Ahmed Burić

Ahmed Burić

U Sajam na Vašar

25. 10. 2018. u 12:44:00

Shares:27

Beogradski sajam knjige najveći je događaj takve vrste u regionu: i na njemu, doista, ima svega: svjetskih hitova, televizijskih zvijezda, ratnih zločinaca, huškača, teorija zavjera, arkadijskih vizija nekadašnjeg Sarajeva. Sve se prodaje, a svako prodaje što ima.

Svake godine, ritual izgleda slično: kad se dođe ispred zgrada Beogradskog sajma, u Bulevaru Vojvode Mišića, valja još proći kroz pothodnik koji vodi u kompleks koji je nekada bio jedna od najznačajnijih zgrada u bivšoj Jugoslaviji. Hala 1, djelo arhitekata Branka Žeželja i Milana Krstića, u to doba najveća samonosiva kupola od prenapregnutog betona na svijetu, bila je jedan od simbola grada. I ostala je to i danas, bez obzira što se grad od šezdesetih godina, kad je Sajam izgrađen, povećao tri puta. Taj socijalistički monumentalizam, osim svoje grandiozne brutalnosti, imao je i svijest o zajedničkom i javnom, ono što danas većini novih društava na ovom prostoru itekako nedostaje.

No, ruku na srce, ono što vas dočeka skoro je apsolutna ljubaznost. Naviknut na ovdašnje repetiranje obrvama, iskošene poglede i škrgutanje zubima, čovjek se u tom prostoru odmah navikne na sasvim drugi kod ophođenja. “Izvolite”, “hvala”, “molim” i “izvinite” su obavezan dio sajamskog rječnika, a za bilo koji naslov koji vas zanima, informaciju dobijate internetskom brzinom. U ponudi i usluzi, skoro da nema greške: osim na štandu za informacije gdje vas dočeka poslovična mrzovoljnost stalno zaposlenih u bivšim socijalističkim institucijama. I pokoji mrzovoljni pogled zaštitara, koji su kad progovore, skoro redovno – ijekavci. Prečani, što bi se reklo. Dvorane su za toliki broj posjetitelja, a dnevno prođu desetine hiljada ljudi čiste. Nema više ni roštilja odmah pored Sajmišta, s kojeg su se pušili pljeskavice, ćevapi i bataci. Uklanjaju se polako i posljednji tragovi balkanske neposrednosti, koja se u kolokvijalnom rječniku nekad nazivala ciganluk, ali je politička korektnost pobrisala i te oblike sirotinjskog radovanja.

Moto ovogodišnjeg Sajma je “radost čitanja". I zaista, Sajam knjiga je, ukoliko ste dobronamjerni i zažmirite na jedno oko, veliki događaj, najveći u regionu, na kojem svako koga zanima bar jedno slovo, može naći nešto za sebe. Desetine izdanja i promocija, svakodnevni program u kojem “događaji prestižu vreme” bace vas u neko arkadijsko raspoloženje u kojem čovjek sklon knjizi može ostati satima. Od igle do lokomotive, od djela Paola Coelha do Paula Austera, i od Srebrnog Letača do Dušana Petričića ponuda i izbor potvrđuju da kultura čitanja u tom društvu nikada nije nestala, bez obzira na eroziju opće kulture i slabu kupovnu moć onih koji čitaju. S te strane, Beogradu i Sajmu se samo može skinuti kapa. I u tom registru Beograd je bio i ostao sv(ij)et.

Kako je pvopao vokenvol

Ono pred čim valja zažmiriti, ako nećete da vam se pokvari ćejf je, recimo, činjenica da Sajam ove godine, a to sje odkora redovna pojava, otvara Matija Bećković, naci(onali)st u odori Sherlocka Holmesa. (“Otvarač”, kako piše jedan od najutjecajnijih srpskih pisaca Svetislav Basara). Na početku su odmah billboardi koji reklamiraju “naučna dela Vojislava Šešelja”, a autora ne možete fuliti jer na ulazu u salu 1 svaki dan potpisuje knjige. Duhovit potpis pod fotografiju njega i Bore Čorbe, kolega vojvoda, “kako je pvopao vokenvol”, najbolje govori o tome. Nadalje tu je red billboarda koji vas vodi do glavnih hala Sajma, jedinice i četvorke s kojih vam odmah bude jasno o tome šta je dominantna odrednica sredine. Najveći broj knjiga bavi se dvjema temama: prva je new age pravoslavlje, “duhovna” transverzala Srbija – Rusija, izmišljene i istinite priče o manastirskim tajnama, zavjerama, prokletstvima, zav(j)etima i zav(j)eštanjima.

Utisak pojačava veliki broj crkvenih štandova i lica u svešteničkim odorama, tako da je Sajam jednim dijelom i crkveni vašar. Pored toga, postoji i jaka grana tzv. voditeljske književnosti u kojima se sa plakata sa svojim novim izdanjima smiješe poznata lica sat v- ekrana, koja, u okviru svojih mogućnosti, nude uvid u društvene pojave i intimne tajne. To je sasvim unosan biznis, jer društvo ima format star – sistema: možda vam imena Vesne Dedić, Vanje Bulića ili Jelene Bačić – Alimpić niša ne znače, ali taj pravac infotainmenta ima vrlo stabilnu publiku. I na nekom bi se nivou mogao usporediti sa stabilnošću glasača vladajuće partije. I to bi se sve skupa moglo čitati u registru činjenice na Srpska Napredna Stranka u Srbiji danas ima više članova u Srbiji nego što je Savez komunista ikada imao. Predznak je, dakle, zamijenjen, ali ljubav je ostala.

Treba li nam biti neprijatno?

Ono što, također, ne možete zaobići je veliki broj autobiografija poznatih lica koja su obilježila neka prošla vremena: kao da je sjećanje najbolja roba. Svuda su reklame knjiga ljudi koji su nekada živjeli u Jednom Gradu i kao da su stali u red da ispričaju svoju priču o jednom prošlom vremenu. Grad je, dakako, Sarajevo i čovjek se na kraju dana nađe u nedoumici, preispitujući vlastiti odnos prema sjećanjima, i pisanju uopće. Dobro, svako prodaje svoju priču, i ono što ima, ali tolika količina paseizma, pa bio on i kritičko preispitivanje, nosi sobom – barem u ovom slučaju - jednu vrstu prezasićenosti. Da li se mi koji danas živimo u Sarajevu trebamo stidjeti što je tako, i što Taj Grad više ne postoji? Ko zna, ali taj bi grad danas imao više koristi da mu se da ruka u ovom trenutku, kako i koliko ko može, nego da se unedogled na hiljadama stranica veliča njegova prošlost. Tu ulje na vatru svakako dodaje i naš fukarski mentalitet koji najčešće romantizira Onoga koji je otišao, u odnosu na Onoga koji s njim živi tu – a, da ne bude zabune, jednako mrzi obojicu, samo ovog drugog više jer je jedna vrsta ogledala.

Između bolje prošlosti i sadašnje subverzije, uvijek treba birati ovo drugo, jer kad čovjek već nešto piše ili čita, zar nije bolje baviti se nečim neistraženim, nečim što otvara vidike. A ne nečim što je na različite načine već toliko puta vidio ili čuo? Ali, ni to nije najvažnije. Najvažnije je da se misli i čita, i da na kraju dana kad vas izmori hodanje između štandova i milioni knjiga koje ste vidjeli i slika koje su vam ispred očiju promakle, osjetite sreću što ste našli nešto za sebe, neku knjigu koja će vam donijeti malo spokoja.

U svijetu histerije u kojem knjige i oni koji ih pišu više skoro ništa i ne znače.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" ne odražavaju nužno stavove i mišljenja redakcije portala Radiosarajevo.ba.