Ahmed Burić

Ahmed Burić

Svaki je narod glup ako mu se da prilika

31. 10. 2019. u 12:18:00

Shares:23

Beograd: čekajući katarzu

Prošlu sam sedmicu proveo u Beogradu, na Sajmu knjige. Ritual, barem nekoliko posljednjih godina, izgleda manje – više isto: dođete na Sajmište, probijate se kroz mali Amazon štandova na kojima se nudi sve: i ale i vrane, i nova luksuzna i digitalna izdanja, i stare i zaboravljene knjige za manje od jedne marke komad. Šareno i sjajno, i budali drago, što kaže naš narod, koji uglavnom, preživljava međuvrijeme. Iščekivanje neke katarze, koje nema a neće ni doći, kako sada izgleda.

„Vi ste preživjeli rat, i ta je činjenica iza vas. Mi smo to negirali, jer ovde nije bilo direktnih sukoba, i zato nam se, ko to želi da vidi, virus tog sukoba stalno vraća. Lebdi u zraku.“ – kaže prijatelj, Beograđanin s dna kace, koji je početkom devedesetih odselio na Zapad. U Beogradu je, u ovo vrijeme, nemali broj onih koji smatraju da ova epoha, politički neproduktivnog međuvremena, može završiti katastrofom. Ne spadam u one koji bi se „zadovoljli“ tuđom mukom i nesrećom, ali čovjeka mora uhvatiti zebnja od tolikih štandova s religijsko – crkvenih sadržaja, iz(a) kojih se čuje pojanje, p(j)esme o Kosovu i Metohiji, i propovijedi o vaseljenskoj i bezvremenoj ugroženosti i zasluženoj dominaciji. Ispod ikona Sv. Save, kalendara s likovima iz mračne prošlosti nude se i marmelade i rakija, pa taj dio Sajma izgleda kao postmoderni crkveni supermarket prosvjetljenja, s naglašenom duhovnom crtom. Odatle je najbolje što brže razguliti, jer kombinacija (privlačne manastirske) rakije i (horrorom podvučene) ortodoksije uvijek ostavlja trajne negativne posljedice po psihu.

Kao, recimo, u slučaju Vojislava Šešelja čiji je štand na ulazu u najveću sajamsku halu jedna vrsta stagea: iznad je ogromna slika, a pored su neki od 160 naslova, koje je neumorni Zli Klovn srpskog nacizma napisao. Više od 10.000 stranica od kojih neki znaju biti smiješni, ali vas brzo obuzme gadost, kad se zadržite više od tridesetak sekundi. Pa kaže: „ Novopazarski kralj heroina Rasim Ljajić“, „Serge Brammertz sve više liči na jazavičara“, „Pohlepni vepar iz Bajčetine Tomislav Nikolić“, „Hrvatski i ustaški plaćenik papa Ivan Pavao Drugi“, „Haag me se uželeo.“ I tako dalje. Pisano ludilo pojačano je fizičkim prisustvom autora, koji se slika („četnici džaba, ostali 100 dinara“), reklamira knjige, drži predavanja, čak i jede na štandu, okružen uglavnom prodavačicama koje su odjevene i našminkane kao turbo-folk pjevačice. Jedino nije jasno zašto nema knjige s naslovom „Sanaderova mačkica Aleksandar Vučić.“ To je, valjda, moglo nekada. Sada, kad je mačkica poklopila sve.

Ipak, demokratska tradicija, i tolerancija – postoje. Za ne vjerovati je da pod istim krovom , recimo, mogu sjedjeti narečeni psihopat, najgore što je ostalo od prošlog svijeta, i možda i ponajbolja kritička misao što je nastajala u posljednjih pola stoljeća, što Latinka Perović, svakako jeste. Ne bi bilo pošteno ne spomenuti subverzivna ostvrca neostrašćenosti i ne-mržnje kakva su, recimo, (uglavnom kvadraturom mali) štandovi Partizanske knjige, Danasa, LOM-a ili Udruženja nezavisnih pisaca koji uglavnom štampaju subverzivne naslove. Kako, recimo, ne kupiti knjigu Mat'rjalisti Predraga Čudića, sjajnog pjesnika i intelektualca, koja u podnaslovu nosi „objašnjenje“: malograđanski ep.

Da, Beograd je veliki, i pun svega, i ima i svoje sjajne i blistave ljude. Neki od njih najbolji su predstavnici svoje vrste, i svaki dan ih možete sresti u Caffeu Galerija, kako od podne piju svoju dnevnu kafu. Neki od njih su u poodmaklim godinama, ali umovi im fantastično rade. Iznad svih tema o kojima razgovaramo stoji jedna tema: katarza. Ona, metafizički, ali skoro opipljivo, dronovski, lebdi iznad nas, i muči nas pitanjem hoćemo li je svi skupa dočekati. I, odgovor je, nažalost, negativan. Dovoljno je samo malo zagrebati svakodnevicu ili osjetiti atmosferu, i uvjeriti se da mali broj ljudi razmišlja o zlu koje je učinjeno u njihovo ime. Zato i volim tu manjinu, i njihovom se društvu dobro osjećam. I kad bih mogao, teleportirao bih ih da barem jednom sedmično piju kafu u Sarajevu, da malo osvježe zrak. A neke od ovdašnjih fašističkih nedonoščadi poslao tamo na „usavršavanje“. Recimo, Matiji Bećkoviću, vjerovatno najpopularnijem srpskom pjesniku, lažnom Sherlocku Holmesu, čiji intervju u Blicu, odiše onom vrstom mržnje i kerefečkih natuknica, zbog kojih počinju ratovi, i od kojih nastaje fašizam. „Kosovo je izgubljeno, ali ga ne damo“, je najnovija umotvorina ovog inspiratora zla, za kojeg će, kao i za sve nas, najbolje biti da konačno siđe sa scene.

Iako je na Sajmu bilo na hiljade naslova koji nude narodne umotvorine ni poslovice, nije mi palo na pamet da idednu uzmem u ruku. Na štandu romske književnosti (a kud drugo, nego među svoje!?) jedan me je gospodin skoro ubijedio da uzmem knjigu romskih narodnih poslovica. Skoro me je ubijedio, ali sam odustao. Jer, ima pravo Slavoj Žižek. Narod je glup. Svaki, ako ima priliku. Poslovice su samo ekstrakt jednog nedovršenog mita. U srpskom slučaju je to mit o veličini, koji suspenduje mogućnost istine, i odgađa katarzu. Što ovakvim vlastima odgovora. Sadašnji predsjednik Srbije, a ni naše Predsjedništvo, ne mogu biti na čelu normalnih država, njima odgovaraju te stalne tenzije, muljanje i stalno remplovanje i nagurivanje, jer samo tako narod ostaje daleko od istine, gdje se katarza ukida.

Taj diskurs, zapravo, spriječava dramsku radnju, i egzorcizaciju zla. I suštinsko pomirenje. U tom smislu, zvanični Beograd bi trebao učiniti prvi iskren korak. Ali, rekosmo, ne može, a i vidjeli smo zašto. Doduše, nije sigurno ni da bi ova strana iskreno prihvatila kad bi druga zatražila stvarni oprost, ali to ne možemo znati.

Sve dok ne zatraži oprost onaj ko treba.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" su isključivo lični stavovi autora tekstova i ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.