Radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba

Bubnjar

20. 02. 2016. u 08:12:36

Shares:0

Otkako je svijeta i vijeka u životu svakog ozbiljnog urbanog omladinca dođe trenutak kada valja osnivati bend. 

Piše: Aleksandar Hemon za Radiosarajevo.ba

Tako bijaše i osamdesetih godina, u periodu između Titina vakta i onog kijameta, kada je gorepotpisani shvatio da život nije cvjetna livada nego surova ulica i da se valja prihvatiti električne gitare

Do te spoznaje sam došao u saradnji sa svojim drugom Goranom, s kojim sam još od osnovne škole slušao ploče i vodio strasne muzičke rasprave. Krajem osnovne smo tako u zadnjim klupama razmjenjivali liste najboljih gitarista na svijetu, a onda, nauštrb ocjene iz vladanja, diskutovali o tome da li je Mark Knopfler ozbiljan kandidat ili budala (budala). Početkom gimnazije pokušali smo sklopiti bend, ali je problem bio u tome da nismo imali niti instrumente niti prostoriju za vježbanje, niti pjesme, niti sam ja znao svirati (dok je Gogo bio na putu da postane virtuoz). 

Ali po povratku iz vojske, te olimpijske 1984, u meni su se od silnog služenja narodu nakupili postraumatični demoni koji su se onda maznuli s maglovitim seksualnim čežnjama, što se nekako, uz pomoć pisaće mašine proizvedene u Bugojnu, pretvorilo u--brat bratu--tisuću poetskih uradaka. Jedno tri postolimpijske godine svakodnevno sam štancao poeziju lišenu prozodije, rime i smisla, a bogami i publike. Iz te hrpe poezije povremeno bih izabrao najbolje uratke koje bih onda gurao u ruke svojim prijateljima (a i ponekom neprijatelju) da pročitaju i iskreno mi kažu šta misle. Pošto je iskreno mišljenje zahtijevalo da mi kažu da to kurcu ne valja, među mojom rajom je zavladao tihi embargo na moje poetske pokušaje.

Ali rješenje i izraz za mladalački očaj se često nalazi u rock 'n' rollu, pa smo se Gogo i ja vrbovali Vebu da svira bas, te počeli uglazbljivati svu tu naopaku liriku. Ovaj put smo imali gitare, imali smo čak i jedno pojačalo od 30W sa tri ulaza, imali smo sve predispozicije da budemo grupa, uključujući i ime: Strajder. Imali smo dakle sve što treba - sve osim bubnjara. 

Kao golman u fudbalu, bubnjar je posebna sorta čovjeka. Dok gitarista uvijek ima k'o gamadi—budući da gitara ima visoku upotrebnu vrijednost na plaži i derneku—bubnjari su bili rijetki, a bubnjevi, na zalasku socijalizma, još rjeđi. Ali onda je Gogo otkrio Duleta

Dule je bio iz Vrbasa, u Sarajevu podstanar, skromno zaposlen, nije znao mnogo svijeta. Ne sjećam se kako ga je Gogo identifikovao kao ozbiljnog bubnjara, ali Dule nam se pridružio, naoružan samo parom palica. Bez bubnjeva smo vježbali u prostorijama mjesne zajednice na Grbavici, Dule je lupao po koferu od gitare, dok sam ja u ulozi pjevača narikao, mučeno je pojačalo pištalo, a djeca iz komšiluka su lijepila noseve na staklo da vide kakva je to grozna halabuka.

Čak i bez utjecaja alkohola i sličnih preparata, mladalački um ima vrlo ograničenu sposobnost da pojmi moguće ishode i posljedice. Iz razloga kojeg se ne sjećam, ali na koji sam ponosan, odlučili smo da svoj prvi koncert održimo prije nego što smo uopšte imali i jednu probu s pravim bubnjevima. Ali onda je nekoliko hefti prije koncerta Dule kupio bubnjeve i povukli smo se na Jahorinu u moju porodičnu vikendicu, gdje smo onda po vascijeli dan, u papučama, narušavali rajski mir i tišinu, a navečer zurili u vatru i žderali sarme koje je moja mati za Strajdera lično smotala. Dule je tada u jednom sjedenju utovario trinaest njenih uradaka veličine bubnjarske šake, što je de facto dovelo do trovanja sarmom. Ali je tada postalo jasno da je Dule bio izvrstan bubnjar, ozbiljan muzičar koji je istovremeno čuo i ono što je svirao i ono što se moglo svirati. 

Koncert je održan u rahmetli Steleksu, Klubu studenata elektrotehnike, u kojem je naš, šatro, menadžer—znan kao Seljak—bio vrlo utjecajan. Nije bilo predgrupe, niti monitora, niti iskustva, ali je bilo puno k'o omanje oko. Spucala trema, ruke se tresu, električni kablovi vijugaju kroz lokve od pive, koke kruže kao galebovi—sve kako treba. Osim što se Dule dobro nalio, pa mu se zamaglilo, pa je, kad smo počeli, on pobrkao redoslijed, pa je došlo do opšte zabune, te je s početka svako zapravo svirao različite pjesme. To međutim niko od prisutnih—osim Goge—nije primijetio, što je još nešto na šta sam ponosan: to neponovljivo stanje svijesti kad se ne zna šta je avangarda a šta bezumlje.

I tako je Strajder postao grupa. Svirali na brucoškim večerima, pravili planove, snimali demo snimke (na četverokanalnoj mikseti, u producentovoj sobi u roditeljskom stanu), folirali se u cilju impresioniranja (pre)rijetkih obožavateljki, prebolijevali kreativne dileme. Dule je jednom napustio bend, mi kupili ritam mašinu, a on se onda vratio. Jednom je izjavio da ne može da svira sve te pjesme (Ljubav i prepreke, Petat Pan i lezbijke itd,) s tekstovima koje ne konta. Prenebregavajući činjenicu da su mi vlastita djela bila jednako nerazumljiva, za Duleta sam briljantno i lažno izanalizirao svo to naopako pismo i ubijedio ga da ima smisla i značenja. Dočim je i on počeo da piše groznu poeziju i tekstove u kojima su figurisali orlove kandže i slični simboli. 

Tada mi to nije bilo baš očigledno, ali Duleta je kandžama kopala njegova vlastita kolekcija ozbiljnih demona, zbog čega se vjerovatno on često i opijao. Iz svog ograničenog rock 'n' roll iskustva naučio sam da dobar bubnjar mora da ima neophodnu količinu rike u duši, da tuče bubnjeve da ne bi tukao nekoga drugog. Oni najbolji tuku nešto u sebi i ako to na vrijeme ne dotuku, bol se nakuplja.

Strajder je kratko trajao i raspao se, što se kaže, zbog kreativnih razlika, iako je moj glavni razlog bio to što sam se bio zaljubio, čime su mnogi moji estetski, metafizički i fizički problemi bili istom riješeni. Poslije je svako radio (a i danas radi) nešto svoje, Dule je svirao u Torpedima, sve dok nije došao rat i preko noći, nama i nekolikim budućim generacijama, ukinuo mladost. Dule se vratio u Vrbas, tamo malo svirao dok nije propio bubnjeve. Oženio se, dobio dijete, žena i dijete ga ostavili. Živio bijedno na salašu sa polupokretnim roditeljima, opijao se često. A onda ga je 2009, dok biciklom vraćao s proslave svog rođendana, udario auto. 

I tako nećemo nikad znati šta je sve mogao biti, šta smo sve mogli biti i šta je sve moglo biti. Ali ja znam, i ne želim da zaboravim, da je jednom bio jedan Dule, i da je bio dobar, čovjek i bubnjar.