Ahmed Burić

Ahmed Burić

Vrh DNA

18. 07. 2018. u 13:11:00

Shares:0

Zašto ne treba žaliti nad Thompsonovim revanjem na Jelačić placu ili kako smo namagarčeni!?

E, da. Gotovo je Svjetsko prvenstvo, i niti ima smisla lamentirati nad tim, niti ćemo se baviti kakvim vele – analizama. Valja samo reći da se, kako čovjek stari, sve više postaje Mirza Tanović, koji je ratne 1994. godine, nakon Mundijala u Sjedinjenim državama sjeo na stepenice Narodne banke, popularnu Čeku, stavio glavu u ruke, i zanesen vlastitom tragikom, zavapio:

- Šta ću raditi naredne četiri godine?

Da, život između Mundijala zna biti turoban, ali neki će se ljudi, poglavito Hrvati, utješti rezultatom. Biti drugi na svijetu i to u nogometu, velika je nezamisliva stvar. I to je uspjeh za svakoga, od Brazila do Japana. Hrabro, uz sreću i pamet, ti su momci zaradili svaki gram toga srebra i valja im skinuti kapu. No, Hrvatska nije samo to, a njezin nogomet pogotovo. Prazni stadioni od Pule do Vinkovaca, slaba liga, korumpirani sustav na čijem je čelu Davor Šuker, čovjek koji je sav svoj socijalni capital vrhunskog igrača uspio razvaliti karijerom funkcionera. Inačica Tuđmana u lister odijelu je možda i najiskrenije političko lice hrvatsko nogometa. Desni populizam upisan u DNA, garniran sudskim optužnicama najbližih suradnika. Dno, a vrh. Vrh DNA, reklo bi se.

Točka na U

Da sad ne bude da se nešto pravim pametan, valja mi priznati kako sam namagarčen. Dan prije finala socijalnim mrežama je kružio tekst naslovljen kao “Otvoreno pismo hrvatskoj javnosti Zlatka Dalića, izbornika hrvatske nogometne reprezentacije.” U tekstu intoniranom tako da bi ga potpisao svaki dobronamjeran čovjek, stoji kritika na račun hrvatskog političkog vodstva, podvlači se činjenica da se nikad od Drugog svjetskog rata naovamo u Hrvatskoj nije živjelo gore, da su tome krivi političari koji su označeni kao dio zločinačke organizacije, te da sav novac od Svjetskog prvenstva treba ići u fond za siromašnu djecu, koja nikada nisu vidjela more. Sav ushićen od zadovoljstva podijelio sam tekst, da bi me par minuta nakon toga prijatelji lijepo upozorili da je stvar fake, i da je pismo napisao čovjek koji se zove Igor Premužić, medijski pregalac, prema vlastitom priznanju “čovjek koji ništa ne gleda kao drugi”.

Super fol! Izbacili su prvu rečenicu i plasirali stvar koji je trebalo reći. Vjerujem da nisam jedini kojeg su nasanjkali, ali sa zida nisam htio brisati komentar oduševljenja. Branim pravo na svoju naivnost, pogotovo kad se govori ono što se treba reći. Još me je uvijek moguće navesti da, recimo, pomislim da bi u beskrajno netalentiranim i zaludno besmislenim tekstovima, recimo, Đorđa Krajišnika mogao pronaći nešto. Ili da prije nego što sudim, preslušam album Marka Perkovića Thompsona, tog etno-naci fenomena koji je spojivši dinarske glasnice sa muzikom najsličnijom Bijelom Dugmetu (samo što nema petokrake, nego je tu “U”, i nema genijalnosti Duška Trifunovića) ponudio recept socijalnog konsenzusa jednog , u osnovi, deprivilegiranog društva, kakvo hrvatsko danas jeste. Šačica bogatih, na tragu Tuđmanovog recepta od 100 obitelji, i ljudi koji žive možda i najlošije u Evropskoj uniji, tete za kasama koje imaju 3000 kuna place, dok se njihovi vlasnici vozikaju u jahtama i mercedesima.

Sav taj “hrvatluk”

Atmosfera socijalnog darvinizma, koju je u Zagrebu moguće “nožem sijeći” ovih je dana nakratko prekinuta: riječ je, naravno, o slavlju povodom finala Mundijala. Na koje se obrušila kuka i motika iz regije jer je na njoj “pjevao” Marko Perković Thompson, taj pjevač oko kojeg vizi stigma nacizma, i čovjek koji nije u stanju otpjevati svoju pjesmu bez matrice. Ukratko, nesretnik, koji Hrvatskoj u lice vraća sve ono od čega su njezini programatri htjeli pobjeći, a to je – Balkan. Odnosno konotacija kojem se taj toponim treba diskreditirati. Sve one tlapnje iz devedesetih, svo prenemaganje Tuđmana i kompanije, sve te lakrdije o drukčijem jeziku, iranskom podrijetlu Hrvata, sav taj paranoidni strah od drugog i drugačijeg, jednostavno rečeno sav taj hrvatluk , sve je to demaskirao i bacio u vodu Marko Perković – Thompson, nekada hrvatski dragovoljac, prije toga vojnik JNA koji je svakog u kasarni ko je znao odsvirati pjesmu na gitari zamolio da ga nauči tih četiri ili pet akorda. U međuvremenu, jednom sam ga čak i stigao vidjeti uživo: bilo je to nekad sedinom prve decenije ovoga stoljeća kad se jedno u osnovi pošteno, a sad već bivše društvo, našlo u konobi “Didov san”, gdje se jede jedna od najboljih janjetina u Zagrebu. Rođenjem pretežno dinaridi, grupa književnih radnika uglavnom rođenih u Splitu i Sarajevu, u organizaciji pokojnog Boška Zatezala, otišla je nakon napornog sajamskog dana na večeru.

All stars: Ante Tomić, Boris Dežulović, Jurica Pavičić, Miljenko Jergović, mislim i Zlatko Gall – dakle na jednom mjestu većina onih koji su napisali najviše o negativnim tendencijama u hrvatskom društvu. I, kako đavo nikad ne dolazi sam, tako je sa ekipom koja je došla obučena sva u crno, s natpisima Radio Imotski na majicama – dakle, radiofonske, pomalo konceptualne, ali miroljubive ustaše – došao mladić koji je stao pored našeg stola, i čije mi se lice učinilo poznatim. Vjerovatno najinteligentniji od nas, Ivica Ivanišević , munuo me laktom i ne bez užasa na licu rekao: “Marko.” Nisam u prvi mah uhvatio, ali mi je od druge, malo prije nego ostalima bilo jasno da je to zbunjeno čeljade pored nas Thompson. I da bi htio razgovarati, i možda objasniti da nije kriv što ljudi na koncertima nosemajice i kape sa slovom “U” i natpisom “Za dom spremni.”

Šta ćeš. Taki mu pos’o, što bi rekli u Zagori i Hercegovini, odakle potječemo i Marko i onaj što ovo piše, i jedan dio stola koji sam opisao. Niko se te noći nije obratio Marku, čak ni Dežulović koji je direktni krivac za njegovu popularnost, jer je na početku pjevačeve karijere, 1991. bjesomučno u jednoj legendarnoj splitskoj kafani puštao Čavoglave desetak puta. I otišli smo, bez dijaloga s Markom, svako u svoj nemir.

Tako, da, dame i gospodo, nemojte šiziti što je Thompson pjevao na Jelačić placu. On je sviju namagarčio, čak i oni koji su mu dali posao i zadatak. Jer, to vam je suhi, nepatvoreni dokaz da Balkan, ta prezrena činjenica, još uvijek postoji. U pjesmama o bogu, naciji i domovini, u DNA Perkovića Marka i stotina tisuća ljudi koji su došli dočekati svoje srebrne reprezentativce zlatnoga sjaja. Niste, valjda, stvarno mislili da će Kovačić, Modrić ili Rakitić tražiti Matiju Dedića da svira jazz standarde. ‘Ajte molim vas, ljudi idu na Mileta Kitića i Stoju, ne budimo sitničavi.

I koliko se god trudio da od svih intervjuiranih navijača nađem barem jednu duhovitu rečenicu kojom bi se sublimiralo to Svjetsko prvenstvo – nije mi uspjelo. Mučna, brate, ta stvar koja se zove nacionalni konsenzus. I kad se skoro dotakne vrh svijeta. Odmah povuče na dno. Vrh DNA.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" su isključivo lični stavovi autora tekstova i ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.