Aleksandar Hemon

Aleksandar Hemon

Kad bih bio Bijelo dugme

27. 08. 2016. u 10:04:00

Shares:0

Čudni su putevi spisateljski.

Nedavno sam tako u cilju kreativnog istraživanja preslušavao sabrana (ne)djela Bijelog dugmeta, počevši od one faze kad su se zvali Jutro pa sve do onog predratnog albuma (Ćiribiribela) gdje se nezgrapno širilo bratstvo, jedinstvo i jugoslavenstvo tako što se istovremeno pjevalo Tamo daleko i Lijepa naša. Bijelo dugme nikad nisam volio niti svojevoljno slušao—koliko se sjećam posljednji njihov album koji je prekoračio moj prag bio je Eto, baš hoću (izdat prije četrdeset godina) koji mi je neka drugarica, nesvjesna mog muzičkog ukusa, poklonila za rođendan. Ali među omladinom socijalističke Jugoslavije, nije bilo značajne razlike između iskustva ljubitelja i mrzitelja pošto je Bijelo dugme, k’o Titina slika, bilo svugdje i stalno te ih je tako bilo nemoguće izbjeći. Usuđujem se reći da je svijet mojih godina (pedesetak) koji je odrastao u bivšoj Jugi ima duboko u podsvijesti pohranjene mnoge njihove uratke, gdje isti još uvijek na različite načine djeluju: nekima po glavi rovare i idu na živce, a nekima služe kao osnova za komplikovane sisteme nostalgije i sjećanja. Otud u nekih osam sati muzike Bijelo dugmeta koji mi je tekao s interneta nije bilo što se mene tiče nijednog nečuvenog akorda, nijednog nepoznatog teksta. Bijelo dugme me nikad nije interesovalo, ali sam o njima sve znao i još uvijek znam i ne mogu da ne znam. Nisam u stanju da citiram rečenice iz vlastitih pisanija, ali da me neko probudi usred noći i kaže Dede, bona, sjeti se, de tako ti svega - ja bih iste sekunde odgovorio: Je l' ti bolje sa mnom bi ili sad uz njega.

Zalutao sam tako u dio vlastite prošlosti koji sam prezirao i izbjegavao, vratio se u takorekuć prisilni zavičaj, gdje su mi uprkos mojim dugogodišnjim naporima bili poznati svi ti ruralno-urbani predjeli prenaseljeni konjima, nanama, topovima, bitangama, bekrijama, kurvama, princezama i kopiladima, a i raznovrsnim pticama, srebrnim ribama, ružama, lipama, lalama, pelinom, ruzmarinom (koji ne vene), šašom, snjegovima i ostalim rastinjem, ždrebadima, srnama, lažnom ciganijom, još lažnijim jugopatriotizmom, kao i potjerama kurve sudbine. Taj je prostor ozvučen muzičkim derivacijama porijeklom iz najgoreg hard-rock inostranstva, kao i iz bogate tradicije pjanske vike, dreke i militantnog seljakluka. Tu se ljube ukradeni rifovi i narodne pjesme, tu se guze Van Halen, diple i dibada-diba-diba, tu lipe cvatu, sve je isto k’o i lani.

U toj zamišljenoj zemlji - gdje su i selo i grad, i bašta i imanje, izgrađeni na principima balkansko-bregovićevskog patrijarhalnog kiča i zainat temeljnim gramatičkim i logičkim principima - cure se uredno kradu i gađaju topovima ako s drugim stanu, a žene su uglavnom kurve, male moje, dike ili vještice, često u krombi kaputu ako nisu gole. Nekih se pop-muzički subjekat (Brega, da se ne lažemo) ponekad rado sjeti ili suzu pusti (pile moje), a od nekih čak i traži da mu rađa djecu kao kolačiće ili da ga porodi kao srna na snijegu. Tu ima neka tajna veza, polubauk polukruži poluevropom, dok je pun k’o lubenica mjesec iznad Bosne, a zvijezde smrde k’o bubuljice. Tu je gorespomenuti pop-muzički subjekat (tj. Brega) stari i isluženi vojnik, a u srcu antimelanholik. Tu kad ostariš niko ne kuca na tvoja vrata—ni potok s ribama od srebra, ni mlado ždrijebe vlažna oka, ni jabuka u cvatu, niko da ga jebeš. Tu se ratni plan formuliše na sljedeći način: A kad pođe pucati, preko glave ćemo se pokriti, ispod male dekice, ja i ti i zvjezdice, grickat' ćemo grožđe, čekat' ćemo da rat prođe—i baš tako rat pop-muzičkom subjektu (tj. Bregi) i prođe.

Proveo sam tako heftu dana izlažući se svakodnevno Bijelom dugmetu, što je uzrokovalo privremeno (ja se iskreno nadam) pomračenje uma, tokom kojeg sam sročio tekst u stilu Bijelog dugmeta, ako se nedajbože opet sastave:

Kad srna u krombi kaputu

ubere zumbule na snijegu,

sjeti se, kurvo lastavice, 


zrelih dunja
i otkucaja

na tvoje prozore.

 

Refren:

Ej, eeej,

Kaži mi, kaži.

Eeeej,eeej, eej.

Kurvo lastavice,

Šta ti je, bona,

Kako možeš tako,

Eeej! Eeej!

 

Loš dan, mjesec ko zlatna ribica,

Liju aprilske kiše,

Više si ih imala

Od zvjezdica u moru,

Više nego ikad ja,

Srce od lubenice.

Kaži mi, kaži,

Kako možeš takva biti,

kurvo lastavice,

A poslije plešeš ko

Da ništa nije bilo, k’o

Balerina od marcipana.

 

Refren:

Ej, eeej,

Kaži mi, kaži,

Šta ti je, bona.

Eeeej,eeej, eej.

Kurvo lastavice.

Decenijama tako već uzgajam prezir za Bijelo dugme i tu rasprodaju nostalgije, koja je počela kad je Brega prije četrdeset godina skontao da njegova generacija urbane omladine ima duboke kulturne korijene na selu na kojem su im rođeni roditelji i da je tanka linija što spaja i razdvaja narikače i električnu gitaru, a završila se najjeftinijom jugonostalgijom, koja je, zanimljivo je primijetiti, dosta prethodila samom raspadu Jugoslavije. Tom preziru sam posvećen i odan pošto je isti zapravo izraz nekakvih estetskih i etičkih principa na osnovu kojih se trudim da živim.

Ali onda sam sinoć sanjao da sam bio u svom sarajevskom stanu, i da sam iz nekog razloga iz njega izašao, a kad sam se vratio bio je potpuno prazan—neko nam je sve ukrao. U snu sam se osjećao odgovornim, brinuo sam se kako ću reći roditeljima da viče ničega nema, pošto mi se činilo da sam ja bio taj koji nije zaključao vrata i da sam otud kriv što je baš sve odneseno: i namještaj i televizor i slike i pegla i sve druge stvari kojih sam se prisjetio kad sam se užasnut prenuo iz sna. I onda sam, u pola pet ujutro po čikaškom vremenu, prebirao po svim stvarima u tom stanu u kojem sam odrastao, uključujući i mnogobrojne drangulije koje su ili već nestale ili ih nisam godinama primijetio, neupotrebljive stvari koje kupe prašinu i zauzimaju prostor, koje je teško baciti ili zato što ne znamo gdje su ili zato što su jedini dokazi da su smo živjeli živote u kojima su u svoj svojoj banalnosti imale nekakvu funkciju.  Stvari koje prezireš i bez kojih se lako može ako ih imaš, ali koje fale ako ih nema.