Radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba

Bila jednom jedna Amerika

05. 03. 2016. u 09:42:08

Shares:0

Kao što to čitav, užasnuti, svijet već zna, u Americi je u toku svjetsko sociopatsko prvenstvo, međunarodno takmičenje lišeno stranaca i imigranata čiji će pobjednik biti republikanski predsjednički kandidat. 

Piše: Aleksandar Hemon za Radiosarajevo.ba

Nakon desetak debata, od kojih sam ja, uprkos sebi i nauštrb zdravog razuma, mnoge gledao, u polufinalu su se sinoć u Detroitu našla trojica spektakularnih (Trump, Rubio, Cruz) i jedan potajni sociopata, a bogami i uhljup slavjanskog porijekla (Kasich). Kao što se i moglo očekivati, bilo je dreke, nadvikivanja, pehlivanjenja, i natezanja oko toga ko je veći lažov a ko manji konzervativac. Ali vrhunac je bio kad je Rubio počeo podjebavati Trumpa da ima kratke prste. Budući patološki narcisoidan, Trump je pokazao svoje ruke (s prstima osrednje dužine) i optužio mlađanog protivnika da aludira da bi zato "nešto drugo moralo biti malo", da bi onda insistirao: "Garantujem vam da tu nema problema. Garantujem." Nije dugo trebalo da se CNN javi naslovom: "Trump brani veličinu svog penisa." A kad su na kraju debate moderatori priupitali polufinaliste da li će podržati republikanskog kandidata bez obzira na to ko bi to mogao biti, svi su potvrdili svoju odanost Partiji.

Džaba su, dakle, Trumpa podjebavali i napadali Cruz i Rubio, džaba su se voditelji ultradesničarskog Fox Newsa pravili da su ozbiljni novinari, džaba sve to kad je sutradan svim društvenim medijima i naslovnim stranicama harala kombinacija Trumpovog spolovila i obznanjene partijske odanosti. Mnogi, kao, ozbiljiniji komentatori i tzv. analitičari koji su se do sada uredno zgražavali nad prisustvom Trumpa u američkom političkom prostoru dodatno su zgranuti prisustvom njegovog garantovanog spolovila--prekoračena je, zabogamiloga, još jedna granica. 

Trump i njegovo spolovilo, međutim, diplomci su Republikanske partije, što će reći da sve što on kaže i radi ima presedane i korijene u toj ponosnoj desničarskoj tradiciji. Mržnju prema muslimanima Trump je naslijedio od Busha i Cheneya, kao ljubav prema mučenju. Laskanje bijelim supremacistima i podilaženje rasistima u političkom arsenalu Partije je još od šezdesetih godina prošlog vijeka, a javno ponižavanje imigranata je praktično neizbježno za bilo kojeg republikanca s političkim ambicijama. Čak i simbolička vrijednost vlastitih genitalija ima (barem jedan) presedan u zloglasnom mitingu na nosaču aviona u maju 2003, kada se George W. Bush ukazao u pilotskom odijelu koje je upadljivo naglašavalo njegova muda a onda stajao ispod natpisa "Mission Accomplished" (Misija obavljena) i objavio naciji da je invazija Iraka postigla svoj cilj. 

Trump, drugim riječima, radi sve što su radili i rade drugi republikanci, samo što to radi bezočno i do fosne. 

Panika zbog Trumpove dominacije koja vlada u republikanskoj vrhuški i među parajlijama s kojima ta vrhuška tradicionalno sarađuje ne proizlazi iz toga što je on, takorekuć, došljo u Partiji, nego zato što on (uspješno) izražava njenu suštinsku politiku. Problem nije u tome što Trump odstupa od partijskih dogmi, nego u tome što je u svom samoljublju potpuno odustao od pretvaranja i kodiranja republikanske politike i bez srama zastupa pozicije koje su privlačne i pristupačne onim najzagriženijim i najljućim bijelim glasačima. Trump nema nikakvih političkih kvaliteta: niti zna šta će i kako će ako ga izaberu, niti ima ikakvog iskustva, niti ima ikakvog šarma koji nije agresivna narcisoidnost. Ali u zamračenim moždanim komorama nižih republikanaca on govori kako jeste, (Tells it like it is.), pri čemu je to što jeste zapravo nebulozni bijes i strah zbog toga što se Amerika neumitno mijenja, kao što se mijenja i vascijeli dunjaluk. Trumpov slogan je "Učinimo Ameriku ponovo velikom" (Make America Great Again) i on odzvanja među onima koji osjećaju da se Americi svašta nešto smanjilo: od obima privilegija dostupnih bijelcima do globalne vojne premoći, od stope zaposlenosti do nacionalne ćune. Kako će se ta i takva Amerika obnoviti, Trump ne govori. Umjesto toga projektuje silu i obijest koja očajnicima izgleda kao moć. Bezobrazluk koji uvijek sugeriše ili obećava neku vrstu nasilja nije buka u Trumpovoj poruci, nego upravo ta poruka. A u američkoj patrijarhalnoj, nacionalističkoj, psihopatološkoj mitologiji unutar koje je Trump trenutno glavna junačina, veličina karine ima suštinsku vrijednost.

Ima u ljudskoj psihologiji nešto što bi se moglo nazvati pripovjednom paradigmom: većina svijeta misli o svom životu kao o pripovijesti u kojoj su oni glavni junaci. To znači da se život u svom svakodnevnom haosu mora preraditi i premontirati kako bi se ono što štrči eliminisalo ili uključilo u datu pripovijest i njenu narativnu strukturu. Jedna od posljedica te pripovjedne prerade je utisak psihološke—te tako i moralne—dosljednosti, uvjerenje da sam "ja" uvijek bio ja, te da postoji jasan kontinuitet između osobe koja je bila "ja" sa pet godina i osobe koja je "ja" sada. Neko ko svoj život opisuje tvrdnjom: "Ja sam uvijek bio pošten i govorio istinu" eliminisat će iz konačne verzije svoje pripovijesti sve scene u kojoj su njegovo nepoštenje i neistine igrali ulogu. U manjoj ili većoj mjeri, svako zapravo živi imaginarni život zasnovan na istinitoj priči.

To vrijedi za pojedince, ali vrijedi i za kolektive. Svaki nacionalistički projekt zasnovan je na mitskoj pripovijesti, koja zauvijek izmješta povijest, u kojoj je nacija glavni junak sa kojim se svaki njen pripadnik može identifikovati. Budući da je nacija definisana (imaginarnom) suštinom koju svi njeni pripadnici dijele, pripovijest o naciji je istovremeno i pripovijest o pojedincu—mučenička nacija se tako sastoji od mučenika.

U američkoj nacionalnoj pripovijesti glavni narativna nit je (navodni) neprestani progres. U toj pripovijesti, Amerika je od svog početka bila na (ustavno) zacrtanoj putanji duž koje se neprestano odvijalo lično i nacionalno samoostvarivanje: u Americi nikad nije bilo loše zato što je uvijek bivalo bolje. Da bi se ta narativna struktura mogla reprodukovati u pojedincima, u obrazovanju, u medijima, filmovima i knjigama, a i na predizbornim debatama—moraju se sistematski eliminisati ili drugačije protumačiti neugodni povijesni fakti: par stoljeća genocidnog rasizma, suštinska vjera u nasilje kao glavni način da se utječe na lične i povijesne ishode, politički sistem koji je ukrasna dekoracija za brutalni kapitalizam zasnovan na ličnoj i kolektivnoj sebičnosti itd. (Re)produkcija američkog narativa je do sada bila najuspješnija u historiji, ali priča se počela otimati kontroli nakon što je 11. septembar—taj idealni novi zaplet—zloupotrijebljen kao izgovor za intervenciju na Srednjem Istoku koja je po svim kriterijima bila nepatvoreni odron. Onda se urušilo i finansijsko tržište, a evo sad u tu pripovijest o progresu treba uglaviti i Trumpa. Moguće je, međutim, da će kraj priče o američkoj veličini biti obilježen njegovim osrednjim spolovilom.