Ahmed Burić

Ahmed Burić

Sve naše Selme, što se naginju kroz prozor

23. 01. 2020. u 14:43:00

Shares:0

U moru različitih poslova i događaja stvarno mi nije bilo ni na ruku, ni u planu da se bavim aferama na Univerzitetu u Sarajevu, ali su događaji na Elektrotehničkom fakultetu, zanimljivi iz barem dva razloga. Prvi je to što lik i djelo one kojoj se osporavaju rad i pravo, znam baš puno godina. Radi se o profesorici Selmi Rizvić, čije ime sigurno pamtite sa špica naših televizija.

U ratu i poslije njega, ona je bila (i ostala) jedan od pionira kompjuterske grafike, digitalnog dizajna, virtualnih realnosti, i digitalnog predstavljanja kulturnog nasljeđa: prema mom dubokom uvjerenju – iako se „politički“ suštinski razmimoilazimo – radi se o osobi vrhunskog profesionalnog i moralnog integriteta. Njezin CV pun je međunarodnih referentnih tačaka, i njezin je doprinos ovome društvu, barem s moje tačke gledišta – nesumnjivo visok.

U ovom duboko kriminaliziranom, neanonimnom društvu tetaka, bratića, sestrića, tetića i ostale mnogobrojne rodbine, nikada nije koristila činjenicu da je njezin otac, povjesničar književnosti i pisac, rahmetli profesor Muhsin Rizvić (s čijim se pojedinim tezama, pogotovo o Ivi Andriću, opet nisam slagao, ali je ostavio obimno i važno znanstveno djelo iza sebe), bio jedan od glavnih stubova buđenja nacionalne svijesti bosanskih muslimana.

To što se ta „svijest“ pretvorila u ovo što je danas skrivili su isti oni koji Univerzitet žele pretvoriti u mejtef po svojoj mjeri, što se čini da, upravo, na primjeru Selme Rizvić, radi dekan Elektrotehničkog fakulteta Jasmin Velagić. Budući da, eto, nisam imao čast čuti za gospodina, raspitavši za njegov intelektualni habitus, dobio sam odgovor da se radi o „tipu koji je završio u Zagrebu, koji se poslije rata našao u Sarajevu, i sada na sve načine razvaljuje Univerzitet.“ To što gospodin Dekan, idealan lik za ekranizaciju, recimo, Osmana Vuka iz Selimovićeve Tvrđave. Istovremeno je predsjednik Sindikata Univerziteta u Sarajevu, što priči daje dodatnu ekstenziju. I napetost. Jer, Dekan koji te otpusti, dužan te je zaštititi kao predsjednik sindikata. Vela havle.

Da, skratimo: Selma Rizvić je dobila rješenje o stupanju u stalni radni odnos. U dogovoru s Inspekcijom (koja nije ništa drugo nego produžena ruka onih koji 'poklapaju' Univerzitet) to joj je pravo osporeno, tako da se normira na 20 postoradnog vremena. Dakle, Selma ne naginji se kroz prozor. Odnosno, radićeš onoliko koliko ti Ja, Dekan, propišem. A možda nećeš nikako jer mi smeta tvoj ugled, međunarodna reputacija, a ako ćemo pravo i čaršijski background, jer si u Sarajevu bila i ostala Neko. Ovo, dakle, nije (samo) priča o Selmi Rizvić. Ovo je, indirektno, priča i o Damiru Šagolju i Danisu Tanoviću, ili o svima onima koji ne šute o onome što im se naredi. Srednjoškolizacija, odnosno, mejtefizacija Univerziteta (kao i cijelog društva) počiva na tome da se potkrešu krila onima koji se ističu u nastavi, društvenom radu, koji – da se vratimo metafori – vire kroz prozor. I otvorenih očiju idu svijetom.

I to vam je, manje – više, dame i gospodo, razlog zašto na Univerzitetu, kao svugdje u svijetu, ne rade najistaknutiji pojedinci, nego pripadnici mediokritetskog sloja, za koje niste mogli čuti ako ste se ozbiljno bavili svojim poslom. Ali vas u svakoj namjeri žele i mogu prepriječiti, i zagorčati vam život. Većina zemalja teži tome da napravi školski sistem u koji će s veseljem dolaziti studirati ljudi iz različitih dijelova svijeta: jedino kod nas strovaljuju se državni univerziteti, i od njih se pravi cirkus, ne bi li narasli privatni fakulteti u kojima za nekoliko hiljada nečega kupite diplomu i postanete – akademski građanin. To što nema ni akademije, ni građana, to se nas ne tiče. Važno je da je Vuk sit.

Ali, nije mu baš sigurno da će pojesti Crvenkapicu. Budući da je svo pravo u ovom slučaju, u rukama Selme Rizvić, biće tu još ozbiljnih (sudskih) i institucionalnih rasprava. Ali, neće biti nas, što kaže pjesma, čija uvjerenja stoje na tome da Univerzitet služi akademskom istraživanju i podučavanju. Poštovanju nauke i umjetnosti koja se zasniva na istraživanju I novim pogledima, a ne na zplotnjačkom anonimnom prijavljivanju i doušništvu.

Univerzitet, dakle, treba služiti da pomogne mladim ljudima u izazovima koji se postavljaju pred njih. I da im pokažu put u spolnu, rasnu, svjetonazorsku jednakost svih ljudi. A ne zato da Vukovi natjeruju ovce koje će tamaniti kako oni žele. Zbog toga, naš Univerzitet tavori, I zbog toga nam malo ko i dolazi da bi ovdje studirao. Nego, uglavnom, djeca odlaze vani.

I zato nam trebaju Selme. Koje će se naginjati kroz prozor.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" su isključivo lični stavovi autora tekstova i ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.