Ahmed Burić

Ahmed Burić

Tvrđenje pazara

15. 11. 2018. u 07:54:00

Shares:205

O politici, ionako, svi sve znaju, pa nećemo o tome. Odnosno nećemo direktno. Ali, kako nećemo kad nam je sve, gdje god pogledaš – politika. Odnosno imitacija politike. To se, inače, jezikom pijace zove – tvrđenje pazara. Jer, kako sada stoje stvari vlasti će na različitim nivoima biti iz različitih partija. Odnosno, s različitih tezgi. Nakon rezultata izbora koji su se ispočetka činili nepopravljivima, ipak su isplivale neke činjenice koje daju nadu. Ne bi bilo loše da nakon epohe političkih analitičara dođe poneki politički sintetičar – pa da živimo. Jer, ovo u posljednjih nekoliko godina, pod ovom vlašću nije život. Više preživljavanje. Jedini koji nisu piljarili, trgovali jeftino i prodavali trulo su Naša stranka. Plodovi su im sazrijevali, i red je da su zaradili nešto od toga. I ko zna kako bi stvar završila da je pijaca bila regularna?            

Prve stvari prvo. Dakle, promjene u BiH neće biti dok se ne dogodi suštinska izmjena svijesti u Republici Srpskoj. Prvi čovjek toga entiteta većinu je svojih znanja naučio na pijaci. Bez metafore.  I zato je najjači.  I to je je, naprosto, tako: ali, valja priznati, ne toliko svijetu, nego samima sebi, etničko čišćenje, (‘opštinski’) genocid, i jednostavno ostaviti Turke i Ratka Mladića u epskoj svijesti. Ako uopće bude snage da se izađe iz mitske percepcije. Onda, tek tada, će i s druge strane, prvenstveno bošnjačke – jer Čovićevo “prijateljstvo” s Dodikom je čisto kriminalno udruživanje – doći i iskrena pružena ruka. Za neki čestitiji posao. Ova pijaca, pardon država, nema snage da preživi ako u njoj bude vladala mržnja.

Za nju, izgleda, malo ponestaje snage i to je više nego dobro.  

Druga po redu stvar je Sarajevo. Jezikom Grunfa iz Alan Forda -  da bi postalo metropola, mora prestati biti provincija. Ovaj put, bez humora.  Mračna provincija u kojoj je dozvoljeno presretati ljude, otimati im stvari u javnom prevozu, pa i ubijati. S druge strane, već dugo u njemu, u kulturnom smislu, nije sagrađeno ništa novo ni veliko: ni koncertne dvorane, ni teatra. Naša je urbanistička stvarnost zastala negdje između prekapacitiranih tržnih centara i parking tamo gdje im nije mjesto i nebodera u favelama.

U koje, kroz prozore, zijevajući, i čekajući da ovo prođe, gledaju zaposleni u državnim institucijama.

Da ne bude kakve zabune, prošla vlast, što je eufemizam, niti će otići lako, niti reklo bi se, uopće misli ići. Tračevi u kojima se za svaki glas u Kantonu koji će ih (p)ostaviti u vlast(i) nude basnoslovne cifre nikada nisu daleko od istine. No, jedno je jasno: u političkom toku bošnjačke desnice postoje suštinska razmimoilaženja. Dojučerašnji saveznici i vlasnici istih novčanika, sad su najveći “din-dušmani”.

Naime, nije samo Elmedin Dino Konaković formirao svoj pokret. “Narod i Pravda” se u jednom dijelu Krajine zove A SDA, u drugom Nezavisni blok, a u Sjeveroistočnoj Bosni Pokret demokratske akcije. Sve su to djeca SDA. Kojoj je dosta, i u kojima se nakon toliko vremena javila želja za promjenom.

Osnovna stvar na kojoj bi se promjena morala bazirati je da vlast treba prestati biti kriminalna. Nikakva velika filozofija. Nikakva “građanska koalicija” (u kojima su u Tuzli ponosno objavili da je ponosan član te grupe i SBB!?), nikakva zaklinjanja i nikakvo mesijanstvo oko Bosne i Hercegovine, ne bi trebali imati nikakvu cijenu.

Sve je to skupa nekako potrošeno, izlizano i demodirano, kao izblijedjeli trag olovke s fišeka. I nema više ni potrebe ni razloga posezati za tim.

Stotine hiljada ljudi su otišle, zemlja je takva kakva jeste, niti koga hrani, niti koga brani. Niti ju je moguće stjerati u more, niti prevaliti preko Save. To je to, pa ko šta ima da u tome tvrdi pazar - bujrum. Ostalo – ništa, hvala. Istina, kad smo već do kraja u tim metaforama, ovce su za šišanje i njih, i čini se, prema procentu onih koji ne glasaju, neće nestati. Vole da trpe.  

Bilo bi više nego poželjno da se ovaj trend u sljedeće dvije godine, na lokalnim izborima nastavi. Ne treba imati iluzija: nešto što je propadalo dvadeset godina, vjerovatno treba još toliko da se uspravi, ali moglo bi biti da je nešto počelo. Kao da se lakše diše. Niti sad ovdje ima kadrova koji preko noći mogu dići zemlju. Stopedeset bolonjskih magistara društvenih nauka kojima će se podičiti čelnici Naše stranke, ne mogu vratiti nijednog liječnika ili inženjera koji je otišao u Njemačku. Da ne govorimo da je majstora za bojler jednako teško naći kao štimera klavira. Ovo je društvo rasuto.

I biće tako dok se ne vrati povjerenje u ljude, umjesto u stranačke legitimacije. Sada, svako može biti sve, jer većina još uvijek misli da to nije pogrešno. Niti postoji lider koji bi u tvrđenju pazara uspio sublimirati to da pozove na oprost, zaborav na sujetu i pritom se ne plaši nikoga.

Zasad takvoga nema. To uvijek valja imati na umu kad se tvrdi pazar.

Lakše se trguje.   

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" su isključivo lični stavovi autora tekstova i ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.