Radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba

Zašto je ploča za postradale na Kazanima dubinska sonda za ovo društvo?

10. 12. 2015. u 00:00:00

Shares:0

Historija je učiteljica života. Historija nas ne uči ničemu. Ove dvije suprotstavljene misli toliko se sreću kod nas, da je prosto nemoguće ništa ne naučiti: kod nas postoji još i taj problem da historija nije grana nauke, nego odgojno-vaspitna disciplina, kojom se u suru utjeruju narodi i pojedinci. Vlasti je koriste da pokažu kako je sve prije njih bilo mnogo gore, a narod je, obično, priglup pa prihvata tu vrstu mentalnog silovanja. Ne zna se jesmo li jadni zato što smo primitivni, ili je, pak, obrnuto. Ili je, pak, na sceni udruženi zločinački poduhvat.

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Ono što je tačno jeste da je spomen-ploča postavljena u sarajevskom parku Atmejdan za žrtve zločina na Kazanima, uništena dva dana nakon što je postavljena. Na ploči je pisalo „Civilnim žrtvama ratnog zločina u Sarajevu, počinjenog od strane pripadnika 10. brdske brigade ARBiH", a postavljanje su organizirali aktivistice i aktivisti Inicijative "Jer me se tiče". Moja omiljena lektorica tvrdi da je ploču maknula neka njena kolegica i kolega, jer se ne smije reći da je zločin „počinjen od strane Armije BiH“, nego da je određene strana, dakle Armija BiH, počinila zločin.

A da je počinila – jeste, i o tome nema nikakve dileme. I da se ne treba šaliti s mrtvim glavama, i to je donekle tačno. Odnekle, što bi se reklo, dio Desete brdske brigade vodio je ljude na Kazane, kasapio tijela i bacao ih u jame. Sad, koliki je to dio, neka konačno utvrdi sud, ali da je to jezivo, tu nema nikakve sumnje. Civilne žrtve rata su uvijek najveće mrlje na savjesti. Jednom sam, mislim, napisao da na dnu tih jama stoji naša savjest. A naša nesavjest se ogleda u tome da će – kao i mnogim drugim slučajevima o tome pisati uglavnom „osumnjičeni“ i „osvjedočeni neprijatelji“ Bošnjaka, dok će većina pokušati okrenuti glavu i zaboraviti šta se to uradilo u njihovo ime. Postoje, naravno, i oni koji će reći da su se borili za čistu i pravednu stvar i da se ne slažu s onim što je učinjeno, ali kod ratnog zločina i jeste opasno što individualni akt postaje mjera cijelog društva. Drugim riječima, nisu svi Nijemci krivi za to što je učinjeno Jevrejima i drugima, ali to jeste počinjeno u njihovo ime. Od tog zločina, i to je ono što pusta masa ne razumije, mogu biti izuzeti samo oni koji se ograde od toga. Ali, tu dolazimo do nimalo ugodne priče, koju ljudi baš i ne vole slušati, ali je, zbog onih koji će poslije nas možda živjeti ovdje treba ispričati.      

Ovo društvo, možda u ovom trenutku, ima ozbiljnijih problema od krvoločnih zvijeri koje su u ratu pokazale najgore lice, ali sigurno neće moći naprijed dok neko doista ne presiječe i kaže: ne! Ne prihvatam zločin počinjen u „svoje“ ime, ne želim da me se svodi na nacionalno, i ne želim da se ti zločini koriste kao instrumenti zastrašivanja ljudi u sadašnjosti. Građani BiH imaju hiljadu razloga da protestiraju: zemlja je na koljenima, razjedinjena, korumpirana, Dodik se ponaša kao Milošević, neke porodice imitiraju rumunsku dinastiju Ceauseascu, ljudi rove po kontejnerima, a mi postavljamo i skidamo ploče nečemu što je bilo prije 21 godinu. Cijena slobode, u našem je slučaju plaćena cijenom ponosa. Budući da se ništa osim nacionalnog ponosa „ne pika“, eto nas na početku: slobodu smo mijenjali za jedan vid ropstva i sad će teško biti nazad. Ukoliko, zaista, ne bude prave socijalne pobune, koju neće slomiti privatne partijske kohorte i glasačka mašina državne administracije.

Kod nas, socijalna pobuna nije uspjela: onog trenutka kad se javi virus socijalnog bunta, skoro svaki čovjek u BiH ipak radije ostane poslušni pripadnik nacionalne zajednice, nego što pokuša da bude slobodan čovjek. Kad, recimo, u Širokom Brijegu rulja na skandiranje ime Vedrana Puljića, čovjeka kojeg su ubili – a ubio ga je opet bivši Sarajlija, Hrvat, što je bio i Vedran – čovjeku se okrene utroba i poželi da traži mjesto koje će kao jedini uvjet građanstva imati to da nema naciju. U trenutku u kojem dvije trećine svijeta živi izvan historije – jer danas historiju živi samo onaj ko izvlači profit – nešto će se morati izmijeniti.

Prve na toj listi promjena bit će klase izrasle u ratovima, koje šire strah, ne brinu za javno, a svoje kuće opasavaju zidovima i policajcima. Onaj ko njima zada prvi udarac može u doslovnom smislu izgubiti glavu, ali bi mogao ući u historiju.

Iz koje smo, valjda, mogli naučiti da se nijedan zločin ne može vječno skrivati. I da nijedna vlast ne može trajati vječno. Makar zločin bio tako strašan kao onaj na Kazanima, i makar vlast bila tako kriminalna i bahata kao ova današnja. Spomen-ploče su, dakle, samo povod. Stvar je daleko dublja. I opasnija.