protiv zataškavanja posljedica nuklearne katastrofe u Fukushimi—Sulejman pije samu uvoznu vodu. On, očigledno nije Japanac, te se tako postavlja pitanje—mada ga ja nisam postavio—što on to radi sve što radi. "To ti je ta solidarnost", kaže. "Borba za pravdu. Mora se."

Poslije smo "nogama" (tj. pješke) otišli u štab, koji je zapravo kafić u kojem se anarhisti i drugi politički zainteresovan svijet sastaju, gledaju filmove, slušaju koncerte i predavanja i učestvuju u žučnim diskusijama. Kafić drže njegova prijateljica koju sam bio upoznao i njen muž. Oni su veterani aktivisti—muž je nosio kecelju sa crveno-crnim amblemom evropske antifašistiko-anarhističke grupe. U ćošku je bila oprema za DJ-a, uza jedan zid je bila polica puna knjiga na kojoj sam prepoznao Jacka Kerouaca, na baru i sečiji bile su taktički raspoređene žute mačke, na zidovima crveno-crvene anarhističke zastave, uključujući i onu CNT-a, katalonskog anarhističkog sindikata. Lista pića uključuje kubansko i peruanskog pivo, kao i "Zapatista capuccino" koji se pravi od kafe uzgojane u Chiapasu—na ambalaži za kafu je slika Subcomandate Marcosa, ili barem nekoga sa maskirnom kapom.

Pričao sam tako sa Sulejmanom i japanskim parom, popio sok, slikao se s njima. Fini ljudi, meni se čini, barem utoliko što ih ovaj svijet od nepravde i belaja žulja dovoljno da za svoja ubjeđenja žrtvuju mogućnost udobnog, anastetiziranog života u gradu u kojem se stepenice u metrou usisavaju a riže uvijek za svakoga ima.

Budući turista ne samo u Tokiju nego i u Sulejmanovom životu, ne mogu znati u kojoj su mjeri korijeni njegovog nezadovoljstva i s tim vezanog anarhističkog aktivizma zapravo u onome što se odoka može nazvati bosanskim iskustvom: osjećanjem da je svijet izvaljen iz baglama i da nikad neće biti kako treba, iako se niko ni ne sjeća, niti može da zamisli, kako zapravo treba. Kako god da su Sulejmanove lične baglame izvaljene, nakon što sam ga upoznao postala mi je zamisliva mapa svijeta na kojoj su bosanske zastave pobodene na svim mjestima, od Tokija do Tuzle, gdje se gladan svijet raduje posnoj riži, gdje se premijeri klanjaju ratnim zločincima, gdje je se (najmanje) dvije bande međusobno uništavaju, gdje nas neka gadna nepravda žulja.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najnovije