Radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba

Ovih dana

22. 11. 2015. u 00:00:37

Shares:0

Ovih dana, samo oni koji bi da svijet poravnaju i likvidiraju mu kompletno stanovništvo nisu zabrinuti za njegovu sudbinu. 

Piše: Aleksandar Hemon za Radiosarajevo.ba

Ovih dana klišei su neadekvatni da iskažu žalost, bijes i bojazan, što onda goni pošten svijet da vjeruje i tvrdi kako nema ni riječi ni načina da se izrazi ono što se osjeća. Klišea je ponestalo, ili su devalvirani, ali riječi uvijek ima i treba ih još napraviti, kao što se mora naći i način da se naizgled neizrecivo izrekne. U suprotnom, osuđeni smo na nemoćnu tišinu. 

Ovih dana, užasi i zločini u Bejrutu i Baghdadu, u Parizu i Sarajevu (i dok ovo pišem, u Bamaku) aktivirali su i pojačali ono najgore kako među onima osrednjima tako i među onima najgorima. 

Ovih je dana apokaliptični fašizam, koji se skriva iza krinke (unakaženog) islama, krenuo u ofanzivu. Masakri poput onih u Parizu i Bejrutu (i Sarajevu i Bamaku) za cilj imaju uništenje svekolikog čovječanstva, počevši od onih nasumično izabranih i osuđenih—onih koji su, ako kao i svi mi kojima nije do apokalipse, nečija djeca i prijatelji, braća i sestre, roditelji i komšije. Drugim riječima, niko nije zaštićen od ISIS-ovih ubica i njima sličnih—ako bude bilo vremena, svi će im doći na red. Da se oni kojima se ISIS-ov pristup dopada nisu ispisali (ili pali na popravnom) iz historije, znali bi da svaka apokaliptična revolucija samu sebe obezglavi i uništi. A oni koji misle da se ti apokaliptični impulsi mogu kontrolirati u političke svrhe, morali bi znati—bilo da su u Saudijskoj Arabiji ili na Otoci—da bi i njima ISIS ili neki njihov odrod mogao lako pokucati na vrata i skratiti ih za tu praznu glavu. Čitava logika ISIS-ovog projekta je da se sve—svaka država, svaka politička hijerarhija, svaki ljudski odnos koji nije sankcionisan njihovom deformisanom teologijom—poravni u kalifatsku pustoš. Njihova jedina strategija je temeljno razaranje ovog svijeta, svijeta koji strasno mrze, kao i sve one koji u njemu žele da žive.

Ovih dana je jasno da je pojačavanje sukoba do tačke međusobnog uništenja upravo njihov napoželjniji cilj. Fašisti ne postoje bez neprijatelja, i svako njihovo dejstvo je  proizvodnja neprijatelja, provociranje osvete, likvidacija međuljudskosti putem likvidacije ljudi. Kao što je san Osame bin Ladina ostvaren američkom invazijom Iraka—bez koje ISIS-a i kalifata im ne bi ni bilo—tako je histerično-rasistička reakcija zapadnog svijeta na pokolj u Parizu bila idealna posljedica čitave operacije.

Ovih dana u američkoj javnosti dominira Donald Trump, čovjek koji svoju ćelu krije vjeveričijim krznom, a Viagru ždere kao da je esctasy s ukusom Nutellae. Trump je ISIS-ov idealni partner u slobodarskoj Americi, kao što je Bush bio Bin Ladinov. Trumpov bezočni rasizam i spremnost da ga formuliše bez kozmetičkog kodiranja, aktivirao je ono najgore među onima osrednjima i onima najgorima. Prema vlastitim riječima, Trump je spreman, ako se useli u Bijelu kuću, da zatvori izvjestan broj problematičnih džamija, da registruje sve muslimane i da ih primora da nose specijalne iskaznice. Na pitanje novinara u čemu bi bila razlika između registracije američkih muslimana i Jevreja u nacističkoj Njemačkoj, Trump je novinaru odgovorio: "Ti mi kaži." Ono što je implicitno u njegovim obećanjima je, naravno, mogućnost likvidacije, koja je, istovremeno, za ISIS, mogućnost regrutacije.

Ovih dana je, kažu, teško zamisliti da bi Trump u svom fašističkom ludilu mogao biti izabran za američkog predsjednika, kao što je teško zamisliti da bi bez ozbiljnjog (ne-ISISovskog otpora) mogao uvesti registraciju muslimana. Naravno, treba se najviše pribojavati upravo onog nezamislivog--niko bolje od nas ne zna kako se lako ono nezamislivo ostvari, i kako je sve to zamišljeno i spremano od strane onih koji su ispočetka izgledali kao budale. Ali čak i ako Trump ne bude izabran, njegov govor mržnje se ne odvija na marginama društva i razuma nego u večernjim televizijskim emisijama na glavnim kanalima, kao i diljem slobodarskog interneta (na Twitteru ga prati pet miliona ljudi, uključujući i mene). Njegova retorika izražava čežnju američke desnice da se u konačnom sukobu obračuna sa svim onima koji im ugrožavaju privilegije, koji im svojim prisustvom mute vode neobuzdanog kapitalizma. Trump govori ono što drugi Republikanci iz taktičke opreznosti nisu htjeli reći, on formuliše mračne žudnje za čistom, svemoćnom Amerikom čija je snaga trenutno umanjena sabotažom onih za koje znamo ko su, brigom za slabe, kukavičlukom i sličnim osobina koji se disciplinom i okrutnošću mogu lako eliminisati. Sad kad se duh američkog fašizma ispilio iz boce, neće se moći, niti htjeti, u nju vratiti. Otud je jedina šansa Republikanske partije da na sapima tog duha jaše prema horizontu predsjedničkih izbora sljedeće godine. Trump tamo primorava, a možda i ne, Republikance da se oglase kao ponosni vlasnici američkog rasizma i mržnje, kao i da usvoje političku strategiju koja se može nazvati spaljenom zemljom i koja se sastoji od orkestracije i eksploatacije sukoba i nasilja do tačke u kojoj se ili naš ili njihov i nakon koje više nema povratka. Drugim riječima, rat, o ovom ili onom obliku. Fašisti ne mogu da postoje bez neprijatelja.

Ovih dana, oni koji nisu spremni na konačna rješenja, oni koji prepoznaju muku i tugu drugih ljudi, oni koji imaju djecu i koji bi da toj djeci predaju ovaj svijet, barem malo pospremljen, oni koji ne bi da budu topovsko meso, ili ono umotanu u eksplozivni prsluk, ne mogu da spavaju. 

Ovih dana, svijetom se kreću očajne kolone izbjeglica, bezimena djeca skapavaju i umiru, fašisti se raduju apokalipsi, dok Trump pred ogledalom tapira vjeveričiji rep.

Ovih dana, ono najgore u Americi, aktivirano nakon 11. septembra, toliko je metastaziralo da je sva prilika da će za posljedice imati rasulo i nasilje. U zraku je strah i mržnja, neizvjesna budućnost.

Ovih dana, Sarajevo kojeg se sjećam, koje volim i kojem se stalno vraćam, Sarajevo koje je preživjelo opsadu srpskog fašizma, zagađeno je salafističkim ubicama.

Ovih dana, zastave pred francuskom škola u koju idu moje kćerke su na pola koplja. Školska im odora mora biti u bojama francuske zastave, što će reći da su potencijalna meta islomofašistima, a bogami i svakojakim čistoameričkim luđacima. Moja starija kćerka ne može da spava i neki dan nas je pitala može li metak da prođe kroz zatvorena vrata.

A u Chicagu ovih dana se očekuje prvi snijeg.

Pratite forum portala Radiosarajevo.ba - registrirajte se, komentirajte, predlažite teme!