Aleksandar Hemon

Aleksandar Hemon

Priča o hrabrom čovjeku

29. 05. 2016. u 07:00:00

Shares:0

Kad je rat u Foči počeo, Kemalu je bilo osamnaest godina.

Sa roditeljima i bratom Emirom se isprva našao u kućnom pritvoru, gdje su ih često maltetirali četnici, mnogi od njih komšije. Među njima je bio i Kemalov najbolji drug, koji mu je dva-tri puta silovao mater. Poslije su mu oca i majku odveli na Velečevo, farmu svinja i kokoški, a njega i brata u zloglasni KP dom, gdje su bili zatvoreni sa drugim Bošnjacima.  Povremeno su ljudi odvođeni na "ispitivanje" koje je zapravo bilo iživljavanje, i od kojeg su svi strepili, a koje je obavljao izvjesni Zelja, bivši komšija. A onda su 21. juna odveli Emira. Devet godina stariji od Kemala, i on mu je bio najbolji drug. U ćeliji je Kemal mogao čuti kako Zelja muči Emira dok ga ovaj moli: "Nemoj, Zelja, šta sam ti uradio?" Kemal brata više nikad nije vidio. Zna da je ubijen, ali ga nikad nije našao. Kad je 2005 dobivao američko državljanstvo, Kemal je dodao bratovo ime svome i tako postao Kemalemir. Zelja je poslije rata bio osuđen za silovanje, a kad je odslužio kaznu, vratio se u Foču. Kemalemir ga je tamo našao i tražio da mu kaže gdje mu je brat, za šta je Zelja zahtijevao 20,000 KM. "Ja nisam ubica", kaže Kemalemir. "Nije do mene da mu sudim, Bog će ga kazniti. Ja samo hoću da nađem brata."

Kemalemir je u KP domu bio osamnaest mjeseci. U jesen 1993, bile su u okolini Foče oštre borbe između Armije BiH i srpske vojske, koja je zatvorenika upotrebljavala kao živi štit. U živom štitu je bio i Kemalemir, kojeg je detonacija od VRB-a bacila u potok. Kad je došao svijesti, nije bilo nigdje nikoga, a on je bio čitav. Odlučio je da krene u Sarajevo. Znao se orijentisati, hranio se onim što je iskopao u baštama, a i šumskim biljkama kao što je srijemaš—divlji bijeli luk.  Trebala mu je hefta dana da dobaci do Sarajeva. Na ulazu je nabasao na srpske pozicije sa kojih se vidjelo Sarajevo u plamenu. Tu je naletio i na nekog dedu četnika, kojeg je vjerovatno zavarala Kemalemirova duga brada pa je uzviknuo: "Gori Sarajevo! Dohakaćemo im, majku li im balijsku!" U tom trenutku je Kemalemiru kroz glavu prošla Crvenkapica—ako ga ko šta upita, reći će da je nosio hrane baki.

Uspio je da doluta do pozicija Armije BiH, gdje su ga naši zarobili, bezbeli i oni zbunjeni bradom. Kemalemir nije znao ko su jer nije nikad prije vidio armijske oznake, i samo je uspio reći: "Musliman sam, iznemogao sam, dolazim iz Foče", a potom se unesvijestio. Ali Božja sudbina je bila takva da je u toj jedinici bio i njegov rođak koji ga je uspio prepoznati. Kemalemir se probudio u bolnici, na infuziji. Imao je svega 40 kg.

U Sarajevu je bio do kraja rata, a uspio se ujediniti i sa roditeljima. Završio je orijentalistiku na Filozofskom fakultetu, ali posla naravno nije bilo. Uputio se, na crno, u Njemačku, gdje se u Ludwigsburgu upirao da nešto započne, ali nije išlo, pa se vratio u Bosnu, gdje se i oženio. Jedno vrijeme je radio u sarajevskom Komunalnom, dok mu šef nije saznao ima fakultet i onda ga je prekvalifikovanog otpustio. To je bila prekretnica—tu je Kemalemir odlučio da ode. Žena mu je isprva odbijala da uopšte razmotri tu mogućnost, a onda se nevoljko složila. Dvije godine su ganjali papire za Ameriku, da bi dobacili do zadnjeg razgovora, gdje im je trebalo biti rečeno da li su prošli ili ne. Kad ga je američki službenik upitao šta bi uradio da ne prođu taj razgovor, Kemalemir mu je odgovorio: "Otvorite taj prozor, i ja ću skočiti." Dobili su papire, i otišli u Utica-u, država New York.

Jedna od stvari koja je Kemalemira morila je svijest da je homoseksualac. Spavao je sa svojom ženom zamišljajući muškarca, zbog čega se osjećao krivim. Znao je misliti da nije normalan, da je bolestan. Negdje 2003. konačno je ženi priznao da je gej, što je ona teško prihvatila. Za početak, razglasila je diljem bosanske zajednice u Utici, gdje ih je bilo 8,000, da je Kemalemir homoseksualac i da ju je zarazio AIDS-om, što nije bila istina. Kemalemir je radio kao kuhar u italijanskom restoranu, nekad i dvadeset sati dnevno, a kad je jednom otišao u Las Vegas, u kazinu je dobio $16,000. Imao je, drugim riječima, dovoljno ušteđevine da ženu isplati u razvodu. Ona je s tim parama otišla u Finsku, da se nađe sa nekim čovjekom kojeg je upoznala preko interneta. Taj čovjek je bio prevarant, pa ju je u Finskoj preprodavao. Kemalemir je morao da je otkupi i pomogne joj da se vrati u Ameriku (što je druga i duga priča).

Kemalemir se vratio na školovanje i završio za radiografskog tehničara.  Preselio se u Sjevernu Karolinu, i izgledalo je da je život krenuo na bolje, ali onda su ga sustigle sve ratne traume. Bio je i usamljen, pošto se držao podalje od BH zajednice. Krenuo je na terapiju kod doktora muslimana koji mu je pomogao da shvati da nije grešnik, da je Bog svima dao osjećanja i da se, sa biološkog stanovišta, čovjek ne može tek tako promijeniti. Pa ipak, bilo mu je teško. Preko Facebook-a je stupio u kontakt sa Dženanom, koji je živio u Vogošći. Dvije godine su se dopisivali i povjeravali. Ali kad je 2013 došao do tačke kada je često razmišljao o tome da sam sebi presudi odlučio je da ode u Sarajevo, provede vrijeme sa Dženanom, da vidi može li od toga šta biti. Kad su se prvo veče našli, čvrsto su se zagrlili i dugo ostali tako zagrljeni. Bilo im je odmah jasno da nije u pitanju tek avantura.

U roku od godinu dana, Dženan se preselio u Ameriku da živi sa Kemalemirom, a onda su se u junu 2014. vjenčali. Nova situacija je Kemalemiru povratila potrebu da se druži sa Bosancima, među kojima je bilo dosta homofoba. Bosanska džamija u Sjevernoj Karolini odbila je novčanu donaciju Kemalemira i njegovog muža, a i njihov zahtjev za članstvo. Oni, međutim, od svog zahtjeva nisu odustali. Duhovni su ljudi, muslimani koji imaju potrebu za religijskom praksom, a i princip igra ulogu u svemu tome. Kemalemir, koji je bio aktivni član islamske zajednice i često joj pomagao, smatra da nema razloga da bude isključen iz zajednice, da mu ne treba biti zabranjeno da ide u džamiju i otud nema namjeru da odustane od svog zahtjeva.

Kad sam ga nedavno nazvao da o svemu ovome s njim pričam, bio je krenuo u kupovinu za dernek povodom druge godišnjice braka. Očekivao je pedesetak gostiju, većinom naš svijet.

A, dogovorili smo se i da uskoro popričamo i o knjizi koju ima namjeru da piše i koja bi se bavila njegovim nevjerovatnim životom.