Isključ-iskljač

Ima dana kada je teško pisati. Povrh uobičajene lijenosti, na mentalnoj grbači mi je tada teret svijeta u kojem muka i nepravda, zločini i glupost, beznađe i sebičnost, cvjetaju kao, čini se, nikad prije.

Piše: Aleksandar Hemon za Radiosarajevo.ba

Pokolj u Gazi, suluda, kontraproduktivna brutalnost izraelskih oružanih snaga,okrutnost običnih ljudi koji vjeruje da se mora biti okrutan da bi se preživjelo, rutinski antisemitizam, radikalizacija svih zainteresovanih, uključujući i fejsbučke mudrosere koji reprodukuju tuđa mišljenja i fotografije bez ikakvih moralnih posljedica i ljudskih obaveza. A onda i malezijski avion u Ukrajini, nečija razbijena djeca u crnim plastičnim kesama naslaganim pored puta, zločinački, kagebejski putinluk omogućen evropskom ovisnošću o ruskom gasu, kukavičluk raznovrsnih evropsko-američkih institucija i političara, čija je glavna platforma da se očuva status quo, iako se isti stalno pogoršava. U Iraku i Siriji se uspostavlja kalifat—kalifat! jebote!—dok u Nigeriji Boko Haram ima svoje okrutne ideje za hiljadugodišnje unazađivanje. U Chicagu pucnjava ne prestaje—svaki  božji dan ima mrtve djece—a država Arizona je pogubila osuđenika na smrt koktelom otrova koji nikad nije bio isproban, te je ovome trebalo dva sata da umre, tokom kojih su njegovi advokati još jednom pokušali da zaustave egzekuciju. Američke vlasti deportuju centralnoameričku djecu koja su se prebacila preko granice, dok američki desničari prema toj očajnoj djeci siju mržnju—nije daleko dan kad će patriotski puškoljubi na tu djecu zapucati. Ukratko, čini se da vlada katastrofalna nestašica najobičnije ljudske dobrote. Ponovo su "oni najbolji lišeni bilo kakvih uvjerenja, dok su najgori/ puni strasnog intenziteta," dok se neka "gruba zvjerka, čiji je čas konačno kucnuo/vuče prema Betlehemu da se tamo rodi." (W.B. Yeats)

Ali kad se čovjek zabavi kako vlastitim tako i globalnim belajem, može mu štošta promaći. Tako nam je svima prije dvije godine promakla solarna oluja koja nas je sve mogla baciti u mračno doba. Svima je promakla, to jest, osim naučnicima koji se po prirodi svoje stručne radoznalosti ne predaju očaju. Elem, solarna oluja je bila strašna, sigurno najveća u posljednjih sto pedeset godina, još od septembra 1859, kada je engleski astronom Richard Carrington vidio eksploziju na suncu a onda pratio njene posljedice na dobroj nam planeti, među kojima su bile iskričave telegrafske žice. Ali elektromagnetska oluja u julu 2012 nije, srećom, bila usmjerena prema nama. Zemlja je bila na tačno nišanu samo sedam dana prije, ali je solarna oluja sačekala i bacila se u drugom smjeru, gdje ju je dočekao STEREO-A, svemirska istraživačka stanica koja skuplja podatke o aktivnostima na Suncu. Zahvaljući toj stanici, znamo šta se desilo.

Sto pedeset godina kasnije nakon oluje karingtonke, sad kad vascijela civilizacija (osim možda onog novorođenog kalifata) zavisi of električne struje, solarne oluje su velika prijetnja modernoj tehnologiji. Sve bi počelo velikom eksplozijom na Suncu, koje je—za naše čitaoce u kalifatu—masa užarenog gasa. Nakon eksplozije, svakojaka bi radijacija (ultravioletna, rentgenska) brzinom svjetlosti stigla do naše planete i jonizovala obode atmosfere, što bi dovelo do blokade radio-talasa i poremećaja u satelitskoj navigaciji. Nekoliko minuta ili sati kasnije, navalile bi čestice (elektroni, protoni i jarani), izrešetale satelite i rasturile im elektroniku. A onda bi, dan-dva kasnije, stigle milijarde tona namagnetisane (nevidljive) plazme koja bipojebala sve što se uključuje u struju. Kompjuteri, semafori, televizori, bolnička oprema, frižideri, šporeti, svjetla, vodovodne pumpe, te tako i lični vodokotlići, pojačala i sintisajzeri, i bogtepita šta sve, bi bili sprženi, ili bi se barem isključili. Ispale bi elektrane, na čelu sa nuklearnim; izgorili bi transformatori, na čelu sa najvećim; dalekovodi bi iskrili, možda pucali - trebalo bi godina, u najboljem slučaju, da se kompletan energetski sistem oporavi. Šteta bi bila veća od dva triliona dolara, što je dvadeset puta više od štete koju je nanio uragan Katrina. Zamisliva je situacija u kojoj bi se labilna društva, ona sa slabom ili nikakvom infrastruktorom, privremeno - a možda i trajno - raspala. Mračno doba bi tako postala ovaploćena metafora. Ako ne možete zamisliti kako bi to otprilike izgledalo, može vam pomoći Ogled o sljepoći, izvanredni roman nobelovca Jose Saramagana na čijem početku svi iznenada oslijepe. A možete i razmotriti dizajn gorespomenutog kalifata, gdje mrak već uveliko vlada.

A naučnici su procijenili i da je statistička vjerovatnoća solarne oluje koja bi se u narednih deset godina kataklizmično okomila na milu nam Zemljicu oko 12 %, što će reći da je udubno u domenu realnih mogućnosti. Taman mi je ponestajalo razloga za brigu i očaj.

Vjerujem da je jedan o globalnih metaproblema to što niko više ne može da zamisli rješenja ključnih, zajedničkih ljudskih problema. Nekako je potrošena mašta, svi su zaglavljeni u davno ustanovljenjim brazdama razmišljanja: nacionalna država, nacionalni interesi, ratovi za nacionalne interese i države, nacionalni krvnici i žrtve (mi žrtve, oni krvnici), a onda i profit, tržište, tranzicija,internet i razonoda. S druge strane, jedna od nesretnih prednosti religioznog pristupa problematici je tošto je u svaku religiju (ili ove barem najveće) ne samo upisana vjerovatna apokalipse nego i duhovna obnova nakon kraja (ovog) svijeta.

Sekularizam kao oblik poimanja svijeta je u tom smislu dosta skučen. U sekularnoj mašti nakon kijameta ima samo ništavilo. Iako je zbog toga, ja vjerujem, sekularizam moralniji - ovaj svijet je naša posljednja šansa, jer nema ko da nas spase, pa smo stoga odgorni jedni drugima a ne nebeskom privatniku - nije u stanju da proizvede transformativno ushićenje koje, recimo, zaluđuje borce za kalifat (koji, uzgred, nisu svjesni postojanja Iznoguda i njegove neutažive ambicije da bude kalif umjesto kalifa.). Dok takvi borci za apokalipsu svakodnevno zamišljaju kraj svega što trenutno postoji, sekularni um se još uvijek bori da spozna to što postoji, skontavši tako, recimo, i mehanizme i mogućnosti solarne oluje.

Šta onda ako bi nam jedna solarna oluja isključenje moderne civilizacije dobro došlo, kao što nekad treba kompjuter isključiti pa onda uključiti? Kako bi bilo da sve se sve počne ispočetka, pa da vidimo dokle ćemo dobaciti? Kako bi bilo da se na kratko ukine inflacija naredbi i tuđih ličnih mišljenja i da svi sjednemo zajedno, u mraku, pored globalne logorske vatre, ispričamo jedni drugima svoje priče, podijelimo ovo malo hljeba i meze, saberemo se i razmotrimo situaciju? A ondakad se ponovo upali svjetlo, ako bude bilo sreće, vidjećemo bolji svijet: Putin se u mraku spotakao i sav se polomio; kalifat otkazan pošto je pomračenje protumačeno kao znak da se zasrljalo; zvijer je zalutala na putu prema Betlehemu. A u Gazi i Chicagu djeca rastu bez straha da će neko na njih pucati samo zato što može, što mu je u rukama oružje.