Ahmed Burić

Ahmed Burić

Ujedinjenje ljevice: A, ko će biti lider?

31. 03. 2018. u 15:18:00

Shares:21

Kad pratite, a i kad ne pratite medije u BiH, ispadne da je pitanje od million dolara hoće li se ujediniti ljevica u BiH.

Uvijek nekako prekasno, par mjeseci pred izbore, kad krene priča da ovo ‘vako dalje ne može, a još evropske institucije dobace da nema ulaska u Evropsku uniju do 2025., krene prebacivanje loptice: Nermin Nikšić je prvo poručio da ujedinjenje može, ali ne želi da se oko toga natežu mjesecima.

Željko Komšić, je vratio da je spreman za ujedinjenje ali da se dosadašnji predsjednici stranaka povuku. Još jedna stranka koja je nastala iz nekadašnjeg SDP-a, SDU nije rekla ništa, možda je tako i najbolje, a Naša Stranka je poručila da oni uopće nisu ljevica. Pa da se na nju u takvim ‘integracijama’ i ne računa.

OK, fair enough, reklo bi se, ako ljevicu reprezentira ono što rade posljednjih dana DF-ovi šef i poslanici, a to je otvoreno stajanje uz SDA na Kantonu Sarajevo, onda stvarno i nema nikakvog razloga za njeno udruživanje.

Anketa medija koji čitate u kojoj je na pitanje “Ukoliko bi došlo do ujedinjenja ljevice u BiH, ko bi trebao biti predsjednik?”, na kojoj je glasalo više od 2100 ljudi, otkriva neke stvari koje se tiču trendova, ali i općih zabluda oko ljevice u BiH.

U anketi, u kojoj je na početku dosta ubjedljivo vodio Predrag Kojović, pobijedio je Nermin Nikšić sa 735 glasova. Kojović je ostao drugi sa 600, Željko Komšić je imao oko 400 glasova, dok je odgovor “ljevica me ne zanima”, dalo 330 ljudi. Ono što bi eventualno moglo zanimati publiku koja inače inklinira ljevici je formulacija pitanja, odnosno odgovora. Elem, to pitanje “ko bi trebao biti predsjednik”, u ovom trenutku povlači samo jedan odgovor: “nije važno, ako će ljevica biti kao do sada.”

Anketa Radiosarajevo - undefinedRadiosarajevo.ba: Anketa Radiosarajevo

Dakle, kad bismo mi u BiH imali pravu ljevicu, u njoj ne bi bilo važno “ko”, nego “šta”, i ne bi bilo važno “kako” nego “zašto.” Zato su mi, moram priznati, neprobavljivi stalni programski tekstovi u kojima se stalno nešto poziva na “ujedinjenje”, “okrupnjivanje zdravih snaga” i tome slično. U ujedinjenju ljevice kakve zagovaraju trenutni politički igrači, ne ujedinjuju se ljevičarski koncepti i ne promišlja se redefinicija suštine ideje o konceptu socijaldemokratije koji je počivao na socijalno-klasnom modelu. Nego se ujedinjuju kuće nastale iz jedne partije, pa da se, eto konačno, kad smo ispucali sve druge koncepte koji su nas doveli ovdje, vidimo ko je gazda.

Neće moći, jer suština nije u tome da se ujedine kancelarije DF Ilidže i SDP Stari Grad – da ne idemo dalje izvan Sarajeva – nego da svaka ta pojedinačna mikrorganizacija zna da je njezin predsjednik neće ostaviti na cjedilu, kad dođe do nekog krupnijeg pitanja. Drugo, dinamika pomenute ankete pokazuje da SDP i njezin sadašnji predsjednik Nikšić još uvijek imaju najveću bazu koju mogu pokrenuti.

Anketa je napravljena na bazi jedan aparat – jedan glas, pa je nemoguće dobiti fake – rezultat, i to znači da je logično da bi SDP mogao, i u krajnjem trebao biti ta kuća oko koje će se okupiti ljevičarske snage. Ali, da pogledamo: je li Nikšić stvarno taj? Osobno, nisam bez simpatija prema njemu: igrao je rukomet, sedam godina je stariji, navija za Velež, završio je pravo, iz Konjica je, iz obitelji s kojom i poslujem i drugujem.

Oko autocesta se pokazao odličnim, dotle da su ga njemački poslovni partneri hvalili do neba. No, da li bih želio da predsjednik ujedinjene socijalne demokratije bude čovjek koji je bez konkursa zaposlio rođenog brata, a kojem je politički tata, Zlatko Lagumdžija, koji je sve skupa do ovdje i doveo ljevicu – ostavio stranku!? Sumnjam! Nije lider ljevice, a eto ni formalno ne žele, ni Peđa Kojović kojeg poznajem 35 godina i uvijek bih mu dao glas: Naša stranka prečesto izgleda i zvuči kao grupa istomišljenika koju ne prepoznaje niko izvan kruga Vječna vatra – Dolac malta.

Bez obzira na sve tlapnje, ne treba rezolutno biti protiv ujedinjenja, jer neprijatelj je jedan. Odnosno – ima ih najmanje tri. No, bilo bi za sve bolje, a mislim da je i bliže istini da lider neke nove ljevice, u ovom trenutku sjedi za za računarom u nekom malom istraživačkom hubu, ili javlja iz bečkog kafića familiji u BiH da je položio ispit. Prije ćemo ga naći tamo, nego u postojećim političkim strankama, subjektima “ujedinjenja ljevice.” Takve stvari se dešavaju na terenu. Ne u kabinetima. Niti u medijima.

Najgore što bi se moglo desiti, bilo bi da se ljevica ujedini, a onda se dogodi da se posvađaju oko izbornog plijena. No, to ipak neće biti tako, jer suštinskog dogovora nema tamo gdje nema želje za njim. Prvi put kad bilo koja stranka ode i bez straha provede cijelu svoju kampanju od Ljubuškog do Laktaša, i u tim se mjestima pokažu njezini otvoreni simpatizeri, o tome ćemo moći govoriti kao o ozbiljnoj činjenici. Dotad, možemo odgovarati na ankete. A možemo i raditi na ujedinjenju prostorija. U kojima su ‘ljevičari’.

Jer, ostale su zauzete. Nakrcane državnim službenicima i administracijom koju je stvorila sadašnja vlast. I time obezbijedila svoju glasačku mašinu. Na ljevici je da ponovo pronađe svoju.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" su isključivo lični stavovi autora tekstova i ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.