Ahmed Burić

Ahmed Burić

Važno je ne zvati se Kristina

27. 06. 2019. u 13:16:00

Shares:0

Stiglo je ljeto. Dugi dani i onaj neki osjećaj Sarajeva u kojem bi taj dan, objektivno, trebao trajati minimalno 25 sati da se sve obiđe, i da se sretnu svi ljudi koji dođu pohoditi Sarajevo, taj hram svojih uspomena, grad koji ne postoji onakav kakav je bio u njihovim sjećanjima. Ipak, neki drugi grad živi, sa svim svojim svjetlima: uz vječno raskopanu glavnu ulicu, i štandove s plastičnim igračkama što se sreću diljem Orijenta, od Istanbula, pa sve negdje do iza Trsta, gdje bi mogla biti i granica tog nekog, našeg Mediterana. Ljeto ima nešto ljekovito, „slaže“ se tu i melodijska i grafološka asocijacija, i čovjek, načas, pomisli kako je čovjeku malo da bi bio sretan. I kako bi sve skupa bilo, neuporedivo, bolje da je atmosfera u gradu kao ta dva – tri mjeseca, u kojima se, kao na traci smjenjuju događaji, a ljudi se susreću, želeći podijeliti ono što im se dogodilo preko godine, ili da jednostavno, poput nekog suvenira, u sebi ponesu još koji komad koji će im čuvati sjećanje. Pa i kad su ti suveniri onako otužni i jeftini kao što je većina onih koji se prodaju na Baščaršiji, Made in Turkey, globalno tržište, što jeftiniji magnet za tržište, to jeftniji frižider.

Sarajevski odbor SDA oštro kritizirao novu direktoricu TVSA i Vladu KS

Jah, svašta se kaže kad se priča, što bi rekao neumrli Ćiro Blažević, a sve to čovjek radi da ne misli o lošim stvarima. Ovi dana pred oči stalno iskrsava amblematska, i gorkim okusom podvučena epizoda profesionalne karijere koleginice Kristine Ljevak. Ona je ovih dana, došla u fokus javnosti, povodom toga što ju je šestorka na vlasti u Kantonu Sarajevo, predložila za direktoricu Televizije Sarajevo. Taj kolektiv je, inače, jedna od onih tačaka za koje – poznajući nekolicinu koleg(inic)a koji tamo rade uvijek osjećate da - malo fali pa da bude puno bolje. Jer, sadržaj koji prave kolege iz te kuće, svjedoči da su oni osvojili i posao i zanat. S druge strane je priča da je to televizija koja troši puno budžetskih para – teve je skupa igračka – i da stvari tamo treba urediti. Jer, uz odlične voditelj(ic)e programa, pri gledanju tog programa, postoji neka stalna depresija koja, maltene, izbija iz slike koja se emituje iz one mučne zgrade na Alipašinom polju, pune memle, staklene vune i olimpijske prašine. I to je ono što ne da naprijed. No, sve bi se to dalo srediti, a budući da je Kristina, kako reče jedan kolega, „prekucala“ svaki posao koji je preuzela, bilo bi za očekivati da stvari krenu nabolje.

Razne su se, dakle, igre igrale oko TVSA, ali ona je ipak ostala kuća čijim informacijama možete vjerovati i čiji jutarnji ili popodnevni program suvislo govori o nečemu što se događa u gradu u kojem živite. Svi bivši direktori i upravni odbori, dakle, nisu uspjeli uništiti ljudski refleks baziran na profesionalnoj etici. Ali, ono što se kasnije dogodilo, može ući na sam vrh top liste primitivizma i beščašća : sa svih strana ultra bošnjačkog političkog spektra krenule su uvrede i haranga na njezin račun Kristini je zamjereno sve: što je kao dvanaestogodišnja djevojčica napustila ratno Sarajevo, što se zalaže za prava LGBT osoba, ukratko, zato što je Kristina, ali nije ostalo na tome. Iz Saffa, i sa raznih social networking septičkih jama, počele su stizati uvrede: kako ne samo da je Krsitina ološ, nego da joj je i majka svojedobno pobjegla u RS, pa je njezina kćerka za nagradu dobila TVSA. Jal fašista u zametku obično je banalan, i predvidljiv. Oni, naime, niti znaju što je istina, niti znaju lagati. Bijeda, ukratko.

No, iz ovoga se slučaja da iščitati i jedna druga bijeda. Ona naše „medijske“ scene u kojoj se nijedno novinarsko udruženje i nikakva feministička udruga – ponašaju kao da se ništa nije dogodilo. Osim što su radnici TVSA stali u odbranu svoje eventualne buduće direktorice, što je Radio Sarajevo, uredno prenijelo – nigdje nikoga. Stvarno, gdje su svi ti „aktivisti“ i „aktivistkinje“ koji su naučili tri konstrukcije iz mračnih laboratorija šatrologije ljudskih prava, sve te ngo gender sensitive farme kvočki nosilja koje okolo predaju jaja za bubrege, gdje je svekolika zajednica tipova koja je najglasnija kad su u pitanju načelne stvari!? Nigdje, čuvaju gnijezda svojih budžeta i ne oglašavaju se povodom ovakvih slučajeva, jer bože moj, postavljanje Kristine Ljevak na neko mjesto u njihovim je glavama „politička“ stvar, borba između jednih drugih. Bez obzira što je žena toliko puta pokazala da zna posao.

I tu negdje i dolazimo do kraja priče: u ovih dvadeset i pet godina od rata naovamo nacionalističke partije su stvorile armiju uhljeba, bez obraza i karara zapošljavani su „naši“ ljudi. U toj armiji dale su se susresti zaista jezive antropološke izrađevine, i često su stvari dolazile dotle da čovjek gledajući te primjerke, pomisli da ne pripada istoj grupi sisavaca. Ali, njih niko nije spriječio da nastave biti to što jesu, i trajno štetiti ovu zemlju na svim nivoima. Novine koje su kritički pisale o tome davno su ukinute, i malo ko danas i podigne glas, kad se recimo u tijelima Federacije pojave brnjaši, nominalno različitih nacionalnih predznaka , ali uvijek istog usmjerenja.

Njima niko ništa ne može. Slučaj Kristine Ljevak, koja današnjem Sarajevu daje još ono malo iluzije da neće trajno (p)ostati kasaba, zato, nije priča samo o njoj, ili o TVSA. To je priča o nama, o tome kako na različitim polovima političkog spektra čuče, praktično, isti ljudi. Takozvani, zaplotnjaci. Koji su uvijek spremni baciti kamen za nekim slabijim. Ko se u ovom slučaju zove Kristina.