Aleksandar Hemon

Aleksandar Hemon

Još jedna posljednja tekma

09. 07. 2016. u 08:00:00

Shares:0

Utakmicu između Francuske i Njemačke gledao sam u Parizu...

...u bistrou na kraju rue de Bretagne, iliti u kafani kod Ive, kako je to znano kod naše raje. Ivo je rođen u Hrvatskoj,  u Parizu je već pedeset pet godina, ali mu je najvažnija identitetska odrednica vjerovatno to da se fura na motore. Ivo tamo zapravo radi za šankom po motorističkoj liniji, pošto je gazda, kaže Strašni, također moto-fanatik. Sinoć je gazda u prepunoj kafani ordinirao u šorcu i kožnom prsluku, pomažući osoblju koje se isticalo tetovažom i prstima optočenim prstenjem. Bilo je tu i nekoliko očigledno redovnih posjetilaca, uključujući i doajena s brkovima u obliku motociklističke guvernale, u zajebanim čizmama i prsluku s natpisom Hell's Angels France na leđima.

Elem, sjedili Strašni, moja gospođa i ja za šankom—a Bure, Toni i Kika napolju da mogu pušiti—i gledali tekmu u društvu motociklista i običnih francuskih civila. Prvo se pjevala Marseljeza, pa se onda vikalo na televizor, pa je onda Griezmann dao gol iz penala, na šta je kafana bila obasuta konfetama koje su upadale u čaše pa ih je onda trebalo vaditi i iz usta.  Na poluvremenu su svi navalili da se opskrbe vinom, pivom i drugim osvježavajućim alkoholnim napicima,  gužva je bila do te mjere da je Ivo, kad sam od njega tražio malo vode, na mene zarežao. Onda je Griezmann dao drugi gol, pa je kafana skandirala njegovo ima, dok je gospođa, koja je bila malo popila, pošto je velikodušni Strašni stalno u čašu dolivao, odlučila da usred tog ludila priupita Ivu gdje on voli da se tetovira. Ne znam šta joj je rekao i da li je i na nju zarežao, pošto sam i ja bio ponesen, iako nisam aplaudirao kad su iznijeli Boatenga, jer kao objektivna publika smatram da je dobar igrač i pošten čovjek. Onda se tekma završila uz skiku i vrisku, pa su onda na raskrsnici pred kafanom trubili motori i kola i pištali navijači. Poslije smo išli metroom kući i s nama su voz čekala tri tinejdžera umotana u njemačke zastave, koji su u jednom trenutku iskopali sitniš iz džepova da ga ubace u mašinu s Coca Colom i onda su tu stajali i cuclali iz iste flaše. Ukratko, mnogo je lijepo bilo.

Čovjek mojih godina rado se sjeća jedne od najboljih utakmica ikad odigranih na svjetskom prvenstvu: one u Sevilli, u polufinalu 1982, kada je Njemačka, nakon što je u regularnom toku bilo 1:1, a u produžecima su data četiri gola, izbacila na penale onaj veličanstveni francuski tim u kojem su igrali Platini, Tigana, Giresse, Tresor. To je bila ona utakmica kada je Schumacher polomio Battistona, koji je završio u bolnici s dva izbijena zuba, tri napuknuta rebra i povredom kičme, a da sudija uopšte nije svirao faul. A onda se taj isti čovjek sjeća i kako su se u Mexicu 1986. ponovo sastali Njemačka i Francuska, koja je tada bila evropski prvak  i koja je u još jednoj od najboljih ikad odigranih utakmica bila prethodno eliminisala Socratesov Brazil. U tom susretu, Njemačka je brutalno eliminisala Francuze (2:0) igrom čiji je glavna svrha bila da se pridavi klasa i maštovitost koji su obilježavali francuski fudbalski stil tih godina. U tom pridavljivanju, ključnu ulogu igrao je Hans-Peter Briegel, koji se prije fudbala bavio desetobojem i zbog kojeg sam sve donedavno srdačno mrzio njemački fudbal.

Sinoć nisam mrzio Nijemce,  zato što već neko vrijeme igraju fudbal od kojeg bi Briegelu eksplodirala glava. A i bilo mi je iskreno žao Boatenga, ne samo zato što je i dalje jedan od najboljih igrača prvenstva, nego i zato što je tipičan predstavnik tima kojeg obilježavaju igrači kao Khedira i Ozil i Can, igrači od kojih se Pegidi i drugim fašistima diže kosa na glavi. Kao što i francuske fašiste, barem još od 1998, spopada fras od tima punog tamnoputog svijeta stranog porijekla, pri čemu je čak i Griezmann (koji je portugalskog porijekla) francuskim antisemitima dosta sumnjiv. A važna je i činjenica da francuska reprezentacija svojim pobjedama pripomaže oporavak nakon trauma izazvanih prošlogodišnjim terorističkim napadima. Otud ono što je Griezmann pokazao na ovom prvenstvu ima i simboličku vrijednost—sestra mu je bila u Le Bataclanu te smrtonosne večeri u novembru i jedva je živu glavu izvukla.

Lako bi se mogao rivalitet između Francuske i Njemačke nagurati u pseudohistorijski narativ koji počinje s pruskom okupacijom Pariza 1870. (ili čak i prije) a nastavlja s njemačkom invazijom 1940. i susretima na svjetskim prvenstvima osamdesetih godina prošlog vijeka. Ali sinoć je između Njemačke i Francuske, sudeći barem prema momcima na terenu, bilo mnogo više sličnosti nego razlika—timovi su predstavljali savremenu Evropu, koja neporecivo postoji uprkos naporima svih fašista, džihadista i bridiotskih Brexita. U kome će smjeru Evropa i njen fudbal dalje ići teško je reći, ali nazad sigurno neće.

Odavno sam izračunao, i o tome pisao, kako je broj svjetskih i evropskih fudbalskih prvenstava u jednom ljudskom životu tragično ograničen—malo ko u jednom životu odgleda više od dvadeset svjetskih ili kontinentalnih prvenstava. Što će reći da se važnost svake utakmice uvećava proporcionalno dobi gledaoca. Pošto je, kako god da natežem, broj prvenstava koja su meni ostala jednocifren, svaka mi je utakmica važna na način koji sigurno nije jasan pionirima i omladini. A doći će i vakat kad će se morati odgledati i posljednja tekma, koja će iz očiglednih razloga biti najvažnija. Ako bih morao birati posljednju tekmu, ona između Francuske i Njemačke 1982. bila bi sigurno u konkurenciji; vjerovatno i ona protiv Brazila iz 1986, a možda i ona iz polufinala 2014, kad je Njemačka razmontirala Brazil uz rezultat od 7:1. A i ova sinoć bi mogla proći, ne toliko zbog kvaliteta fudbala, koliko zbog Strašnog i gospođe i Ive i Bureta i konfeta i jarana iz Anđela pakla i Griezmanna i opšte ljepote ljeta i fudbala.