Ahmed Burić

Ahmed Burić

U pet deka

10. 11. 2017. u 15:11:00

Shares:9

Posljednjih dana, vijesti su uglavnom, "kapitalističke": te premijerka Novog Zelanda rekla da je kapitalizam neuspio eksperiment.

Te manijak u Teksasu u crkvi ubio 27 ljudi, a pedesetak ranio, te se Todorić predao policiji, te u aferi “Rajski papiri” izlaze imena velikog broja političara i poznatih ljudi, koji su krili svoje novce: od kraljice Elizabeth do srbijanskog ministra bez portfelja Nenada Popovića, otegla se prilična skupina, u kojoj su i Facebook, i Nike, i Putinovi saradnici, i Trumpov ministar, čak i Madonna, pa i Bono Vox. Samo ne znam smije li se on spominjati, da se ne naljute anonimni kvazi ‘patrioti’, uglavnom idioti, jer je Bono dokazani prijatelj Sarajeva (imam i sliku s čovjekom, uredno) i zgrožen je optužbama.

Ljude optužene za krivična djela ne amnestira ljubav prema (bilo čijoj) domovini. Ili sistemu. Kriminal je jedno, a domoljublje drugo. Eto, završili smo.

 A, možda i nismo: Todorić, taj mag velike trgovine i ubijanja malih poduzetnika, skoro je apsolutna simbioza domoljubovanja i kriminala. Nema tu velike pameti. Čista računica. U suštini, vlasti su mu omogućile da svi kupuju u njegovim velikim samoposlugama, a da će se on revanširati tako što će je finansirati. Problem je što se time ubija osnovni element kapitalizma, a to je konkurencija, a i njemu se dopalo biti jedini. Europska unija, kakva god bila traži relativno transparentno i uredno poslovanje.

Ekonomski analitičari tvrde da su u toj priči najvažnije dvije stvari: amortizacija kapitala, kojom je Agrokoru zadat završni udarac, i vrijeme u kojem je Todorić skrivio svoja djela.

Džaba je, naime, sada kukati kako je Lex Agrokor bio nedozvoljiv upliv države u ekonomiju. Nemoguće je ne miješati politiku u gospodarstvo, jer je to dvoje nastalo skupa – mafije koje su preuzele države, instalirale su svoje ljude na sva mjesta, a (kontrolirana) trgovina je u toj cijeloj priči glavna grana. Prethodno je trebalo ubiti proizvodnju i kooperante i dobavljače što više osiromašiti. Učiniti ih zavisnima o svom lancu. Iskreno, žao mi je takvih, malih i slabih, ljudi koji nose dvije kese iz Konzuma, ili prodavačica koje tamo cijeli mjesec rade za manje od 4000 kuna. Za ostale, i Todorića i dio koji ga istražuje nemam empatiju. Oni će se već nekako nagoditi.    

Elem, Hrvatskoj je tako kako jeste, a nije dobro kad im nije dobro, jer onda nije dobro ni nama. Ali, ljudi to kod nas baš i ne shvaćaju. Kao što ja danima nisam mogao shvatiti terminologiju oko Agrokora. Šta je prihod, od čega zavisi profit, koji su najčvršći, a koji liberalni računovodstveni standardi, morao sam se sjećati svega što sam ikada učio, k vragu, pa lex specialis je poseban zakon koji se odnosi na izdvojen premet ili skup predmeta. Kapitalizam, tako terminološki razigran, ipak ima samo jedan zadatak. Zaraditi. Njegov jedini i pravi  rezultat se ogleda u tome da na kraju dana imaš više, nego što si imao kad je dan počeo. Samo novčani plus. Ništa više.   

Tako da vam čovjek sa skepsom, baš i nije za kapitalizam. Jer je to neman koju je nemoguće nahraniti. I savladati. Kao što ni gradonačelnik Mostara Ljubo Bešlić , nikada ‘neće u Europu’, odnosno neće shvatiti bit kapitalizma. Mučenik je sjeo i kompaniji koja treba otvoriti let Koln – Mostar, sjeo i “objasnio” nacionalnu strukturu grada, iznerviran nekim napisom gdje se pominje bošnjačka većina. Kompanija, kud ćešta će, u duhu demokratskih tradicija je objavila njegovo pismo, ljudi misle da je ipak gradonačelnik u pitanju, a kad su se malo raspitali pa vidjeli da se radi o čovjeku od čije je pameti sporniji samo njegov legalitet, maknuli pismo sa svoje web-stranice. Naime, njihov jedini interes u svemu jeste da avion bude – pun. I njih, ali baš, zaboli hoće li na stolicama germanwingsa, luftwaffea ili kako se već zove kompanija, sjedjeti Bošnjaci, Hrvati, Pigmejci ili Filipinci. Zato su i stavili destinacije na glasanje: više klikova, potencijalno više karata. I više eura. No Ljubo, no većina, no Bošnjaci, no Hrvati. No!

Najgore mi je kad često dobronamjerni, a neupućeni ljudi, prostodušno pitaju: “razumijem da je teško, i da je stanje u medijima loše, ali oko nas je toliko dobrih stvari. Zašto o njima ne pišete?” Prvo, zato što je ljudska priroda, uglavnom, takva da se bolje hrani mrvom nesreće, nego pregrštom sreće. Slijedom toga, ljudi se više vole hraniti katastrofama, nego pričama o podizanju fabrika, ili uspjesima pojedinaca. Jednostavno, zato što je tako. A drugo, ko kaže da nema dobrih stvari? Upravo je objavljen podatak da u Bosni i Hercegovini od 720.000 zaposlenih, njih oko trećina, dakle 240.000 radi u nekom obliku državne administracije.

Zar to nije podatak vrijedan divljenja? Nama je uspjelo onome što nikom nije. Stvoriti državni kapitalizam, u kojem glavni broj zaposlenih ima – država. O tome nisu mogle sanjati ni najuspješnije države, poput Švedske, niti su teoretičari kapitalizma od Marxa do Žižeka uopće predvidjeli takvu mogućnost. Ako neko kaže da je to feudalizam, molim u redu, ali kapitalizam-feudalizam, sve vam je to isto.

 U pet deka.