Ahmed Burić

Ahmed Burić

Sympathy for the devil: Kratka povijest jednog oproštaja

09. 03. 2018. u 11:51:00

Shares:0

Ovo je vrijeme takvo da ni smrti više nisu bog zna kakva vijest: ljudi odlaze, bez najave, naglo, ostaju praznine koje se više nikada neće popuniti, ali kao da slabo ko mari zato. Nema se kad, ili se nema od čega. Mi kao da smo potrošili i kvotu žaljenja. Gadan nam grah pao, što kažu stare bajalice. Ipak, u tom velikom mraku i grču, kao da se pojavljuju neki zraci svjetlosti. I to obično tamo gdje im se i kad čovjek najmanje nada.

U Sarajevu je, na groblju Bare, u utorak 6. marta, uz prisustvo nekoliko hiljada ljudi, ispraćen šef Klinike za ginekologiju Kliničkog centra u Sarajevu Nedžad Nakaš. Iznenadna, preuranjena smrt, i skoro da nema odrednice kojom bi se mogla opisati. Sin jednog od najvećih ratnih legendi Abdulaha, i bratić moga, slobodno mogu kazati, prijatelja Bakira, bio je omiljen, voljen, blag, susretljiv, predan poslu… Sve ono što mlad i uspješan čovjek treba biti, i to u društvu u kojem je to najteže biti. Grubost naše komunikacije stvorilo je društvo apatije i linča; ono reaguje nikako, ili pregrubo, nekoga ili nešto se  neumjereno slavi, ili ga se na svaki način kinji i baca pod noge. Mi živimo stiješnjeni između „ne smiješ“ i „moraš“, „hajde“ je zamijenilo „molim“ i „hvala“, a baš kao u pop- pjesmama Eltona Johna i Gibonnija najteža riječ je „oprosti.“ Sve nam se pobrkalo, i malo šta nam se zna.

U takvom, reduciranom i banaliziranom svijetu, nije ni čudo da se ne razumijemo. Stoga će možda nekome teško biti i razumljivo zašto je Nedžad Nakaš, ugledni član društva, izrazito urbana i pozitivna pojava, na posljednji put ispraćen uz zvuke pjesme „Sympathy for the devil“, pjesme koju su The Rolling Stonesi snimili 1968. u svom 'najjačem' sastavu, s Brianom Jonesom, Nickijem Hopkinsom na klavijaturama i Marianne Faithfull na pratećim vokalima.  Historija te pjesme, kojoj konge Rocky Dzidzornua, daju hipnotički groove, je, valjda, veća i od nje same: Mick Jagger je izjavio da je ideja teksta došla iz pjesama Charlesa Baudelairea, a da su ih optužbe da su sljedbenici đavla, mogle koštati karijere. „ To je, zapravo, pjesma o udjelu zla u ovome svijetu, od ubistva Isusa Krista, do pada Berlina, rockerska povijest svijeta ispisana u prvom licu. Sam Jagger je dodao da ju je pisao misleći na to kako Dylan piše svoje pjesme. I uspjelo mu je, šta drugo reći.

Takve stvari i događaje ne treba objašnjavati onima koji to ne mogu shvatiti. Mogu se samo diviti njegovoj supruzi i prijateljima koji su zapalili bakljadu za svog druga, brata i suborca i tako vjerovatno u čudu i nevjerici ostavili novokomponovanu pastvu da sahranu zamisli samo u jednom okruženju: u prisustvu sveštenika, dakle kao isključivo vjerski obred, bez obzira da li je biće koje odlazi živjelo u vjerskoj praksi ili nije.

Ovim putem, također, molim nikoga da se ne uvrijedi, poručujem da se i na posljednjem ispraćaju onoga što ovo piše, zvanična lica u svojstvu pronositelja religije – ne pojavljuju. I neka svira neki Bayou, New Orleans, koju su robovi iz centralne Afrike donijeli veslajući preko mora.

Svoju patnju i bol svako ima pravo čuvati za sebe, ili pokazati onako kako misli da je najbolje. Uniformnost i jednoumlje u tome ne pomažu.

Tako su nam Nedžad Nakaš i njegovi najbliži pokazali ono najbolje u nama. Ako pobijedi takvo Sarajevo, zbog čega ga volimo, i zbog čega još uvijek jesmo tu – onda za nas sve skupa, ima nade.

Ne znam zašto, ali dok sam slušao priču o Nedžadovom ispraćaju na pamet su mi pale dvije slike. Jednu je, jednom davno, snimio Hajrudin Krvavac, a riječ je, pogađate o onoj sceni kad njemačka komanda poziva građane Sarajeva da preuzmu tijela poginulih u jednoj provaljenoj ilegalnoj akciji. Nakon što ponove poziv a kroz špalir ljudi koji čekaju ilegalci pronesu glas „ne idi , ubiće te“, otac ilegalke Azre, Sead Kapetanović (igra ga Rade Marković), prvi krene prema uperenoj cijevi, koju drži njemački vojnik. Onda slijedi Valter, a iza njega cijela povorka ljudi, ne mareći hoće li pucati u njih. Film i povijest i ne moraju imati čvrstu faktografsku vezu, ali su scena sa groblja Bare i iz Valtera po atmosferi nekako slične.

Druga stvar je čisto privatna, ali se opet tiče ispraćaja: u Beogradu je u 95. godini preminuo otac mog prijatelja, prvoborac i komunist Pero Gušić. Stigao je biti u bici na Neretvi, bio je i na Golom otoku, u Sarajevu živio skoro pedeset godina, tu podigao firmu „Arhitekt“, zasnovao obitelj, i s početkom rata, među prvima se ogradivši od Karadžića i njegove politike, otišao u izbjeglištvo. Porijeklom iz Istočne Hercegovine, ispraćen je uz Bilećanku, koju je otpjevao Zoran Predin, a u gipsy swing maniru odsvirao opet jedan Sarajlija – Saša Olenjuk. Eto tako, kao što Andrić kaže da čovjek nikada ne zna u kojoj će vjeri umrijeti, tako se i ne trebamo čuditi kad nekoga od nas neka pjesma isprati s ovoga svijeta. Baklje koje su gorjele na Barama, možda su bile svjetlost koju toliko čekamo, a možda uvod u sunce koje je dan poslije konačno izašlo, bez oklijevanja i straha. Možda ima nade za nas.

I u svemu tome vijest da je usvojena inicijativa kojom se poništava odluka da se ime osnovne škole u Dobroševićima preimenuje u Mustafa Busuladžić. Nada postoji.                      

              

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" su isključivo lični stavovi autora tekstova i ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.